„Zašto hrčeš? Nikada prije nisi hrkao, zašto si baš sada počeo hrkati?“ pitala me ranim jutrom, glasom gotovo plačnim, nenaspavana – pomalo tužna, a pomalo frustrirana – moja draga supruga. „Nije istina, hrkao sam i prošle godine u ovo doba, samo se ne sjećaš“, glasom koji kao da nije bio moj, promumljao sam kroz grlo koje je moralo izgledati poput kore staroga hrasta, a užareno kao da sam prije spavanja spržio kutiju cigareta i zalio ih kupovnom lozom (koja je, uzgred budi rečeno, najbolja za pranje staklenih površina i dezinfekciju mobitela i površinskih rana).

Nije bilo dvojbe, nešto se moralo poduzeti po pitanju moga noćnoga piljenja koje ne ostavlja piljevinu. Kako ljudi obično hrču zbog suhoće grla prouzročene suhoćom zraka, odlučio sam se na kupovinu ovlaživača zraka u nadi da će taj mistični aparat riješiti probleme izazvane sezonom grijanja u glavnom gradu. Dok sam istraživao o vrstama uređaja, uspoređivao modele, snage i zapreminske protoke, još neke misli su mi se vrzmale po glavi: hoće li mi to stvarno pomoći i za koji će mi klinac još nekakva stvar za koju ne znam niti hoće li uopće funkcionirati, a kamoli hoću li je koristiti? Jesam li i ja, unatoč glumatanju da nisam, podlegao šarenim marketinškim obmanama i postao samo kotačić u planetarnoj kapitalističkoj mašineriji konzumerizma?

Ionako imam previše stvari koje ne koristim ili mi ne trebaju, a stan nam je svakako premalen. Ima li u njemu mjesta za nekakav kontroverzan uređaj pored dvije gitare od kojih jednu sviram rijetko, a drugu nikako i jedne torbe za gitaru koja uopće nije moja, madraca za vježbanje koji smotan u rolu skuplja prašinu u jednom kutu spavaće sobe, utega koje ne podižem niti na madracu niti stojeći, bežične tipkovnice (kupljene jer mi je ona na laptopu otkazala) i dva računalna miša, nekoliko pari dotrajale obuće i majica kupljenih na prijelazu između moje kratkotrajne mršave faze u ovu debeljuškastu koja će zasigurno biti dugotrajnija? Ima toga vjerojatno još, ali i ovo je dovoljno da se stvori slika.

I dok sam tako promišljao o stvarima koje mi ne trebaju i mogućoj tendenciji rasta te kategorije, misli su mi odlutale na sjajan monolog jednoga od najvećih stand-up komičara dosadašnjega dijela povijesti: Georgea Carlina, koji se može naći (monolog, ne komičar) u knjizi Brain Droppings ili na nekoj od video platformi kojima možemo pristupiti putem svojih web-preglednika.

Evo što je na svojim nastupima o stvarima govorio pokojni George Carlin.

„Stigao bih malo ranije, ali dali su mi pogrešnu garderobu i nisam mogao naći mjesto da ostavim svoje stvari. Ne znam za vas, ali meni treba mjesto za ostaviti svoje stvari. I to sam radio otraga, samo tražio mjesto gdje ću ostaviti svoje stvari.

Znate li koliko je to bitno, to je sav smisao života, nije li: pokušavati naći mjesto za svoje stvari? To je sve što vaša kuća jest, samo mjesto za vaše stvari. Da nemate toliko prokletih stvari, ne bi vam ni trebala kuća. Samo biste se skitali naokolo. Vaša kuća je samo hrpa stvari s poklopcem na vrhu. Vidite to kada uzlijećete avionom: pogledate dolje i vidite da svi imaju male hrpe stvari. Svatko ima svoju vlastitu hrpu stvari.

A kada ostavljate svoje stvari, morate ih zaključati. Ne želite da netko navrati i uzme neke vaše stvari. Uvijek uzmu dobre stvari. Ne zamaraju se s onim sranjima koja čuvate. Nikoga ne zanimaju vaši kontrolni iz matematike iz četvrtog razreda. Oni traže dobre stvari. To je vaša kuća: mjesto gdje ćete ostaviti svoje stvari dok idete nabaviti još stvari. Stvari koje ne želite, stvari koje vam ne trebaju, loše izrađene stvari, precijenjene stvari. Čak i stvari koje ne možete priuštiti! Morate nastaviti nabavljati stvari. Inače bi netko drugi mogao skončati s više stvari. To ne možete dozvoliti. Morate imati najviše stvari.

