Franjo M. Fuis, Podzemni Zagreb i druge reportaže 1934-1941, Što čitaš?, Zagreb 2020.

Po dolasku u Zagreb na stolu me dočekala knjiga Podzemni Zagreb i druge reportaže 1934-1941, Franje M. Fuisa. Novi cimer kojeg do tada nisam poznavala u šali je dobacio da ju moram pročitati, ako želim znati gdje sam došla. Počela sam listati knjigu, a već drugi dan otišla u antikvarnicu po svoj primjerak. Izdavač knjige je malo izdavačko preduzeće Što čitaš? manufaktura i antikvarnica koju vodi anarhista Marko Strpić. Knjiga je ručno uvezana, izdana u maloj seriji s ručno upisanim brojem izdanja, cimerovim 133 i mojim 142. Reportaže je prvi put objavio NIP, Novinarsko izdavačko poduzeće 1953. godine.

Krstareći policama antikvarnice u Frankopanskoj ulici, u ceker koji su mi poklonili pospremila sam još i Orwellov roman Nitko i ništa u Parizu i Londonu, čiji akteri se isto tako sakupljaju u sirotinjskim kvartovima, odustali su od toga da budu normalni i pristojni, a bijeda ih oslobađa ustaljenih standarda ponašanja, isto kao što novac oslobađa ljude rada.

Tu se našlo još mnogo naslova koje su reizdali Što čitaš?: Ištipana hartija Janka Polića Kamova, Duša čovjeka u socijalizmu Oscara Wildea, Bog i država Mihaila Bakunjina, Pravo na lijenost Paula Lafarguea... Vratila sam se punog cekera važnih, ručno uvezanih knjiga jednostavne opreme i produkcije, atipičnog formata i dizajna. Ovi naslovi bi zasigurno u valu novih autora i izdavača bili zaboravljeni, ali novi život i pristupačnost koju su im udahnuli iz radionice Što čitaš? aktualizirali su ih i udahnuli im (re)život. Ujedno, ovo je bila potvrda da ono što sama radim ima smisla.

Ponovo sam prionula čitanju Fuisa i shvatila da je on rodonačelnik reportaže na našem govornom području, novinarskog žanra koji se izgubio u valu influensera/ki koji za izdašne honorare posjećuju određena mjesta i s njih nam šalju gastronomske, wellness i druge prijedloge i poruke. Čitajući reportažu Plitvička jezera zimi, možemo zaključiti da je ono što danas reporter/ka ili influenser/ka mora uraditi tokom svog radnog vremena blagi teror, spram Fuisovog radnog dana:

Po danu lutam uokolo kao kakav putnik, koji je izgubio put, s pastirskim štapom u ruci. Obilazim stare ruševine i povlačim se ispod krošanja, stojim satima ispod slapova, osluškujem njihovu buku i zapisujem starinske legende o neobjašnjivim tajnama dubokih jezera. Navečer sjedim u lovačkoj sobi, razgovaram s bradatim znancem i njegovom simpatičnom ženom ili šećem sa psima koji poznaju svako stopu u šumama.

Fuisove reportaže između dva svjetska rata su socijalni i politički akti, kritika društvenog uređenja, ali i dokument jednog vremena u kojem on primjećuje detalje, strpljivo osluškujući, prepuštajući se i čekajući da mu sagovornici/e ispričaju važnu životnu priču.

Kroz reportaže, Fuis donosi priču o hrvatskom društvu pred početak Drugog svjetskog rata i socijalni jaz između bogatih i siromašnih, oslikava gradove koji su daleko od urbanih središta kakva danas znamo; blatnjave pločnike, tavane pune sijena koji služe kao konačišta, podvožnjake ispod kojih se sakupljaju beskućnici s jedne strane te gradski stalež s druge, buržoaziju koja ima određena materijalna dobra, ali nemaju svi i kulturu življenja u gradu. Osim toga, tu su i priče s otoka, dalmatinskog zaleđa i iz dalekih sela.

Sam naslov djela je proizašao iz reportaža koje otvaraju knjigu Niz strminu bijede, a na nju se nadovezuju Na skupštini „Prosjačkog Društva“ i Strahovita smrt skitnice, koje da bi napisao, Fuis se spušta u samo podzemlje grada, preoblačeći se u skitnicu koji svoje drugove uvjerava da je došao iz Sarajeva u Zagreb, u potrazi za boljom budućnošću. Sa svojim sapatnicima tumara ulicama grada, kako bi kasnije kroz reportaže pokušao da skrene pažnju na neizlaznu situaciju ovih ljudi koji iz dana u dan preživljavaju na ulici radeći nadničarske poslove, neki su i kradljivci, neki besmisao i besposličarenje utapaju u alkoholu… No autor nije tu da bi ih opravdao ili optužio, nego da bi boraveći s njima pokušao da ih shvati.

