Nedavno sam imao tu sreću da me stariji prijatelj navrati na čitanje Mešine Tvrđave. Moj čitalački put, koji me odveo u mnoge zemlje i u mnoga vremena, nije me ranije naveo na tu knjigu. Uvijek je bila prisutna, uvijek su je ljudi oko mene spominjali, pa sam zato valjda toliko s njom odugovlačio. Možda je tako i bolje, jer da sam je pročitao kao mlađi vjerovatno bih od svega najbolje upamtio epizode u kojima se spominje Tijana.

Odmah ću reći da je to jedan od najboljih bosanskih romana ikad, djelo koje Mešu Selimovića potvrđuje kao pisca svjetske književnosti, ako uzmemo u obzir da je ušao u nju sa četiri godine starijim Dervišom. Tvrđava kao da je napisana prema onoj rečenici Ćamila Sijarića: “Gdje se teško živi tu se lijepo pripovijeda.” Koliko god bila teška, Tvrđava je lijepa knjiga, od vrste koja težinu čini lakšom.

Život bivšeg ratnika i sadašnjeg pjesnika Ahmeta Šabe, koji bi se u jednoj riječi precizno mogao opisati kao tavorenje, ukrašen je najfinijom, prirodnom plemenitošću, koju nikakva oskudica ne može da potisne. Prezren od moćnika, od kojih je časniji i pošteniji, voljen od običnih ljudi, kojima dopušta da slobodno budu pred njim to što jesu, on je prototip dobrog bosanskog čovjeka, onog što od prirodne ljubavi za život i ono što je u njemu lijepo odbija da bude dio zla kojim je okružen skoro u svaka doba svog života, a to ga odbijanje nikada ne spasi do kraja, već na neki način, prije ili poslije, u nekom zlodjelu učestvovati mora. Ako i neće neposredno, onda makar mora posredovati, postati karika u domaćem lancu nepravde i zla kojim je Bosna i Hercegovina sputana otkako postoji.

Zanimljivo mi je bilo primijetiti da je savremeni društveni osjećaj pojedinca u Bosni i Hercegovini jako sličan onome što ga imaju likovi u Tvrđavi.

S jedne strane nalaze se obični ljudi, oni o kojima je veliki Gete rekao: “Svi znaju da su to ovce za šišanje, a narodom ih nazivaju samo kad ih žele navratiti na kakvo zlo.” Ti ljudi žive u neprestanom strahu, koji ih tjera na nadasve bijedan, licemjeran stil života, za šta je najbolji primjer Mula Ibrahimovo okretanje leđa svom spasiocu, samo zato što se spasioc napio u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, pa takav pijan glasno rekao ono što većina misli.

S druge strane su ljudi čije osobe utjelovljuju državu. I oni žive u neprestanom strahu, i tavore bijednim životom, lišenim pravog, a uz obilje lažnog dostojanstva, jer i nad njihovim glavama vise neki drugi, obično strani moćnici, kakvih u Bosni i Hercegovini nije nedostajalo ni u jedno doba. Najbolji primjer za njih pronalazim u liku slatkorječivog i pokvarenog Džemala Zafranije, maestra ropske laske, kadijinog pisara, koji je do svoje visoke funkcije išao putem konkubine.

Kao posebno negativan, upravo stravičan, izdvaja se lik serdara Avdage. Ovaj predani mizantrop, koji voli svoj posao traženja krivih ljudi i ne poznaje drugog zadovoljstva osim njihovog pronalaženja, može poslužiti kao studija za rad “kako moć utiče na nemoćne ljude”, a i biti shvaćen kao personifikacija države u BiH. Mračnjak bez radosti, čiji se život sastoji od žbiranja tuđih života, hoće da je strah i trepet, pravda i red, pa takav još i vjeruje da je stub društva, da bi bez njega bilo hiljadu puta gore. Kad ga ubiše pretkraj knjige, tačno mi je bilo laknulo.

Prema zvaničnoj priči, serdara je ubio hajduk Bećir Toska, čije je pojavljivanje u knjizi kratko, ali nije beznačajno. U njemu je Selimović na suptilan način opisao još jednu prirodnu bosansku pojavu, a to su odmetnici s puškom u ruci, ljudi suviše ponosni da pristanu na podlosti sistema i suviše spretni da se protiv istog ne bi borili. Oni nikada ne traju dugo jer se bore herojski, ali za ono malo što budu redovno poberu narodne simpatije i tako pređu u legendu.

Jedina sila koja protiv takvih moćnika može nešto učiniti jeste novac. Njegov predstavnik u Tvrđavi je veletrgovac Šehaga. Njegova ruka obuhvata sve, narod i vlast, pa kad on nešto odluči, to se sprovodi u djelo, bilo po zakonu, bilo protiv zakona. Pomoću vjernog Osmana Vuka, koji je isto neka vrsta hajduka, Šehaga donekle ispravlja nepravdu u romanu, ali i to je sve ofarbano ličnom osvetom u tolikoj mjeri da ne ostavlja utisak pravednika, već prije čovjeka za kog se kod nas kaže "može mu se".

Iz takve bolesne situacije, u kojoj se niko nikad ne osjeća sigurnim, ne može proizaći ništa drugo osim atmosfere opšteg straha.

U takvoj sredini pojedincu je teško opstati, skoro pa nemoguće, taman bio dobar i bezazlen poput Ahmeta Šabe. Za pojedince, ljude koji bi svoj vijek željeli proživjeti mirno, za sebe ili eventualno protiv sebe, a nikako protiv nekog drugog, rezervisana je daleka margina, mjesto na kom se postoji kao da ne postojiš. Jezive su riječi Mula Ibrahimove: “Rat je borba surova, ali poštena, kao među životinjama. Život u miru je borba surova, ali nepoštena, kao među ljudima.”

U Bosni i Hercegovini isto je i danas. Ljudi žive u strahu, pod vladarima čija je priča već decenijama jednako bijedna, samo nešto prijete i slute. Što su izbori bliži, sve se jače čuju bubnjevi rata. Narod bježi od rata kao od kuge, a nema gdje drugo pobjeći nego u naručje vladara-bubnjara. Ljudi to vide i znaju, ali šute i trpe da ne stradaju, zazidani kao u tvrđave, ili bolje reći kao u tamnice.

Iz toga se rađa malo dobrog, ali to malo onda bude vrhunske kvalitete. U ta dobra spada i Selimovićeva Tvrđava, koja ove godine navršava pedeset godina od svog prvog izdanja. Kao i sva velika književna ostvarenja, ona u sebi čuva suštinu jednog naroda, njegovu univerzalnu istinu, tako da joj popularnost s godinama ne jenjava. To što je i dalje poznata i rado čitana u svim republikama bivše države govori u prilog tome da su svi Južni Slaveni ipak jedan narod, samo nesložan do bola.

Boris Lalić, Prometej.ba


Pratite Prometej na Facebooku: www.facebook.com/prometej.ba, Twitteru: twitter.com/PrometejBa i Instagramu: www.instagram.com/prometej.ba