Popis stanovništva bio je i prošao. Nešto manje od tri godine trebalo je da se listići prebroje i sad preciznije znamo svašta nešto o sebi samima, a o čemu smo prije samo nagađali. Najvažnije saznanje svakako je ono koje pokazuje procentualni postotak stanovništva tri dominirajuće nacionalno osviještene grupe što ih susrećemo među Hercegovcima i Bosancima, jer sad svaki malograđanin ima nešto opipljivo s čime može vršiti kalkulacije i u sirotinji i čamotinji doma svoga razmišljati kao kakav car. Mada to nije ništa što naši malograđani i tako nisu radili svaki dan i svaku noć, sad će ta igra postati kud i kamo slađa, jer još od dolaska Austro-Ugarske monarhije posljednji nepismeni bosanskohercegovački ljudski stvor zainteresiran je za magični svijet brojki, pa eto mila čitateljice (a može i mili čitatelju ako baš nema čitateljica), sama se sjeti koliko si puta čula iz usta onih koji izgledaju kao pola marke da izlaze milioni i milijarde, pri čemu je veliko pitanje da li se zna koliko koji od tih brojeva ima nula.

Samo po sebi se razumije da su mnogi nezadovoljni rezultatima popisa. Bog nas je dao nejednake, a kad je već tako, svako hoće da bude na većoj strani nejednačine, što je žalosno kad se uzme u obzir ko su bili prvi ljudi religija tako vatreno zastupljenih u našoj domovini, glupo jer se iz tog vidi da je u nas kvalitet isto što i kvantitet, a strašno jer pokazuje koliko nepovjerenje vlada između naroda. Jedino utješno u svemu tome jeste što je to tako logično, s obzirom da još nije prošlo potrebnih četrdesetak godina od rata, pa se još nisu rodili oni novi naši, što više neće imati sluha ni razumijevanja za to što je neko nekad u ratu prepatio, ljudi koji će, umjesto da hrane poganu prošlost i pozljeđuju jedni drugima grdne rane, shvatiti da se u miru živi od para, da pare leže u radu i da je moguće organizovati rad koji će uključiti svu sposobnu radnu snagu u jedan cjelovit sistem, a tad će opet biti jugoslavenskog života u BiH, ali ovaj put bez Jugoslavije, koja je, čini mi se, i razjebala ove male narode, jer su se zbog nje osjetili moćnijim i većim nego što jesu, pa je svak na svakog nasrnuo zaboravljajući da nema ništa gore od malih koji umisle da su veliki.

Što se lično mog stava tiče glede toga, smatram da smo na pragu zlatnog doba Bosne i Hercegovine, a osnovu za takvo nadanje pruža mi podatak koji kazuje da u našoj zemlji danas živi preko 96% pripadnika takozvanih abrahamovskih ili ibrahimovskih religija. Drugim riječima, devet i po desetina stanovništva navučeno je na knjigu, a tamo gdje se ljudi tako mnogo knjigom koriste ima razloga za nadati se uspjehu.

Biće da je to odnedavno tako, mislim na taj kolektivni prilazak knjizi, jer treba biti iskren pa priznati kako u posljednjih dvadeset godina Bosnom i Hercegovinom žare i pale neobrazovani ljudi; otuda toliko nerazumnog nacionalizma, jer je on jedini društveni instrument na kom i najnespretnija ruka lako može zasvirati. Sad će ljudi čitati, čitati i čitati, pa će na kraju izbiti na onaj nivo svijesti sa kog se vidi da su svi ljudi uistinu dijelom identični, a dijelom autentični, te da je to istina božanska koju čak ni jedan Hitler, duhovni babo mnogih naših današnjih ljudi (to se mislim zove štokholmski sindrom, kad voliš onoga koji ti je uništio život) i čovjek koji se oborio na svijet više nego iko drugi od pamtivijeka, nije uspio satrati.


