Od kako je ljudska vrsta izgubila bogomdano joj krzno, odjeća je postala jako bitna stvar u životu ljudskog roda. Odijelo ne čini čovjeka, već čovječiji oklop protiv prirode i društva; s punim pravom uživa značaj što ga ima na svijetu. To što izgled vara nije krivica odjeće, već ljudi površnih i lakovjernih, iako treba odati priznanje da se neko mudro dosjetio visoko podići petu na ženskoj obući, noga tada uistinu izgleda vitkije i duže, a hod postane sitniji i ljupkiji. Bez naročitog razloga, a sa velikim zadovoljstvom, danas ću vam govoriti o najboljoj i najkorisnijoj jakni što je moja malenkost ikada iskusila, a koja je kao takva prepoznata i širom svijeta, pa gdje god da se u njoj pojaviš, neće to biti nepristojno, ni nepoznato. Na internetu je čak moguće pronaći fotografije mladoženja u takvim jaknama, premda ona kao biće nije svečarska priroda, nego radnička, a na koje se tačno jakne misli, saznajmo prije kraja ovog kratkog i jaknovitog teksta.

Odakle sam to saznao više se ni ne sjećam, tek u glavi svojoj nalazim podatak da je platno od kog je ova jakna napravljena izmišljeno u Americi prije nekih 200-300 godina, a rodile su ga prljave, ali plodne ruke talijanskih doseljenika, iz grada čiji fudbalski klub trenutno baš i ne stvara povijest u seriji «A», no to mu ne umanjuje njegov historijski značaj, jer ipak je to jedna dobra stara Đenova.

Po svoj prilici, pramajka i praotac tako i nazvaše svoj korisni plod, kad je ona satkala prvi komad na drvenom razboju, on je, sa suzom radosnicom u oku, rekao: «Nek' se zove Đenova!» Eh, ti dijasporci. Uvijek s njima ista priča, bez razlike nacije i vjere.

S tim imenom Đenova u Americi dogodi se isto što i u Sarajevu sa imenom Markthalle: u izgovoru lokalnog stanovništva, iskvari se do neprepoznatljivosti. Izvorni austorugarski Markthalle danas je u Sarajevu poznat pod imenom pijaca Markale, a izvorno italo-američko platno Đenova danas je širom svijeta poznato pod imenom džins. Iz toga vam je jasno da u ovom tekstu govori o teksas jakni, koja je u nekim krajevima Bosne i Hercegovine još poznata i kao gornji dio farmerki.

Za one koji nekim čudom ne znaju kako izgleda teksas jakna, evo jednog njezinog opisa, koji je utoliko zanimljiviji što datira iz godine 1899. godine, a načinio ga je jedan fojnički franjevac i ti su spisi sada kod nas u privatnom vlasništvu, samo to nemojte nikome pričati, pošto je to nama dao jedan pop-raspop mimo svih protokola. Njega i tako čekaju dim, sumpor i oganj, i to vječiti, a mi prelazimo na opis:

«...Utom u kabinet uđe i fra Ferdinand, a sa njim i jedna novotarija. Preko uobičajenog habitusa /habita/ našega reda gospodnjega, nosio je on plavičastu jaketu do tada neviđenu, kako po kroju, tako i po materijalu. Krojem je ona kratka do pasa i ponešto loptasta, opremljena sa četiri vanjska i dva unutrašnja džepa, od kojih su potonji toliko veliki da je fra Ferdinand u jednom od njih nosio cijelu veknu kruha nasušnoga, a u drugom čitav sirac blaženi. Kopča se na dugmad i ima takvu kragnu da se s njome može zaštiti čitav vrat u slučaju opasnog vjetra, dok su joj rukavi napravljeni tako da budu zgodni za podvrtanje, kako bi ruke bile slobodnije za rad. Što se tiče materijala, to je nekakvo sasvim novo platno, na dodir grubo, na potezanje otporno i čvrsto, a izrađuje se nepoznatom tehnikom veoma gustog pletenja pamučnih niti...»

Danas postoji mnogo varijacija platna od kog se prave teksas jakne, te mi sa žalošću moramo konstatovati da džins nije ostao pošteđen najbljutavjijeg pomodarstva sa dna kace. Loš ukus svjetine i sklonost da skupo plaća gluposti i sranja dovela su do toga da sad postoje i takve lažne jakne od ove vrste da ih komotno možemo nazvati antiteksas jakne, tako nježne i tanane da bi mogao i rublje od toga nositi, po običaju dodatno poružnjene kakvim mrljama, k'o biva isprljao se na poslu, ili vještački iscijepane, k'o biva prošao sito i rešeto u njoj. Najgora koju sam vidio bijaše u sito i rešeto fazonu, dodatno uljepljena nekakvim sjajem, kao da je armija puževa odsluzila dalje preko nje. To bi valjda trebalo biti glamurozno, takve stvari imaju dobru prođu među ljudima čija je kultura velikim dijelom proizvod savremenih domaćih i regionalnih televizijskih programa. Dobra je vijest da se u moru lažnih i dalje mogu naći i prave, od grubog i otpornog džinsa, kao što je bila i fra Ferdinandova, još je sad veći asortiman boja, imaš crne, imaš plave, imaš tamno zelene isto, boli glava kakve su.

Jednu takvu posjeduje i moja malenkost, a koliko je ona meni do sada valjala u životu, to se riječima ne da iskazati, te sve što u nastavku o tome napišem, sve je to samo blijeda sijenka istine svete.

