Kako to obično u životu biva, radeći ono što su planirali, teroristi redovno postignu i još ponešto neplanski. Umjesto mene, koji ovo pišem u vodi do grudi jer sam trenutno u jednoj rijeci smaragdne boje, dalje neka priča sama kaziva, pa vi onda sami ocijenite da li ovo dodatno što se događa kao posljedica terorizma ide u prilog teroristima ili ne.

Ivan B. i Bajro I. su bili jarani. Kad god bi se se sreli, zaustavljali bi se zbog pozdrava. Jednom tako Ivan B. pita Bajru I. šta ima, a kad Bajro I. kaže da nema ništa, Ivan B. ga upita šta ima još. Drugi put isto sve, samo obratno, Bajro I. pita Ivanja B., i tako se onda oni smjenjuju do u nedogled. U stvarnosti tako.

Na fejsbuku je njihovo jaranstvo poprimalo drukčiji oblik, slobodno možemo reći – dublji i ozbiljniji. Bez ikakvih najavljivanja i ceremonijala, jarani su jedan drugome ostavljali dubokoumne komentare na statuse, a to su vam bile sve same priče o stvarima od svjetskog značaja, uglavnom belaji iz svijeta politike, koja su oni raspredali toliko često da su već imali i svoja vlastita imena za aktere: Bin Laden je bio Binče, Putin je bio Pucko, Obamu zvahu Bamija, Sadam Sale Husein, Mehmedalija Mak... A pogriješio sam ovog posljednjeg, o piscima oni nikada, ama baš nikada niti jednog slovca nisu otkucali.

Ponekad bi se tako ispod statusa jednog od njih otegnula dugačka rasprava, obično kada bi se uključio neko treći u priču, neko ko bi bio protiv njih dvojice, jer oni su se inače slagali u svemu što se tiče uređivanja svijeta. Tada bi Ivan B. i Bajro I. nastupili kao pravi pravcati tandem: šta god napisao Ivan B., Bajro I. likes this i obratno, a trećoj strani ne samo da neće ništa lajkati, nego će joj još napisati štagod ružno i nepristojno, pa i to pogano jedan drugom like.

Živjeli su oni tako u mrežnoj sreći kao rođena fejsbuk braća godinama, a ja pamtim kao da je bilo danas, iako su dobra tri mjeseca prohujala od tada, kad su i jedan i drugi na fejsbuku celebrate your friendship with Bajro/Ivan for four years! Pa ipak, umiješa se nečastivi i među njih. Neki dan se to dogodi, a povod što ga crni đava iskoristi da razmiri braću desio se kojih hiljadu kilometara ljevlje od Bosne i Hercegovine na geografskoj karti, ako znate možda gdje se nalazi država Belgija i u njoj grad Brisel, e tu je to bilo, teroristički napad sa desetinama mrtvih nedužnih civila.

Bajro I. je o tome javio svijetu preko fejsbuka, prenio je vijest sa portala i napisao svoj troslojni komentar: prvi sloj predstavljao je izraze njegove sućuti familijama nastradalih, drugi Bajrine izričite zahtjeve da neko učini nešto protiv terorista i terorizma pod hitno, a treći, nevidljivi sloj, piščevu želju da hajruje što je moguće više lajkova, pri čemu se ženski računaju kao dva boda, a muški kao jedan.

Napisavši taj status, vratio se u kuhinju, gdje je voda za kafu upravo bacila prvi ključ. Prošlo je dobrih petnaest minuta dok je pripremio sve, jer Bajro I. je jako volio kafu i ja bih smio staviti ruku u vatru da bi on postao poznat i cijenjen u široj javnosti, samo da se odao konobarenju, a ne studijama, jer način na koji je on to spravljao i servirao, ja nemam druge nego da kažem – Leonardo da Vinči kafe. Kad se opet nađe u sobi, prije nego spusti poslužavnik na sto pogleda u monitor, a ono što ugleda nabaci mu širok osmijeh na lice: devet lajkova, dva komentara.

Nažalost, tu se odmah obistini poslovica o kratkoći trajanja svega što je lijepo, jer koliko oku treba da trepne, toliko je Bajri I. trebalo da promijeni raspoloženje iz oduševljenog u uvrijeđenog. Od dva osvojena komentara, prvi je bio loš, drugi gori. A najgore od svega što je oba napisao elektronski brat njegov, Ivan B. Tu se on sjeti stihova iz jedne srpske gangsterske rep pjesme što je znao:

Pročitaj Bibliju
I budi spreman da te najbliži izdaju

Šta mu je ovaj doslovno napisao, to vam mi nismo u stanju ponoviti jer je Ivan B. imao autentičan stil pisanja, sa specifičnom, krajnje neobičnom upotrebom znakova interpunkcije i još nekolikim neznanim pravilima, ali ono što se sa sigurnošću može navesti jeste da su ti komentari u sebi nosili nedvojbene optužbe na račun Bajre I., prvo da je glup i licemjeran, onda i da je fašista.

