Emil Zola je pisac čije djelo je ostalo poznato široj čitalačkoj publici, sada već skoro sto dvadeset godina od piščeve smrti. Na našim prostorima najpoznatiji je po “Žerminalu”, romanu koji prikazuje težak život francuskih rudara u devetnaestom vijeku. Užasan roman u pravom smislu riječi, ali na poseban način velik, jer ako kod Zole prikazani pojedinci i ne zavređuju neko divljenje, zajedno združeni čine nešto itekako veliko, nešto što nije bez veze ni sa nama današnjima, iz čega se ima šta naučiti.

Treba reći da je Zola začetnik, te ujedno i najveći vrh književnog pravca koji se zove naturalizam. U tom pravcu nema uljepšavanja, već se ide na to da se opiše kako je zaista bilo, gola stvarnost bez poezije, zbog čega su Zolu u njegovo vrijeme optuživali da je pornografski pisac, morbidan uopšteno. Ne znam tačno ko ga je to optuživao, ali sigurno neki buržuji, jer proletarijat je volio Zolu kao čovjeka koji mu je dao glas onakav kakav on zaista jeste, i kad je 1902. umro, Zola je pošao na vječni počinak u pratnji pedeset hiljada ljudi, gdje su toalete i frakovi koračali izmiješani sa plavim odjelima i suknenim bluzama. Govor na sahrani držao mu je Anatol Frans, još jedan veliki francuski pisac, Nobelovac koji je ostao dosta manje poznat od Zole zato što je pisao prelijepe ironične i satirične spise, koji su do danas ostali među najboljim stvorenim ikad.

Zolinu knjigu “Kod ženskog raja” nabavio sam u jednoj beogradskog knjižari, novo izdanje mekih korica, sa damama na naslovnici i reklamom - Najaktuelniji roman francuskog klasika. Već je prošlo par godina kako sam pročitao “Terezu Raken”, a deset sigurno kako sam čitao "Nanu", te sam osjetio da je pravo vrijeme pročitati još nešto njegovo, a ovaj se naslov činio podesnim, intrigantnim - "Kod ženskog raja".

Kao i svi Zolini romani (ili bar ova četiri što sam čitao), i "Ženski raj" je bez glavnog lika u onom smislu da ima jedan u knjizi koji je osjetno glavni. Umjesto toga, tu je cijela galerija likova čija je persona opisana više ili manje opširno - Butmon, Bodi, Bože, Bura i Burdonkl, to su samo muškarci na slovo B iz ovog romana. U neku ruku, prema tome što su opisani najopširnije, kao glavni bi se mogli uzeti Mure, vlasnik i vođa "Ženskog raja", i Deniz, koja prolazi trnovit put od zadnje pomoćnice do glavne prodavačice, te na samom kraju, doslovno u posljednjem pasusu, završava kao nagovještaj Mureove zakonite supruge i samim tim gazdarice.

Radnja je skoncentrisana oko razvoja jedne od prvih robnih kuća u Parizu, "Kod ženskog raja", a to je ono što je u ovom romanu i najinteresantnije. Zola nije velemajstor u opisivanju drame pojedinca, niti je opisivanje takvih stvari na visokoj cijeni u naturalističkoj školi. Ima i toga, nije da nema, ali nekako mu te stvari najčešće ispadnu kao u novinama - informativne da, ali bez detalja koji diraju u srce i potiču duboko suosjećanje. Njegovo najjače oružje je da kreira šire društvene slike, u čemu je uspio i u ovom romanu, gdje je oslikao jednu robnu kuću u stotinama pojedinosti, stvarajući priliku da se taj svijet bolje razumije, samim tim i da se lakše odoli njegovim napastima.

Pojava robnih kuća u direktnoj je vezi sa procvatom fabrika u devetnaestom vijeku, koje su raznu robu učinile jeftinom, dostupnom širim slojevima stanovništva. Svega je sada više jer fabrike ne staju ni po noći, pa su trgovci stavljeni pred nove izazove - kome i kako prodati toliku robu?

Jedan od trgovaca koji se hvata u koštac sa tim novim izazovom je i Mure. Ovaj pronicljivi i spretni čovjek, dovoljno star da bi iz iskustva poznavao rasipničke sklonosti ženskog pola, pronalazi nove principe trgovine, u kojima je cilj što brže obrtati kapital, zbog čega je neophodno smanjiti vlastitu zaradu na najmanju moguću mjeru, ako je potrebno prodavati i sa gubitkom, ali uvijek i stalno rasprodavati staru i predstavljati novu robu.

Sa zazorom gledaju stari trgovci iz svojih malih i mračnih radnjica na tog giganta što se širi i svako malo otvara nova odjeljenja, izbacujući ih jednog po jednog iz igre. Uzalud čekaju da skorojević Mure propadne, jer Mure je predstavnik novog doba u trgovini, koje je došlo kao prirodna posljedica ubrzane i pojeftinjene proizvodnje – "sve za svakog na jednom mjestu", ideal je koji susrećemo kod tog energičnog čovjeka, ideal koji se održao u trgovini na malo do danas.