Ovo je sedmi tekst u rubrici Tintarska posla

Da, uistinu ima osnova za nadati se da bi od Bosne i Hercegovine u budućnosti mogla ispasti nova Švicarska. Pod uticajem prosvjetljenja od čitanja svete literature, međusobna netrpeljivost i nepoštovanje, koje tako obilato i brutalno škode svim bosanskohercegovačkim narodima danas, okrenuće se preko noći u sistem stroge međusobne provjere i kontrole, koji će u konačnici dovesti do toga da se i naši ljudi počnu ponašati kao prava gospoda, oni koji su u stanju stati iza svojih riječi i ispuniti zadata obećanja. Ko ne bude tako radio, neće nikako, sasvim suprotno nego što je to slučaj danas. Vidjeće to svijet i poslati nam kubike i kubike novčanica, kamione i kamione krcate parama, novac će, baš kao za prošloga rata, opet pristizati na paletama, ali sada ne više da bi mi sebi kupili pušaka i municije pa jedni druge ubijali i sakatili, nego da mi to njima lijepo čuvamo, jer takva će nam tada biti reputacija kod stranaca i tamo kod njih u novinama izaći će naslov „Bosna i Hercegovina – Nova Helvecija“.

Iskreno, jedva čekam da taj dugo očekivani i decenijama pompozno najavljivani progres već jednom dođe. Smatram da nemam razloga kriti, ali ja sam mislio da u toj novoj Bosni i Hercegovini nađem namještenje baš kao komparativac, pošto to volim raditi i smatram da bih na tom polju najviše mogao doprinijeti društvu. Tada će zasigurno biti mjesta za ljude moje struke, jer samo po sebi se razumije da će bogata država izdvajati ogromna sredstva za kulturu; naše zapuštene biblioteke dobiće sasvim novi sjaj, a oni koji danas u njima rade, mahom nepismeni ili slabo pismeni ljudi bez ikakvog pozitivnog osjećaja prema knjizi, ubogi nesretnici što su u svom traženju čega bilo putem stranki i štela poslali sebe u taj logor od posla (nepismenom u biblioteci je kao „krmetu u Teheranu“ što se kaže), svi će oni rado napustiti svoja mrska radna mjesta i vratiti se dobrom, starom manuelnom radu, jer je njima to lakše raditi, a biće dobra lova, bolja nego u Njemačkoj. I nije to jedini primjer, jer čim se rad bude pošteno i uredno plaćao ljudi će opet ići da rade ono za šta znaju da bi im dobro išlo od ruke i neće se, kao sada, gurati tamo gdje im nije mjesto; sami bog zna koliko nam je ljudi već otišlo, a koliko još treba da ode u džehenem i pakao zbog toga; krajnje je vrijeme da se zaustavi moralno propadanje naših naroda i ljudima da se vrati pripadajuće im dostojanstvo.

Eh jedino me malo brine jedna druga stvar u vezi s tim, a to je da neće biti ovako kako sam zamislio i kako bi meni najviše odgovaralo. Zapravo čitav život srećem ljude koji se predstavljaju kao knjiški produhovljeni, a zapravo to nisu ni izdaleka, već je to u njih maska za društvo, pokušaj da se sama sebe prikažu boljim nego što jesu. Sarajevo je puno takvih nacifranih prostačina i prostakuša, namazanih varalica čiji se intelekt zasniva na uličnom govoru i novinarstvu, u najboljih među njima na kratkim enciklopedijskim (vikipedijskim) člancima, a s obzirom da je Sarajevo BiH u malom, dalo bi se zaključiti da ni po ostalim gradovima i selima nije bolja situacija. U slučaju da su ti naši Abrahamovci od svake vrste slični ovim ljudima, onda od čitave ove moje priče nema ništa, jer će oni zauvijek nastaviti, kao sada što rade, da pod zastavom toga čine najgora nedjela.

U tom slučaju, a ja se stvarno nadam da se on neće dogoditi, mogli bismo očekivati nekad u budućnosti još jedan rat, jer izbezumljenom narodu, vremenom srozanom do prave pravcate stoke, ostaće još jedino ta opcija da se nešto promijeni. Demokratija bez učenja i obrazovanja nužno znači vladavinu najgorih, a prije ili poslije među njima će se pojaviti neki naročiti talent, kom će već poći za rukom da zarati nekako, ili makar da nam navuče kakve strane vojsketine u zemlju i proda nas nekome kao protektorat.

Boris Lalić - Prometej.ba, 10.07.2016.