E sad, ponekad se morate preseliti, morate prijeći u veću kuću. Zašto? Previše stvari. Morate preseliti sve svoje stvari. I možda smjestiti neke svoje stvari u skladište. Zamislite to. Postoji cijela jedna industrija koja se temelji na držanju vaših stvari na oku. No dosta o vašim stvarima. Pričajmo malo o tuđim stvarima.

Jeste li ikada primijetili, ako odete u tuđi dom, da se nikada ne osjećate potpuno udobno? Znate li zašto? Nema mjesta za vaše stvari. Neke tuđe stvari su posvuda. I kako su samo grozne te stvari. Gdje su samo nabavili ove stvari? A ako morate prenoćiti u tuđoj kući, neplanski, pa vam daju malu sobu za spavanje koju ne koriste tako često... jer je netko umro u njoj prije jedanaest godina... i oni još nisu sklonili ništa od njegovih stvari. Ili kakvu god sobu da dobijete, obično je pored kreveta ormarić i na njemu nikad nema mjesta za vaše stvari. Tuđe sranje je na ormariću! Jeste li primijetili da su njihove stvari – sranje, a vaša sranja su – stvari?

Ponekad idete na odmor i morate ponijeti neke svoje stvari sa sobom. Ne možete ponijeti sve svoje stvari, samo one stvari koje vam se stvarno sviđaju: stvari koje vam dobro pristaju toga mjeseca. Recimo da idete na otok: morate ponijeti dvije velike torbe stvari, uz stvari koje nosite na sebi i stvari koje su vam u džepovima. Stignete na otok, uđete u svoju hotelsku sobu i počnete raspremati svoje stvari. To je prvo što radite u hotelu – raspoređujete svoje stvari: stavit ću malo stvari ovdje, malo stvari dolje, evo još jedno mjesto za stvari, stavit ću malo stvari ondje; ti stavi svoje stvari tamo, a ja ću svoje ovamo, evo još mjesta za stvari... Hej, imamo više mjesta, nego što imamo stvari! Morat ćemo kupiti još stvari!

I tako smjestite sve svoje stvari i znate da ste na stotine ili tisuće kilometara udaljeni od kuće i nije vam potpuno svejedno, ali znate da sve mora biti u redu jer imate neke od svojih stvari sa sobom. Pa se na otoku opustite na temelju toga.

Tada vas prijatelj nazove s drugog otoka i kaže: 'Zašto ne biste došli kod nas na vikend, prespavajte par puta ovdje?' O ne, sranje! Koje stvari sada ponijeti? Sada morate ponijeti još manju verziju svojih stvari. Taman toliko stvari za vikend na drugom otoku. Sad ste stvarno raštrkani: imate svojih sranja po cijelome svijetu! Imate stvari kod kuće, stvari u skladištu, stvari na jednom otoku, stvari na drugom otoku, stvari u džepovima – opskrbne linije postaje sve duže i sve teže ih je održavati.

Pa dođete k svojim prijateljima na drugom otoku i oni vam daju malenu sobu za spavanje gdje postoji uska prozorska daska ili nekakva sićušna polica u kojoj nema mnogo mjesta, ali to je u redu jer ni vi sada nemate mnogo stvari. A onoliko stvari koliko imate poredate gore: svoje uvozne škarice za nokte, sprej protiv znojenja i neugodnog mirisa stopala s četrdesetipetodnevnim jamstvom, konac za zube s okusom cimeta i sprej za nos s dvanaestosatnim djelovanjem. Znate da ste daleko od kuće, ali znate da sve mora biti u redu, jer imate svoj sprej za nos s dvanaestsatnim djelovanjem. Pa se kod prijatelja opustite na temelju toga.

Tada vaš prijatelj kaže: 'Mogli bismo večeras otići na drugu stranu otoka, prespavati u kući moga prijatelja.' O, sranje! Što sad ponijeti?! Sad ponesete samo stvari za koje ste potpuno sigurni da će vam trebati: novac, ključeve, češalj, novčanik, upaljač, rupčić, olovke, cigarete, kontracepciju, vazelin, bič, lanac, dildo – i knjigu! Zapravo, ljudi koje posjećujete vjerojatno imaju vlastiti dildo.

A ako krenete na plažu dok ste u posjeti, morate ponijeti još manju verziju svojih stvari: petu verziju. Cigarete i novčanik. To je to. Uvijek možete posuditi nečiju kremu za sunčanje. Sada zamislite da s plaže morate otići do trgovine po hranu ili osvježenje. Tako je, šesta verzija! Najvažnija verzija vaših stvari: vaš novčanik! On sadrži ono bez čega zaista ne možete.“

Umalo zaboravih – ako nekoga zanima, izuzetno smo zadovoljni promjenom u kvaliteti sna koju je donio ovlaživač zraka. Jedna je od boljih stvari koje smo kupili.

Matej Lozančić, Prometej.ba