Bliži se mjesec oktobar, a sa njim i lokalni izbori u našoj zemlji. Političke partije, njih otprilike dvjestotinjak, takmiče se ovih dana ko će se bolje i prosperitetnije predstaviti pred narodom, sve u cilju osvajanja što većeg broja dragocjenih glasova. Svima im je zajedničko to što znaju kojim putem povesti Bosnu i Hercegovinu u bolju budućnost i što su spremni dati sve od sebe da se to i ostvari, te što imaju svakakvih kandidata, pomalo kao crtani film.

U Sarajevu pune ulice budućih vijećnika i onih koji će u toj želji propasti. Stojeći kraj malih punktova svojih stranki, oni ljubazno zaustavljaju svijet po ulici, upoznaju se i preporučuju sebe sama kao najbolji izbor. Iskreno, moram priznati da mi niko od njih, bez obzira na sav taj pohvalni trud, nije ulio nekog ozbiljnijeg povjerenja, a sa svakim sam stao da čujem čovjeka; različiti ljudi sa različitim amblemima pričaju jedno te isto na isti način – meni to prije liči na zadnje pučane, nego na ozbiljne vladare.

No, ne treba biti takav i osuđivati stvari prije nego su se stigle pokazati. Treba vjerovati u dobro. Možda baš među tim ljudima, za koje se meni redom čini da su politici prišli radi vlastitog uhljebljenja, a nikako zato što u sebi osjećaju vladarsku moć, možda baš među njima ima neko ko će napraviti prekretnicu i zaista nas izvesti na pravi put? Možda baš onaj čovjek što me neki dan zaustavio na Socijalnom, za kog pomislih da je jedna od onih starih hablešina što nosaju po sebi promidžbene materijale od stranki samo zato što su ih dobili džabe, a koji zapravo pretenduje da bude vijećnik, možda je baš on taj čije ćemo kipove u budućnosti izljevati u bronzi i postavljati ih na važnim mjestima u svim gradovima, kao nekad pokojnog Titu? Aha, jest', jest', kako nije.

Zamislimo sada da niti jedna od političkih opcija koje su aktivne u Bosni i Hercegovini nikako ne laže, da su sve sastavljene isključivo od dobronamjernih ljudi spremnih da se žrtvuju za društveno dobro do maksimuma. Drugim riječima, zamislimo da se bosanskohercegovačke stranke bore za Bosnu i Hercegovinu i nas koji smo joj duša, a ne samo za svoju partiju i unutar partije za sebe sama.

Ovo je deveti tekst u rubrici Tintarska posla

Da li bi tada bilo bolje? Dijelom bi sigurno. Ako ništa, ne bismo više trpili da gledamo razne kriminalce, varalice, neznalice, nepismenjakoviće, lopove, osobe bez skrupula i morala kako se uspinju na društvenoj ljestvici i postaju značajne figure, iako su kao ljudi gotovo sasvim bezvrijedni, sa dna kace što se kaže, od vrste što po razvijenijim državama i društvima obično čuči po zatvorima ili na marginama. Sa druge strane, situacija se u cjelini ne bi značajno promijenila jer je u nas državni aparat jednostavno takav: slikovito rečeno, on nalikuje na nekakvog ogromnog glomaznog debelog čovjeka čiji je smisao u žderanju i povećavanju sebe sama.

Tačan broj je nemoguće ustanoviti (opšte je poznato da nepoštene pojave kriju istinu o sebi), ali špekuliše se da u državnoj administraciji države Bosne i Hercegovine na svim njezinim nivoima radi oko 200 000 ljudi, te da se taj broj iz godine u godinu povećava. Samo osnovno finansiranje tog gorostasa iz svijeta birokratije pogubno je po društvo i neminovno vodi u kreditno zaduživanje, koje će nas jednog dana u budućnosti, ako se sve bude razvijalo kako se obično razvija u politici, dovesti do toga da ćemo opet postati nečija kolonija ili protektorat. Sve i da same zlatne ljude postaviš u taj sistem, on kao takav ne može odvesti nigdje drugo osim u rat, bijedu i ropstvo.

Sve to dovodi do tužnog zaključka kako je kod nas gotovo nemoguće glasati dobro: šta god da izabereš, glasao/la si za državu koja je organizovana tako da većinu novca što ga posjeduje mora potrošiti na samu sebe. Mislim da u tome leži i odgovor na pitanje šta to tjera tako masovno Bosance i Hercegovke od svake vrste u politiku, naši ljudi nisu sasvim glupi i vrlo dobro znaju nanjušiti gdje su novac i napredak; otuda sve te golje po plakatima i na ulici, siromasima ne ostane drugo nego da čine šta mogu i nadaju se najboljem.

Naravno, to nipošto ne znači da ne treba glasati, niti sam ja ovo pisao da nekoga iscrnjačim, nego čisto eto moj pogled na stvar, govorim kako mislim da je istina. Na kraju krajeva, možemo biti ponosni na činjenicu da uspješno sprovodimo demokratiju već decenijama, koja unatoč svim problemima daje čovjeku nekog osnova za dostojanstven osjećaj, jer ispada da je to tako našom voljom, iako mi svi znamo da nije, da je to sve plod duboke nesvijesti i dječije naivnosti naših sirotih malograđanki i malograđana.

Neko bi možda mogao zaključiti iz svega ovog što sam napisao da ne vidim mogućnost za pozitivne promjene, ali to nije istina, vidim ih itekako, samo ne mislim da će doći demokratskim putem, jer sa ovakvim nečasnim spletkarošima od političara možemo biti sigurni da će naši ljudi od dva zla uvijek izabrati veće, a da će ga stvoriti tamo gdje ga ne bude.

Moje su vizije u tom smislu krvave. Možda ću to doživjeti, možda i neću, ali sam siguran da će u budućnosti doći trenutak kada će bosanskohercegovački narodi sami pobiti svoje vladare. Kad su ono prije dvije i po godine bili protesti u gradovima širom zemlje, mislio sam da je kucnuo taj čas, ali nije bio, no vidio sam tada da će narod uspjeti u tom svom naumu prvi put kad većina bude spremna da ide do kraja, nema te sile da ga zaustavi kad krene. Dok se to ne desi treba se opustiti i uživati u životu koliko se može. Šta ćeš mu drugo?

Boris Lalić – Prometej.ba, 17.9.2016.