Napio se neki dan onaj Kožo, jaran od Borisa Dežulovića, što ima običaj zvati iz kafane da ispriča vic. Mahnuo ga on izgleda baš ozbiljno, pa umjesto svog prijatelja Dežulovića greškom okrenuo mene, koji sam se u tom trenutku vozio autobusom, a nije mi ni vic ispričao, nego reče: „Samo se fukara srcem voli. Kad neko ima para, onda već ima više razloga i za ljubav.“ Nakon toga je uzdahnuo iz dubine duše, a ja znam šta to znači kad pijana osoba tako dođe, znam čega je to najava, pa da se spasim, namjestih glas po splitski i tako rekoh: „'Ajde prika biži ća...“ Da ispadnem uvjerljiviji, dodao sam još: „Svetog mi Duje, gospe ti lipe, sasma si se napija sveti Stipe...“ – „Ko je to?!“, Kožo će sa druge strane, a ja sam rekao da ne mogu više pričati i da mi je muka od života jer su od Osijeka izgubili Bili, pa sam mu spustio.

Možda to i nije najsportskiji potez od mene, ali on je zvao i zbog njega sam prekinuo tok misli u kom sam bio u Njemačkoj. Mislim da mi te dvije činjenice daju neko prava da se okoristim tuđom greškom, utoliko više što mi je to njegovo leglo kao kec na desetku, jer se savršeno poklopilo sa onim što sam već bio sročio za Prometejca, a čemu je falio uvod. Njega, mislim Kožu, ovom prilikom pozdravljam i želim mu sretan put gdje god da krene, pa taman do kuhinje ili do kupatila. Tekst je ovaj zapravo uglavnom o glavnoj autobuskoj stanici u gradu Sarajevu, a što se to tek sad saznaje, e to je u potpunosti do Kože, što jeste jeste.

Za one kojima nije poznato, glavna autobuska stanica u Sarajevu nalazi se iza kampusa Univerziteta u Sarajevu. Napravljena je davne 1968. godine, onda razvaljena u prošlome ratu, pa od tada nije obnovljena kako treba do dana današnjeg; na istom zidu, sa drvenom oplatom, vide se rupe od gelera i jasni obrisi granica bivše Jugoslavije – nekada stajao reljef, pa kad ga je neko otkinuo počupao i lak, a niko se ne nađe za preko dvadeset godina da prelakira oštećeno mjesto, nego ti je to sada džabe muzej i samorodna konceptualna umjetnost, koja vjerno oslikava principe na kojima rad ove ustanove počiva danas. Kao i u mnogim drugim istinski važnim preduzećima za funkcionisanje grada i njegov imidž, na glavnoj autobuskoj stanici u Sarajevu suvereno vladaju svi oblici diletantizma i nekompetencije osim blagih: od davanja dezinformacija putnicima, preko pričanja stranih jezika bez svijesti šta se priča i na kakvo se pitanje odgovara, do nepoznavanja vlastitog posla, naročito rada na računaru; o svemu tome uvjerio sam se lično preko deset puta, a posljednji put prošloga petka, kad sam bio pošao za Bihać.

Na dva dana prije Prvog maja mnogo je svijeta pošlo iz Sarajeva. Redovi na šalterima nisu bili ravni, već povijeni kao srpovi, čiji su špicevi ispadali vanka iz čekaonice, na hodnik. Pošto mi namjera bijaše uhvatiti autobus u pola dva, a dođoh u jedan i dvadeset osam, pošao sam ravno prema izlazu na perone, gdje me zaustaviše dvojica perondžija što brane ulaz na iste onima koji nemaju odgovarajuću kartu: „Stoj, brko!“ – „Nemam vremena, polazi mi bus za minutu, kupiću kartu unutra.“, rekao sam i čekao da vidim šta će oni reći, hoću li ih morati potplaćivati ili ne, ali oni mi rekoše: „Nema ti više ništa slobodno za Bihać. Nikako više. Ljudi čekali... Od sinoć od deset, noćivali na stanici da kupe kartu... Nema ti nikako više autobusa za Krajinu, nema nema.“

Naravno da im nisam povjerovao i da sam stao na vrh jednog od srpova što su izvirali iz čekaonice, jer sam puno puta putovao sa te stanice, pa onda znam kako to hoda, kome ne možeš vjerovati na riječ, kome moraš. Oko mene su svaki čas obilazili ljudi koji su mislili izbjeći red, ali su se na kraju uvijek vraćali da stanu na začelje, jer su se stvari odvijale prokleto sporo, pa je svako bio nervozan i spreman burno reagovati za sitnicu; odzvanjala je stanična aula riječima što počinju sa „je“ i riječima što završavaju na „be“.


