Dugo sam razmišljao šta bih mogao napisati za svoje prvo javljanje putem Prometeja. Tri sam puta probavao bez uspjeha. Tamo gdje sam mislio da će se ukazati moćna poenta, dva puta se nije ukazalo ništa, a treći put se ukazala, ali tako da je mene obuzeo stid kad sam vidio na šta je ispalo. A želja mi je velika da napišem dobar tekst i tako opravdam ukazano mi povjerenje.

Neću kriti, prvo sam pokušavao napisati nešto da bude malo kao Dostojevski, jer baš njega ovih dana čitam, a mene njegove knjige zanose. Shvatih da to neće ići istom kad sam napisao da se junakinja u priči zove – Amela Šefikovna. Uvidio sam da tim putem nikako ne može ličiti na Dostojevskog, koji duhovit jeste puno, ali neozbiljan nimalo, tako da se nisam dalje ni trudio. Ne mogu pisati svoje sa njegovim imenima nikako, niko onda neće skontati da je to moje.

U drugom pokušaju namjeravao sam da potrefim ton kao u kakvog antičkog filozofa čije djelo poznajem, računajući da će svima biti prijatno ako pročitaju nešto jednostavno i pametno, bez ijedne rogobatne riječi. Krenuo sam da raspredam o sličnostima između iskorištavanja zemlje i iskorišćavanja mozga u ljudi, kako se valja dobro pomučiti i oko jednog i oko drugog, ako misliš ti od toga steći kakve koristi, ali na kraju sam odustao i od te priče. Razvukla me na sto strana bila, ni petsto riječi sastavio nisam, a na papiru su već bili traktori, freze i kombajni, tako da se već tu vidjelo kako to nikako ne može izaći na antički filozofski štimung, a i predugo bi trajalo dok bi se sve to što je uvedeno rasplelo. Trebalo je umjesto traktora upisati volove, umjesto freze plug, žeteoca prostog sa srpom u ruci umjesto savremenog digitalnog kombajna... Odnijelo me bilo kad sam počeo zamišljati njivu i radove na istoj.

Istina, silno mi je bilo žao što sam odbacivanjem tog teksta odbacio i dio u kom se kaziva o nastranom običaju iskorištavanja mozga u domaćim tradicijama, da ga se đubri bez da je prije toga u njega ubačeno kakvo kulturno i čovjeku korisno sjeme, od čega nabuja takav strašni korov da se jedino zmijama podnošljivo u njega zavlačiti, a sve to da posiječeš i probaš prodati – srebrene marke ne vrijedi.

Moral mi nije posrnuo ni tada, uzdao sam se u staru narodnu o trećoj sreći i zasjeo da nanovo tetoviram rokovnik. Bio sam strahovito odlučan: ako tinta mora biti prolivena, ja ću je proliti.


Istina, silno mi je bilo žao što sam odbacivanjem tog teksta odbacio i dio u kom se kaziva o nastranom običaju iskorištavanja mozga u domaćim tradicijama, da ga se đubri bez da je prije toga u njega ubačeno kakvo kulturno i čovjeku korisno sjeme, od čega nabuja takav strašni korov da se jedino zmijama podnošljivo u njega zavlačiti


Goreći od želje da briljiram, bacio sam se na papir kao vuk na ovcu, a pisao sam tako brzo i silovito da se čulo kao kad patike ciče na košarkaškoj utakmici. Tek u neka doba moradoh stati, jer više se ništa nije vidjelo u prostoriji koliki se bijeli dim bio stvorio od sićušnih čestica papira, papirna pilota kako bi rekli ljudi moje ruke. Kad se sleglo, trznuo sam se vidjevši svoj odraz u ogledalu, bijel poput vodeničara nakon tone samljevenog žita, a za šta se meni prvo bilo učinilo da je neki duh. Na stolu mi se pušio nov tekst.