Otkud najednom takvo ophođenje, to Bajro I. nije mogao razumjeti, a istina je bila da Ivan B. nikako nije volio savremenu Belgiju od kako je pročitao na internetu članak o Leopoldu drugome, koji je u svoje vrijeme pod zastavom civilizacije i kulture pobio i osakatio milione sirotih ljudi u Kongu, a naročito ne grad Brisel, od kako ga je fudbalski klub Anderlecht povalio na kladionici za milju i dvjesto. Sve što je mogao bilo je da osjeti poniženost i povrijeđenost do u dubinu duše, a onda se, kao reakcija, iz nje izdigao jedan naročito gnjevan stvor, koji je potom kucao na tastaturi tako pomamno da je čitav kompjuter bio poprskan tačkicama kafe, kao da mu je babo dalmatinac, pa se čak i na plafonu nađoše jedne dvije tačkice, na koje odmah sletiše dvije krupne muhe zunzare, ali odoše razočarane kad se uvjeriše da nije to ta smeđina što one ganjaju.


Riječ po riječ, komentar po komentar, Ivan B. i Bajro I. najzad dotjeraše do onog sramotnog stadija međuljudskih odnosa kad je sva poenta u tome ko će koga gore prikazati i uvrijediti


Kad je Ivan B. pročitao taj odgovor na drugoj strani, iz ruke mu ispade na sto viljuščica mala, sa kojom je upravo jeo domaću tortu što mu je stara pravila. Sasvim iskreno, Ivan B. je još od ranije sumnjao da Bajro I. odavno ima nešto protiv njega, a što se pri tome tolike godine krio iza maske lažnog jaranstva, utoliko gore. Lice mu poprimi hladnoću čelika; u srcu mu se javi želja za osvetom. Od tastaturisanja Ivana B. viljuščica pade sa stola na pod, a sad reći da je to zazvonilo kao činela, pa to bi bilo posve pretjerano, ne može ona to onako malešna i duguljasta.

Riječ po riječ, komentar po komentar, Ivan B. i Bajro I. najzad dotjeraše do onog sramotnog stadija međuljudskih odnosa kad je sva poenta u tome ko će koga gore prikazati i uvrijediti. Trudim se zaboraviti tu nemilu scenu, ali mi kao fleš ostadoše riječi „siperčić sekice malene“, koje je jedan od njih dvojice potegao u jednom trenutku, a ne daj te bože da se sjetim konteksta, da hoću i ovo zaboraviti, bio bih kud i kamo sretniji u životu. Nikad te ne može drugi poniziti onoliko koliko možeš sam sebe, to je ironija ljudske sudbine.

Treba li navoditi da su njih dvojica, na kraju svih tih jadosti i sramota, ostali bez onoga što je njima dvojici bilo vrijedno, a to je njihovo prijateljstvo? Ivan B. se osjećao pobjednikom utoliko što je Bajro I. izbrisao njega, vidio je u tome neprijateljev bijeg pa zato, a da poveća trijumf, puknuo je bivšem jaranu blok, da mu se ne može više nikako ni obratiti kad je takav džukac i ništarija. Sve u svemu, i jedan i drugi osjećali su da je između njih puklo za sva vremena, a iako je svaki govorio sam sebi da mu je tako bolje, obojici se nešto bilo stegnulo u grudima i grlu, u Bajre I. do te mjere da je počeo obmanjivati sam sebe kako se prehladio, pa je i paracetamol bez potrebe popio.

Oni su se rastavili među sobom, ali sa mnom su ostali i jedan i drugi u vezi. Kako na statusima Ivana B., tako i kod Bajre I., sada je uvijek jedan lajk manje i ko zna koliko komentara. A bili su dobar par, bog je svjedok da jesu, između njih je bilo neke vrste razumijevanja i povezanosti na dubljoj razini. Vidi se to, na kraju krajeva, i po tome što su oba, bez znanja šta je ovaj drugi napravio, juče stavili istu pjesmu na fejsbuk, Merlinova hit stvarka „Sredinom“.

Boris Lalić - Prometej.ba/28.03.2016.

.