Desilo se tako da samo što sam kupio kartu, na šalter informacija pristupi jedan momak koji je, prema mojoj procjeni fizionomije i načina na koji je pričao engleski, mogao biti Indijac. Pitao je: „Which bus is for Mostar?“ Hladna kao Krvava Meri, što se kupala u krvi robova isprobadanih kopljima u zlatnoj krletki iznad njene kade, ona mu odgovori filozofski duboko: „It doesn't matter.“


Moram skrenuti pažnju da sam bio u lijepom raspoloženju i da sam se od srca veselio što ću se, čekajući da kupim kartu, nagledati pizdarija i naslušati budalaština, pa sam bio spreman da zalajem i sam, samo ako svi krenu, ali to od igre i veselja što odoh otvarati unske bisere kraj Une. Na kraju krajeva, nisam ni žurio, a ni težak prtljag vucarao, pa se nisam imao zbog čega ni srditi.

Nisam se prevario glede ovih svojih veselih očekivanja. Ne počekasmo ni minutu čitavu, a već izbi komendija, jer se red pri šalteru spontano debljao, pa su se dvije starije žene, što su najednom došle jedna drugoj rame uz rame, uzele svađati koja ima prvenstvo, premda još bijahu podaleko od željenog prozorčeta. Samo što su se njih dvije zahuktale i sa njima jedan tu gospodin, u aulu utrča djevojka mlada i lijepa, očito studentica, koja pritrča našem redu i zavapi pogibeljnim glasom: „Ljudi, molim vas, odlazi mi bus za dvije minute!“ Sve troje zavađenih okrenu se protiv studentice, a njima se priključiše i drugi poniženi i uvrijeđeni glasovi, pa je osuše takvim paprenim višeglasjem da je jadna utekla trčeći. Ono, jeste meni nje bilo žao, ali ako joj već ne mogu pomoći, ne moram je ni oplakivati, a nije to ni toliko strašno što joj se desilo, da se čovjek ne bi mogao od srca tome nasmijati kao kakvoj prostoj zgodi.

No, biće da se ta moja oholost nije svidjela bogu s neba ili nekom od anđela što su trenutno bili tu u patroli, a možda je i sama ta ženska bila anđeo nego privezala krila vrpcom uz leđa da joj se zbog njih ne ruga pučanstvo, pa samo što se prestadoh smijati, obuze me najteža moguća briga, za koju bijaše kriv mladić što je stajao sa djevojkom u redu iza mene. On je otišao do šaltera informacija, na kom je radila gospođa ledenog lica, koja će docnije otkriti da joj je isto takvo i srce u grudima, pa je upitao koliko još ima mjesta za Bihać. „Još tačno tri mjesta.“, bezobzirno će gospođa, a ja odjednom primijetih mnoge zazorne poglede kako se javljaju iz reda. „Ima li ikako autobusa za Krajinu?“, upita neka žena, ali bila je predaleko od šaltera informacija da je se ne bi shvatilo retorički.

Sjetio sam se šta su govorili perondžije i pomislio da je to možda istina, od čega mi zape knedla u grlu, a načisto mi se zamanta kad sam čuo razgovor između momka i djevojke iza svojih leđa. On je tvrdio da postoji samo još jedna šansa za ukrcavanje, da se presretne izvjesni Prošić, pa da se voze stojeći do Bihaća. „Ima li još kakvih buseva, ima li šta po noći?“, pitao sam ih, a on tu stisnu usne i zavarniči očima na mene, dok je djevojka gledala na njega, pa mi ništa ne odgovori, već povuče nju za ruku i oni potrčaše hvatati pomenutog Prošića; bilo mi je malo krivo što mi nisu htjeli reći, ali razumijem ih, prepali se da neće ni za njih biti mjesta, pa su se tim uskraćivanjem informacije zaštitili koliko su mogli. Isprva sam htio potrčati za njima, a nisam jer je trčanje protiv mojih shvatanja dostojnog prazničnog ponašanja. Da se utješim, opanjkivao sam pred sobom momka i djevojku kako oni sto posto ne znaju pravu informaciju i kako će sad ostati za kaznu u Sarajevu što su tako nedruštveni ispali prema nedužnom momku, to jeste meni.

Da ne dužim, ispostavilo se da ima još koliko hoćeš karata za autobus u pola četiri i da su iskusni autoprevoznici pojačali linije prema Krajini, tako da sam se u trenutku osjetio višestruko zadovoljenim, dobio sam i kartu i kosmičku pravdu; zamisli stajati u busu od Sarajeva do Bihaća?


