Problem nastade kad sam došao kući, jer tek tad shvatih da kugla što sam je kupio uopšte nema rupe na sebi. Pola sata sam je okretao, nema pa nema. Uzeo sam lupu i pregledao je pomoću nje detaljno, očekujući da nađem mjesto obilježeno isprekidanim linijicama, što ga treba nježno pritisnuti pa da se rupa pojavi, ali ni toga nije bilo. Uzdahnuvši da sklonim pramen iz vidnog polja, sjeo sam za kompjuter da istražim porijeklo i namjenu svoje novostečene kugle. Šteta bi bila da mi propadne, jer ipak sam dao desetero jaja za nju, a jaja sam platio četiri marke, domaća, od koka što nisu vidjele gram koncentrata u životu.

Sto pedeset i šest sekundi kasnije znao sam šta imam. Nije moja kugla ni predviđena da oblači sijalice po lusterima, već je to, da izvini obrazovana i učevna publika sa prometeja, stvarčica za predskazivanje budućnosti. Meni samom nije bilo vjerovatno da takva stvar postoji i zato sam potražio uputstva za njezino korištenje.

Ubrzo namjestih kod sebe u dnevnom boravku deku da izgleda kao šator, oko glave omotah peškir kao turban, sve lijepo kako je pisalo u upustvu, pa uđoh tamo u mrak i izvadih kuglu iz njedara, a ova odmah zasvijetli tako da je moj mali šator odjednom postao prostran i svjetlucav kao noću nebeski svod izvan Sarajeva.

Da je testiram, upitao sam je ko sam ja, a kugla pokaza prvo facu jednog čimpanze, koji potom stade da se smije i u tom smijehu preobražava, da bi na kraju od njegovog ispalo moje lice. Valjda se kugla nije još bila zagrijala pa zato prvo izbacila majmuna, ali eto radi i ispravna je.

Prvo sam se malo zezao i ispitivao gluposti u vezi sa sobom, a jeste mi bilo drago kada je, na pitanje: „Koje je prvo biciklo u gradu?“, kugla pokazala moju gazelu, koju bih poznao između milion drugih, jer je u moje takvo lice da se malo smijulji i kad je mrtva ozbiljna. Onda sam se zamislio što dublje mogu da smislim neko značajno pitanje, pa kad ništa takvo nisam uspio skontati, zatražih od kugle da mi pokaže šta će biti sa bosanskohercegovačkim društvom za stotinu godina.

Tad u kugli stade da se dimi i da huči, toplota navali iz nje sve jače i jače, a sreća božija da mi je turban bio od peškira, jer da nije, ništa to ne bih vidio koliko sam se uzeo preznojavati u tom trenutku, sve bi mi otišlo u oči da mi nije njega i osoba koja je smislila uputstva u životu mora da je bila jako pametna i mudra. Dim poče postajati sve svjetliji i rjeđi, pa se naposlijetku raziđe sav, ostavljajući sliku naše budućnosti zatvorenu u toj maloj kristalnoj sferi. Uzeo sam kuglu u ruke i približio očima da je što bolje i krupnije vidim.

Prikazale su se tada tri velike i skupe kućerine na tri brda, oko kojih je bilo na hiljade malih i najjeftinijih. Te su tri kućerine principijelno bile slične, vidjelo se da iza svake od njih stoje ljudi bez ukusa i mjere, a razlikovale se po bojama i simbolima izvješenim po sebi. Što se tiče okolnih kućica one su sve bile jednake, male, mračne i žalosne, oivičene blatnjavom kaljugom, crnom kao njihovi prozori.

Onda je krenulo da se smrkava i svjetla počeše da se pale. Među sirotinjskim kućicama krenu svjetlucati treperavo, očito od vatre, a onda se popališe sve sijalice i lampioni na tri bogate kuće i iz njih navali takva blještava svjetlost da sam morao nakratko napustiti šator i vratiti se u njega sa naočalama za varenje, inače ne možeš gledati.

U rubrici Tintarska posla čitajte ostale do sada napisane Borisove priče za Prometej.ba

Sada sam lijepo mogao vidjeti kako iz sirotinjskih kućica izlaze ljudi u dronjcima, kroz čije se rupe i rupčage vidjelo kako su pocrnjeli, ali ne od sunca, nego od života. Stadoše oni da se skupljaju, svaki u svoje stado pred bogataškim kućama. Svi su se oni tukli unutar svojih stada dok su se natjecali ko će stati bliže bogatašima, to jeste, njihovoj bodljikavoj ogradi, u kojoj ima više struje nego u čitavim tim sirotinjskim naseljima zajedno. Mnogi su se u tom naguravanju spržili od ogradu i to je izazvalo kod većine njihovih sunarodnjaka sreću, jer da pazi na njih bog s neba i uništava njihove dušmane, to je njima svima bilo jasno.

