Ova pripovijest nema 'zadnjih namjera'. Ako ikakva namjera pokreće ovu pripovijest, onda je ona u potrebi da se pisanjem očituje radost prisustva 'miholjskoga ljeta' i ljekovite moći svjetla. Kad zacrni se horizont, padne kiša i promijeni se vrijeme, uslijedit će glavobolja i navala turobnih misli. Zasmetat će sve što prođe kroz vidno polje: svaka munja i svaka kap, list na vjetru i mreškanje jezerske vode, ljudi... Radi toga se spominju tri čovjeka, ljudi koji u izvornom značenju pojma nose u sebi sliku etičkog, one šopovske dobrote koja ozari lice svaki put kod spomena nekih imena, a prije nego li bi se zamrzilo cijeli svijet jer tijelo sve teže nosi se s ćudljivom moći prirode. Hrvat je ovdje tek rekvizit na pozornici, e kako bi svi elementi kompozicije bili na svome mjestu u doživljaju cjeline. Kvalifikacija o ljudima i Hrvatima osobni je izbor, iako mnogo toga duguje hegelijanskoj inspiraciji profesora Milana K. Na koncu, treba imati u vidu činjenicu da se u Bosni pod čovjekom razumijeva odrasli muškarac, dok su žena i dijete biološki entiteti koji su tek na početku procesa rodnog osvješćivanja.

Prvi Čovjek: Na tom prognaničkom putešestviju sa fra Markom Š., putovanju koje je trajalo dulje nego smo mogli i zamisliti, putu od mraka i zamračivanja, putničkim i prognaničkim pričama za prekraćivanje dosade od putujuće nepokretnosti... propitivao sam fra Marka o koječemu te ga, između ostaloga, upitao i sljedeće: „Možete li, ujače, u dvije riječi, opisati naše lokalne Hrvate?“ Fra Marko se prekrstio kao što je to činio svaki put kada bi promijenio brzinu, i kao da je samo čekao da te dvije davno odvagnute, pročišćene i pripremljene riječi izrekne i skine sa sebe teret iskustva sa tim svijetom: „Meki i neobrazovani“, odgovorio je ne skidajući pogled s puta ispred sebe.

Drugi Čovjek: Ukoliko moja sposobnost dosjećanja još uvijek 'drži vodu', čini mi se da je pjesnik Anđelko V. to svoje predavanje održao na nekoj od kaptolskih adresa u kasnu jesen devedeset i druge godine. Prozno vrijeme nije sklono poetskome slovogovoru, ali nisam htio propustiti priliku, niti mogao odoljeti davnašnjoj želji da čujem kako se postaje 'velik kao mrav'. Zapravo, bila je to besjeda o nama u publici, o Bosni i o zavičaju, o Hrvatima i ostalima... Dojmljive su bile pjesnikove riječi o Muslimanima 'uz Drinu', o ljudima koji imaju razvijeno neko posebno osjetilo za srebrenu zemlju, onima koji su i njeno korijenje, njena duša i njena sol, koji su jedno sa tlom po kojemu hode, koji pričaju sa njom, raspoznaju njene mirise i ophode se s njome kao s najrođenijom, ćute snagu tvrdoga tijela od kojega teško se odvajaju... (Sve dok s istoka nije došao majstor u liku smrti.)

Treći Čovjek: Unutar katoličkoga puka u Gradu postoji mit o propovijedima fra Zvonke B. kao ogledni primjerak politički nekorektnoga govora. Nije se moglo biti ravnodušan ni na stas, niti na glas fra Zvonkin. Ne znam je li u svojim javnim istupima koristio i neku od mojih informacija, ali znam da smo prvih godina iza rata razmjenjivali papirnate smotuljke kao da smo članovi neke lokalne zavjereničke grupe a ne možebitni stupovi društva u nastajanju. U to vrijeme u Gradu je živio tek pokoji Bošnjak, a pripadnici 'postrojbi za posebne namjene' sačekivali su Hrvate po stubištima uz prijetnju da vode računa za koga će se opredijeliti na izborima, e da ne bi bili istrjebljeni. Od onoga što je fra Zvonko govorio, u sjećanju mi je ostalo ono što je rekao posve tiho, jedva čujno nekolicini nas između kojih je prolazio, gotovo rezignirano izrečeno u odlasku s groblja nakon sahrane prerano preminule pokojnice: „Kakav ste vi to narod; nit' plačete, nit' se bogu molite?!“

Hrvat: Vinko B. dipl. je inženjer strojarstva. Studirao je mašinstvo u Sarajevu i do okupacije Grada živio je u Bosni. Već više od dvadeset godina živi i radi u Austriji. Ima kuću 'i gore i u Hrvatskoj'. (Nekretnine su našem čovjeku svetinja.) Ovoga ljeta iskoristio je posjet roditeljima da 'izvadi (i) bosanske dokumente'. Posve slučajno prispio je za naš stol. Nije se čestito ni pozdravio s nama trojicom, a već je iz njega navalila ona bujica dijasporoidnih uvreda na račun komšija: te ovakvi su i onakvi, te ovo te ono, te ne daju nama Hrvatima živit, te...

- Ovi Bošnjaci stvarno mrze Hrvate.

- Koji Bošnjaci?

- Ova gospođa u Općini što radi na izdavanju osobnih dokumenata.

- Kako znaš da je u pitanju Bošnjakinja?

- Znam lako.

- Bilo bi pošteno da nas vi iz dijaspore ne gnjavite pričama o Bošnjacima i Hrvatima.

- Gnjavi ona mene, čovječe, sa pitanjima gdje živim, a imam sve potrebne dokumente.

Vinko B. vadi iz džepa i pokazuje nam jugoslavensku 'ličnu kartu' i vozačku dozvolu. Predlažemo mu da bude malo strpljiv jer prvi put uopće radi na tome da se izjasni kao bh. državljanin.

- Ne, ne, čovječe, to što mi ona radi samo dokazuje da nas Bošnjaci mrze.

- Ne želimo razgovarati na taj način.

- Al' nać' ja vezu, nije meni problem platiti.

- Uostalom, zašto ti trebaju bosanski dokumenti ako imaš hrvatske?

- Zna se... zato što mi Hrvati trebamo svi glasati za hrvatske stranke.

- Za koga si do sada glasovao ako nisi imao bosanske dokumente?

Vinko B. gleda nas u čudu.

- Svaka vam čast, nisam znao da ste takvi! Bog!

Narednih dana očekuje se promjena tlaka zraka, pad temperature i kiša.

Ciklona sa zapada će smijeniti anticiklonu...

(Zoran Lj., Prometej.ba)