Vozač reče da brže-bolje sjedamo jer moramo ići, gledajući značajno na sat, pa tako pola sata, sjedi u busu i čekaj. Podigao je tako najmanje desetero ljudi sa pića iz kafića, a skupo piće na autobuskoj, šatro zbog lokacije. Raspada se autobuska, izgleda kao da je pravio Grunf iz grupe TNT, a pelinkovac dvije i po marke


Utom svemu ispade mi prilika i da počinim dobro djelo, a nju mi dade gospođa hladnog lica sa informacija. Desilo se tako da samo što sam kupio kartu, na šalter informacija pristupi jedan momak koji je, prema mojoj procjeni fizionomije i načina na koji je pričao engleski, mogao biti Indijac. Pitao je: „Which bus is for Mostar?“ Hladna kao Krvava Meri, što se kupala u krvi robova isprobadanih kopljima u zlatnoj krletki iznad njene kade, ona mu odgovori filozofski duboko: „It doesn't matter.“ Uletio sam i riješio situaciju za momka, pokazao sam mu na karti gdje piše broj perona i polazak, usput pravdajući gospođu, rekao sam da se malo zbunila kako je prezaposlena, jer se ona meni, uprkos svemu, sviđala. Imao sam dva sata do polaska, pa sam za početak čekanja ostao u čekaonici i ibretio se kolikački se red uhvatio, a malo sam virio i na gospođu kako radi na kompjuteru i tako vidio kad je zatvorila slučajno program i onda zvala upomoć lika iz ćelije pored, koji je došao, kliknuo start, pronašao traženi program i izveo čudo, na kom se ona tri puta zahvalila, a majstor niti jednom ne kaza nema na čemu.

Kada smo trebali krenuti, ispostavi se da na karti lažno piše na kom peronu čeka bus za Bihać, jer je tu bio sad neki drugi, a za Bihać nije ni bio na peronu, nego dole kod ograde. Vozač reče da brže-bolje sjedamo jer moramo ići, gledajući značajno na sat, pa tako pola sata, sjedi u busu i čekaj. Podigao je tako najmanje desetero ljudi sa pića iz kafića, a skupo piće na autobuskoj, šatro zbog lokacije. Raspada se autobuska, izgleda kao da ju je pravio Grunf iz grupe TNT, a pelinkovac dvije i po marke. Doduše, svira dobra muzika i dođu limun i led.

Na kraju najzad pođosmo. U tome trenutku opustio sam se do kraja i odao se uživanju u pogledu na Sarajevo, koje je uvijek malo ljepše nego što je obično kad ga se napušta, a najljepše kad mu se vrati. U autobusu susretoh poznanika, te povedoh sa njim konverzaciju na temu opanjkivanja autoprevoznika i autobuske stanice, kako su diletanti, neozbiljni, nesposobni, neuštimani, rastrojeni, nepovezani, neuhodani i tako dalje, ali onda, vrag će ti ga znati kako sad to, najednom se iz tog opanjkivanja izrodi rasprava između poznanika i mene, pa i tonove povisismo u tome.

Samo po sebi se razumije da se zakačismo oko gluposti, a ako nekog baš zanima, nesuglasica izbi oko toga da li je glavna autobuska stanica u Sarajevu najgora u zemlji? Poznanik je tvrdio da jeste, a moja malenkost da je to najbolja stanica ne samo u zemlji, već u regiji. Činio sam to čisto da se ne složimo, s obzirom da nam je čitava ta priča bila beznačajna, banalna i besmislena, a suvišna nije bila samo utoliko što je pružala neku vrstu zabave, koja je bila tako slaba da se začas izvrgla u dosadu, pa smo onda ušutili, s tim da je njegova bila posljednja i da se on sada nadmoćno osmjehivao.

Tada je meni počeo zvoniti mobitel, koji je kod mene iz kućne radinosti, prepravio mi jedan drug stari bežični telefon od prije rata da jedva nekako prima SIM, GSM i memori kartice u sebe, inače ga ne držim upaljenog jer izvuče bateriju za pola sata, krupan, ali eto zaboravih ga ugasiti, pričao na stanici sa materom bio i nisam. Bio je to Kožo, koji je rekao ono što je rekao, a ne rekoh vam da sam, dok sam se prepirao sa ovim oko stanice, usput pisao ovaj tekst, sve ovo gore iznad što ste čitali, tako da se to sve na kraju ispoklapalo da ne može bolje biti, čak sam i onog momka i djevojku što su otrčali na Prošića vidio da su u busu, nisu se ni oni zeznuli, ukratko, sve se rasplete na divotu i krasnost, a i sunce se tada ukaza na jedno minutu i ode.

„Samo se fukara srcem voli...“, rekao sam svome sabesjedniku, na šta on reče: „Ma de stari...“, te ti mi tu šuc-muc još jedno pola sata, on uz vodu, ja niz vodu, povuci-potegni, oko deset predmeta različitih. Šta smo se budalaština navaljali tu, meni u glavi zvonilo kao kad sam bio mali i gurnuo sebi kliker u glavu kroz uho, pa odjekivalo danima dok nije izašao kroz nos, i dan danas se vidi na šerpi kod nas u kući gdje sam zveknuo sa njim kada sam kihnuo, otpala boja na tome mjestu.

Boris Lalić - Prometej.ba, 03.05.2016.