Govorio je o ljudima koji knjige u potpunosti zanemare u mladosti, dok traje period školovanja, pa ih onda u zrelim godinama dohvati kakva i useli se u njih potpuno, kao kakav morski puž kad nađe praznu školjku da mu odgovara, poslije čega oni hode po svijetu i savjetuju druge da odbace sve svoje kao lažno i pređu na ono to njihovo kao istinito. Nije to bilo sasvim loše, ali se osjetilo isuviše odapetih strelica podrugljivosti s moje strane, a ne ide da se ja kao komparativac bilo kome rugam zato što čita knjigu i zanosi se njome, pogotovo što i sam to radim skoro svaki dan. Umjesto njima, stao sam da se rugam sam sebi, što sam nemilosrdno kao vojskovođa najavljivao tintoproliće, a tamo sami ćorci pucaju.

U tome trenutku nanovo spoznah sav jad onih što se rugaju: osjetih da mi je odjednom udarila nekakva vlaga u zadnji džep na farmerkama, a to sam bio sjeo na tintenpatronen, ispalio tri komada na sebe sama, otišle mi i farmerke i gaće, pa da su makar plave farmerke, nego narandžaste.


Govorio je o ljudima koji knjige u potpunosti zanemare u mladosti, dok traje period školovanja, pa ih onda u zrelim godinama dohvati kakva i useli se u njih potpuno, kao kakav morski puž kad nađe praznu školjku da mu odgovara, poslije čega oni hode po svijetu i savjetuju druge da odbace sve svoje kao lažno i pređu na ono to njihovo kao istinito


Poslije toga sam se osjećao kao Magelan u danima kad je pokušavao ubijediti portugalskog kralja da mu dadne tri broda s posadom kako bi on, razumije se, u kraljevo ime i slavu, oplovio svijet sa druge strane i zauzeo zlata vrijedno Otočje mirodija prije Španaca, a što ovaj nije dao jer je vjerovao da je svijet ravna ploča, samim tim i da su Magelanova nagađanja proizvod čiste budalećine. Još meni nije upitna plovidba, dakle ni taj mi osjećaj magelanštine nije bio potpun ni sladak, to je više bila moja dobra volja da se u trenucima neuspjeha poistovjećujem sa moćnih figurama ljudske historije.

Kao što se on tad potucao od nemila do nedraga po Lisabonu, tako sam se ja potucao po svojoj glavi u potrazi za adekvatnom opremom koja bi mi dopustila da realizujem svoje želje. Ništa smisleno nisam nalazio, sve same gluposti, kučine i trice što bi rekao Dostojevski. Zapadao sam u iskušenje da svojim riječima prepričam kako je Sančo Pansa, perjanik najvećeg viteza što je po meni ikad bio, veleumnog i plemenitog Don Kihota od Manče, spjenio pjenu na loncima kod bogataša Kamaća na svadbi, pa ga poslije toga slavio što je oteo djevojku siromahu Baziliju, iako se ona njemu bila obećala, a Bazilio trista puta veći laf od Kamaća, zna gimnastiku, zna mačevanje, zna svirati i pjevati, ali džabe mu to sve, kako veli Sančo Pansa: «Sve su te vještine zgodne, ali za njih ti neće dati litru vina u krčmi, već se zna za šta će ti dat'.» A to bi stvarno bilo previše, ne smije se baš sve tuđe poturati pod svoje, to kad radiš onda oni koji znaju kažu da si fuš.

Na kraju mi nije bilo druge nego da se prisjetim Franjinih riječi o tome kako je uzeo u obzir prije nego me pozvao da su moje ambicije prvenstveno književne prirode, te kako se od mene i očekuje da pišem stvari koje su najviše u vezi sa književnošću, poslije čega sam odlučio da postupim po starom i provjerenom književnom principu: ispripovijedio sam tačno kako je bilo, a drugi neka sami sude razabire li se šta u tome ili ne.

Na kraju krajeva, iako je to meni slaba utjeha, ostaje mi pjesnička sloboda kao posljednje opravdanje zašto je tekst sklopljen od raspar dijelova. Biće bolje u budućnosti, samo dok se malo obiknem.

Boris Lalić - © Prometej.ba/10.03.2016.

.