Boris Maruna (1940-2007), hrvatski pjesnik, veći dio života proveo je u dijaspori, poglavito u Južnoj Americi. S osamostaljenjem Hrvatske vraća se u „obećanu zemlju“, ali se brzo razočarava u Franju Tuđmana i postaje oštar protivnik njegova režima. Pridružio se čak SDP-u, a do smrti je bio hrvatski ambasador u Čileu. ''Iako s backgroundom ustaškog djeteta, u stvarnosti je bio i ostao liberal. Duboko je vjerovao da hrvatski narod u obzor moderne civilizacije nikako ne može s ustašlukom, da ga u europski obzor može izvesti samo antifašist, makar on bio i rigidni komunistički general...

(...) Najviše je bio razočaran ohološću i gramzivošću svojih političkih suboraca, koji su borbu za nacionalno oslobođenje doživljavali kao pravo na pljačku i otimačinu, a emigrantsku patnju odmah kasirali u deviznim apoenima i materijalnim resursima. Gledajući zgranut kako emigrantski i domovinski bijednici za pet minuta postaju vlasnici vila i hotela, Maruna počinje drugačije pjevati: “Ovo je, dakle, obećana zemlja a ovi ljudi što je prekrajaju kao stari kaput, što je prodaju, ponovno kupuju i ponovno prodaju, tuku se oko nje i prepiru oko njezinih prnja kao izgladnjeli psi oko izbijeljene kosti, to je taj obećani narod! Jarče polje!“

Sukob s Tuđmanom kao samozvanim šefom tog “obećanog naroda“ bio je neminovan. Nakon što se Maruna u jednoj pjesmi složio s Račanom da je “HDZ stranka opasnih namjera“, gromovnikov bijes nije se mogao izbjeći. Dao je pjesnik ostavku na funkciju predstojnika iseljeničke Matice gdje ga Tuđman bijaše ustoličio. Nije mogao dopustiti činjenicu da silne novce, koji stižu iz inozemstva za obranu Hrvatske, svaki dan pojede nevidljiva aždaha. Ponovno je usred Zagreba postao disident, pišući kolumne i stihove svoga razočarenja u “izdajničkoj i petokolonaškoj Sorosevoj štampi“. Nije više bilo Jugoslavije, ali je on u svojoj sanjanoj zemlji ponovo postao disident. U vrijeme tog svog hrvatskog “disidentstva“ izdržavao se prevođenjem s engleskog i španjolskog jezika, pohrvativši genijalne stihove Bukowskoga i Nicanora Parra. Iscrpljivao se u beskorisnim raspravama s polupismenim tipovima, poput Ante Belje. Pobijedio je tešku bolest, ali ne i glupost koja ga je okruživala.'' (Mile Stojić, Pas pred oltarom domovine, Jukić, br. 36/37)

Pjesma UDBAŠI objavljena je u zbirci Bilo je lakše voljeti te iz daljine – povratničke elegije, Zagreb, 1996.

Gisli-Jon.jpg

UDBAŠI

Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji
Za njih se ne može reći da nisu znali što rade
Oni su ideološki uvijek bili
Na ispravnoj liniji
Njima je sve polazilo za rukom
Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva
Po mogućnosti. Nisko čelo i
Deseterački mentalitet
Zdrav duh u zdravu tijelu

Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio
Naravno, nikad mi
To je takva zemlja, rekao bih
Udbaška
Zemlja vedrih ljudi
A mi smo drugi pomalo utučeni
I djelujemo izgubljeno

Mi gotovo ne znamo za radost, za smijeh
Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu
A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade
Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela
Esplanade i potom
Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti
Sa stola na stol: pokazuju urođeni
Šarm

I udbaški sinovi su zarana očitovali
Izrazitu talentiranost
I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford
I samo krajem ljeta navraćali kućama
S plinskim upaljačima
Navikli na bolje restorane
I francuske suknje

S druge strane,
Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza
Ako imalo držaše do sebe
Nije htjela leći
Pa čak ni Mađarica
Premda je meni bilo svega 17 godina
A ona se nalazila već tridesetu
Na istom radnom mjestu

Nikakvo čudo, dakle, što su udbaši uživali
Veći društveni ugled, bolji status, finije manire
Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu
Uspoređeni s njima, mi drugi
Jedva da smo bili nešto
Naša kreditna moć je bila beznačajna

I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno
Da organizacija nužno pripada udbašima
Njihova odijela uvijek pristaju
Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši
Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi
Rješavaju probleme koji su nas
Mučili do krvi
Oni nekako znadu da su u pravu
I ne možeš im ništa.

Oni su veseli kurvini sinovi.