Razvojem robnih kuća male mušterije pretvorile su se u velike i to je ono što u ovome romanu ima svoje smiješne trenutke, koji su malo i žalosni jer šta se tu vidi – gomila ljudskih bića, tada uglavnom samo žena, a danas podjednako žena i muškaraca, koja zapada u sladostrašće od samog kupovanja, od onog mučnog pokušaja malog čovjeka da uživa u svemu što mu se nudi, a što najčešće završi tako da ne uživa ni u čemu.

U jednoj historijskoj knjižici u izdanju Muzeja pročitao sam da je u Sarajevo, u neka doba u devetnaestom vijeku, počelo stizati platno iz Venecije, tirkiz, skerlet i grimiz, koje je izazvalo nezapamćeno takmičenje u odijevanju među Sarajlijama, tako da se slabije imućan svijet upropaštavao, pa vezir morao izdati bujruldiju da se ne može kupovati više od dva metra platna odjednom. Iz toga bi se moglo zaključiti da je to čuvstvo općeljudsko, dok ga susrećemo podjednako u zemljama naprednim i zaostalim, ili možda ne podjednako, nego u zaostalim još i više. "Kod ženskog raja" nam donosi ovu vrstu ljudske propasti detaljno, kreirajući iscrpnu sliku banalnog konzumerizma, koja se do danas možda i promijenila, ali nagore – sad se i u Sarajevu za ogromne pare, šesto-sedamsto maraka, može kupiti skajena obuća ukrašena cirkonima i drugim jeftinim drangulijama koje takvoj obući priskrbljuju epitet điđave, a duhovni plebejci to ne samo što kupuju, nego se još i diče s tim, izazivajući druge nesretnike da se i sami bace u tu baš nimalo plemenitu pogibiju.

Još jedan segment koji je veoma dobro opisan u ovom romanu jeste - radni uslovi u kapitalizmu. Mislim da je to nešto o čemu se u javnosti rijetko govori, te kao po nekom pravilu - uvijek onako kako ne odgovara stvarnosti, a jako je bitno za čovjeka da zna, posebno ako je nezaposlen, da se sutra ne bi ibretio kad se nađe u radnom kolektivu nalik na šumu, u kojoj ljudske zvjerke mjerkaju jedna drugu da vide mogu li se požderati, i prijateljstvuju jedna s drugom samo da bi lakše došle do prilike za napad. Ljudskom rodu bi moralo biti u interesu da se takvi uslovi rada promijene, da se uništi taj stroj za međusobno klevetanje, opanjkivanje i podvaljivanje, što od dobrih ljudi pravi šljam, osobe svakodnevno posvećene ružnim riječima i djelima, koje se, kad na tom putu odmaknu, pretvaraju u ljude koji više nikako ne vjeruju u dobro, a to je već samo zlo. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je korijen tom zlu u tome što kod kapitalista otkaz konstantno visi svima iznad glave, pa se bližnji povaljuju jer misle da se tako štite.

Uspon što ga u robnoj kući ostvaruje Deniz, djevojka koja na početku romana, sa dvojicom mlađe braće, dolazi iz provincije jeste najsvjetlija linija romana, jedina koja kod čitatelja budi nadu da čitav ovaj svijet, ma koliko izopačen i brutalan, ipak počiva na dobrim ljudima, onim čiji um nije tako jadno i bolno skoncentrisan na sebe same, već na druge. Ona je jedina koja u cijelom tom haosu ima snage da sve podnosi šutke, bez da ikad i pred čim poklekne, što je još divnije kad se uzme u obzir da je Deniz ljepotica, jer rijetkost je u kapitalizmu, i u svakom drugom društvenom uređenju rekao bih, da se ljepotice ne p(r)odaju kao da su i same roba. Da je mene zapalo živjeti u ovom romanu, ona bi bila moja Dulsineja od Tobosa, jer pred takvom ženskadijom muškarac uistinu dobije enormnu mentalnu snagu, s kojom može vjerovati da pred takvim krasotama ne pada samo narod ničice, nego se i mora razdvajaju, i planine uljeguju, i čitav svemir slavi, i Bog ima tremu.

U životu sam napravio sigurno preko stotinu prikaza knjiga, pri čemu nikada nisam bio zadovoljan, jer moje interpretacije nisu tako sofisticirane kao kod mojih akademizmu odanih kolega, čiji tekstovi ove vrste vrve od stranih riječi čije je značenje, za mene, u najmanju ruku maglovito, a to me baca u dilemu – da li kolege šupljiraju, ili je to samo moje nepotpuno i razruđeno obrazovanje, kog boli priznati da ne razumije šta je tekstopisac želio kazati? Moja želja jest da približim knjigu nekome ko je nije prije čitao, i ukažem na nešto što je možebiti promaklo onima koji su čitali, kao što volim da se i meni ukazuje od strane drugih posvećenih čitača.

Ako u tome sa ovim tekstom i nisam uspio koliko sam želio, svejedno pročitajte "Kod ženskog raja" ako možete, jer to je velika literatura neprolazne vrijednosti, a ovaj roman je zaista jako aktuelan i u današnje vrijeme.


Boris Lalić, Prometej.ba