Desi mi se nezgoda da sam zaboravio ključ od kuće, a morao sam hitno unutra, jer sam ostavio na šporetu tintu da mi se kuha. Prozor mi je bio širom otvoren da se otrovi mogu nesmetano isparavati, te mi je on dao ideju šta ću i kako ću. Pozvao sam u pomoć jednog svog komšiju, momka koji za doručak jede po trideset jaja i koji diže tegove od trista kila, pa ga zamolio da me zgrabi za jaknu i ubaci u kuću kroz prozor. Tako sam spoznao čvrstoću njezine materije, jer ipak je četvrti sprat u pitanju, druge bi se pocijepale kao da su od papira. Tek kad sam sretno proletio i aterirao na krevet, shvatih da je komšija mogao i profuliti prozor, a pogoditi zid, ali nisam mogao dopustiti da mi tinta ispari, svu sam noć gnjavio žohare zbog nje, ko bi ih opet pohvatao osamsto pedeset grama.

Drugom prilikom spoznah moć umjerenosti njezinog dizajna. To se desilo iza moje zgrade, gdje su se bili skupili tinejdžeri koji su imali pirotehničkih raketa. Gledao sam ih kako su ispalili prvu iz sjene, a onda sam izašao pod svjetlost bandere i rekao: «Ne radite kako treba, djeco. Ja ću vam pokazati.» Pokazao sam im jednu, pa drugu, pa treću, četvrtu, petu, a taman kad sam se sklonio da pali drugi, pojavi se policijska patrola. Tinejdžeri pobjegoše trkom, a ja ostadoh da ih opravdam, rekoh kako su to dobra djeca, moji bivši đaci, inače predajem likovno u osnovnoj školi Meša Selimović. „Moj profesore, kako bolan dopustiš djeci...“, započe policajac, a ubrzo se ispostavi da mala od policajčeve sestre ide u tu školu i da je ja znam, preko čega izgladismo situaciju. Raketa što je ostala poslije toga stade meni čitava u rukav, eno mi je još uvijek pod krevetom.

A najbolja mi je bila kad sam u njoj otkrio prostranstva vasione, onomad kad sam se zatekao na jednoj žestokoj vjetrometini, skupa sa djevojkom koja nije planirala da će ostati do mraka, pa nije ni ponjela nikakve jakne, bila samo u majici bez rukava. Dao sam djevojci jaknu da se ne smrzne, a njeno dobro srce nije moglo gledati gdje se meni sada kostriješi dlaka po rukama od zime, pa me pozvala da je popolovimo. Ona je bila ljevakinja, pa je preuzela lijevu stranu, dok sam ja kao dešnjak zauzeo desnu. Skopčasmo se zajedničkim snagama, poslije čega nam je bilo toplo kao da smo u kakvoj furuni, od čega malo i zadrijemasmo, a probudi nas jezivi krik strave od kog pucaju čaše, vrisnula neka žena što je tuda prolazila kad nas je vidjela tako objedinjene u jakni, mislila valjda da je to jedan čovjek, ali dvoglav i četveronog.

Da ne bude kako sam došao tu samo da bih hvalisao sam sebe preko svoje jakne, najgore sam ostavio za kraj. Mlađima od osamnaest i ljudima slabih živaca preporučujemo da sada odu malo vidjeti šta ima na fejsbuku ili malo na youtube, pa se vratite za nekih pet-deset minuta, dok zlo prođe.

To je bilo prije tri godine, kad na glavi nisam imao nijedne bijele dlake i kad je moja teksas jakna bila u moćnoj boji sinjeg mora. Pošto pušim i volim tako malo palickati stvari kad me niko ne gleda, kupio sam dobar upaljač na trafici, izabravši jedan sa karakterističnom šarom, da ga drugi lakše mogu prepoznati kao da nije njihov, a ja kao moj. S tim upaljačem ubrzo krenuše takva čudnovata zbivanja u jakni da mi je život na momente poprimao izgled i atmosferu kultne serije „Dosije X“: ubacim svoga malog mehaničkog Prometeja u jedan džep, a izvadim ga iz drugog. Kako, ne znam da ga poljubiš.

Isprva me to nije toliko brinulo, mislio sam da će samo proći, ali četiri-pet dana poslije, nakon stotinu prevara, najozbiljnije sam mislio kako moja teksas jakna, ma kako obično izgledala, nije od ovog svijeta po porijeklu; kako drukčije objasniti logikom to što mi svaki čas teleportira upaljač iz jednog džepa u drugi? Nastavio sam je nositi, ali sam se čuvao od zakopčavanja, jer nikad ti ne znaš hoće li ona sad najednom sasvim pošejtaniti i probati da me uguši kao zmija udav, a na spavanje sam odlazio pazeći da između mene i nje imaju barem jedna zatvorena vrata.

Na kraju nisam mogao više izdržati i požalio sam se materi svojoj, znajući da će ona gledati najbolje rješenje, kako da mene prestanu mučiti moji problemi, a da jakna ostane živa i čitava. Rekao sam joj: „Mama, ja sam u životnoj opasnosti, protiv mene se sprema teksaški masakr motornom pilom...“, na što mi stara reče da šutim kad sam budala, a jaknu mi uze na pranje, odnese je sa dva prsta i izrazom lica koji ima i u mene kad mi neko dadne novine da čitam.

Onda mati uze da mi povadi sve iz džepova i ja sam odjednom vidio da nije do stare dobre teksas jakne, nego do dva identična upaljača, jedan što sam ga kupio i drugi što sam ga nekome ukrao u uvjerenju da je to onaj što sam ga kupio. Sretan što je sve ispalo tako dobro, uhvatio sam jaknu za rukave i zaplesao sa njom, na što je stara rekla da bježim iz banje jer joj smetam i da pustim jaknu jer ću dobiti koleru.

Boris Lalić/Prometej.ba (15.4.2016.)