Tad iz velikih kuća stadoše izlaziti pasvandžije u velikom broju, naoružani strojnicama i oklopljeni, koji odmah uzeše psovati sve mrtvo i živo okupljenima i tjerati ih od ograde udarcima i prijetnjama smrću. Psovali su i bijednici njima, ali niko nije otišao kući i svi su samo čekali da vide i čuju svoje gospodare, koji su se pripremali da im se obrate, a što se vidjelo prema aktivnostima na terasama kućerina, gdje su tehničari užurbano postavljali razglase i isprobavali ih. Jedan naročito jadan goljo, kom su i rukavi i nogavice postali trakasti od vremena i trošenja, istupi pred pasvandžije i stade da ih hvali kao najbolje na svijetu, a jedan od njih tada dođe i napsova se čovjeku boga što ne sluša i remeti javni red i mir, iako ga nije udario jer mu je goljina bog dragi zna na čemu osnovana hvala prijala kao i svaka druga laska. Kad ga je naružio bacio je jedan neofiran pogled po gomili da vidi gledaju li ga i sav se napuhao od intenzivnog zadovoljstva kad je vidio da jesu.

Odjednom se sve tri gomile naglo uzbudiše i stišaše, a razlog tome bio je izlazak vladara na terase. Bili su to debeli ljudi u svilenoj odjeći drečavih boja, iskićeni zlatom kao kakve prostakuše, sa licima koja nepoštenim ljudima obećavaju najviše dobro, a poštenim najviše zlo. Oko njih su stajali čitavi rojevi ministara, nema kakvih nije bilo, mršavih, debelih, visokih i niskih, a svakom od njih zajednički bijaše izraz lica sa kojim gleda u vladara, nalik na onaj što ga srećemo u matere koja posmatra svoje čedo kako se igra.

Krenulo je obraćanje. Moja kristalna kugla stade da se ponaša kao televizija automatik, što sama vrti kanale i pokazuje ti malo prve, malo druge, malo treće. Sudeći prema onome što je bilo rečeno, komotno je mogla i da mi ne vrti, jer sva trojica vladara su se obraćala svojim podanicima sa jednakim smislom – vi ste takvi siromašni, bolesni i vašljivi iz razloga što su vam prava ukrale golje iz druge dvije skupine Bosanaca i Hercegovaca.

„Tako je!“, grmile su gomile. Niko se više u tome trenutku nije ustručavao da jasno i glasno kaže šta misli o svojim protivnicima i tu se dogodio jedan toliki beskraj ponavljanja glupavih riječi, što u isto vrijeme raspaljuju srce i zavijaju pamet u crno, koji je mene na kraju krajeva toliko smorio da sam i nehotice počeo razmišljati koja li je danas utakmica na Evropskom prvenstvu, a onda i šta bi bilo da se slon nekim čudom rađa iz jajeta, da li bi onda u tog jajeta ljuska bila debela pola metra?

Iz tih me kontemplacija prenula vika i galama iz kristalne kugle: u njoj su se upravo pobili. Sa terasa bogataških kuća iskupili se familija i prijatelji od vladara, pa slikaju i snimaju sa mobitelima haos što je nastao pod njima, dok konobari obučeni po francuskoj modi služe šampanjac u bijelim rukavicama, čak i maloj djeci.

Poglavica jednog od plemena, čovjek oguglao na ljudske patnje kao kakav srednjevjekovni krvnik, okrenu tada leđa narodnom ratu i sa dobroćudnim smiješkom na licu stade pokazivati jednom ministru slike svoga unuka, poslala mu ščerka koja živi u Njemačkoj preko interneta. Ministar je na svaku sliku oduševljeno klicao, a najviše na portrete mališanove ćune, kojih je bilo jedno petnaestak, te na fotke gdje je bebi namještano razno voće i povrće između nogu, banana, mrkva, krastavac, pa čak i tamno modri patlidžan.

Meni se tu život zgadio i zato sada prodajem kristalnu kuglu. Ako bi se odnijela kakvom vještom staklorescu, još bi od nje mogla ispasti zgodna lusternjača, ali meni se to nešto ne da raditi po ovakvom vremenu, pa se vi meni zato javite, dao bih je jeftino.

Boris Lalić - Prometej.ba, 20.06.2016.