To se zbilo na Savskoj cesti, pred prvim željezničkim podvožnjakom, jednoga maglovitog dana studenog. Ovdje počinje neobična, istinita pripovijest zagrebačkih ulica. Tako Fuis počinje svoju priču o ljudima s pločnika, koji ne poznaju raskoš mekanih fotelja, udobnost kreveta, toplinu doma, okus hrane koja nije iz jeftine menze i sigurnost kišnih kabanica, ali imaju svoje misli, jezik, poeziju, prozu i ljubavi.

Nakon stana i antikvarnice, moj Zagreb je započeo na Savskoj, pred prvim podvožnjakom u kafani Krivi put, jednom od rijetkih mjesta koje nije zahvatila urbanizacija i gentrifikacija, pa Kavkaz više nije ono isto mjesto, ali je kava zasigurno bolja, kako kaže Mirko Ilić i skuplja, dakako. Stolice su plišane i lijepe, stolovi boje zlata, muzika komercijalna a atmosfera kao u bilo kom drugom kafeu, u bilo kojoj evropskoj prijestolnici. U Krivom je atmosfera domaća, inventar socijalistički, a cijene studentske. Od Fuisovih reportaža do šlagera Zagrebačkim ulicama Jadranka Črnka prošlo je četrdeset godina, tačno koliko je prošlo od poznatog hita do danas. Zagreb se izgradio i postao metropola, ali određeni socijalni problemi i jaz između bogatih i siromašnih su ostali i vjerovatno nikada neće biti iskorijenjeni.

Dok je Fuis tumarao zagrebačkim ulicama, Jabuke nije bilo, baš kao što ni danas ne postoji kultni klub koji je odgojio generacije rokera (klub sada nosi novo ime i ima novog zakupca). No, Fuis putuje na Jabuku – najčudnovatiji greben na Jadranu, kako i daje naslov reportaži iz 1940. godine… o tome fantom-otoku vulkanskog porijekla, koji se kao posljednji otok našeg arhipelaga nalazi negdje nasred Jadranskog mora, gol, nepristupačan i po svome obliku najčudesniji greben. Kao i sa ostalih putešestvija, Fuis i ovdje osim živopisne okoline donosi priče o lokalcima, mornarima, ribarima, ljudima i ženama preplanulim od sunca, prenosi njihov govor, navike, strahove i želje. U većinu reportaža Fuis vrlo uspješno inkorporira dijaloge koji još slikovitije dočaravaju život i prilike ljudi, ali čitamo i o tome kako se on osjeća. On ne ostaje po strani kao profesionalan reporter, nego sebe podastire zajedno sa pričom, kao kada se našao u Bednji, na sjeveru Hrvatske za koju kaže da se nigdje nije tako osjećao i da želi zauvijek da ostane u Ivancu.

Ljudi sa Bednje lako obrade svoje komadiće zemlje. Pobožnu prevrnu stopu svog tla, strepe mjesec i mjesec nad rastućim plodom udarajući neumorno u crkvena zvona, čim se pojavi nešto tamniji oblak na obzorju. A tuča za tučom i led prolaze zemljom siromašnog čovjeka ne obzirući se na očajnu molitvu nebesima. Dani su borbe i mora se živjeti bilo kako. Iako ovdje vidimo duboku empatiju prema zemljoradnicima i seljacima, borbeni duh i negaciju vjerovanja i religije, teško je Fuisove tekstove tumačiti kroz prizmu partijske i državne ideologije pedesetih, kako na tome u predgovoru prvom izdanju potencira Vlado Majer.

Osim u uvodu spomenutih predjela, kroz nekoliko reportaža Fuis nas vodi kroz Bokokotorski zaliv, krstareći s Perasta i obilazeći znamenita crnogorska mala bijela sela uz rub obale sve do Baošića, sela u kojem se Pierre Loti zaljubio u Pasqualu Ivanovnu, kojoj je slavni romanopisac posvetio jedno od svojih najljepših djela, opisavši ljepote Boke Kotorske.

Kroz Fuisov razgovor sa Hedvigom Lerman odlazimo u daleke i egzotične krajeve kojima je krstario njen tada već pokojni suprug Dragutin Lerman. Oni Sir Henry Morton Stanley su zajedno u Africi proveli 14 godina istražujući tada gotovo nepoznate predjele Evropljanima, nakon smrti Davida Livingstonea.

Sve ono što Fuis donosi u svojim reportažama objavljivanim u zagrebačkim Novostima prije Drugog svjetskog rata, ali i u prvom izdanju knjige, te činjenica da reportažu utemeljuje kao novinarski žanr je od neizmjerne važnosti za tadašnje društvo na prekretnici velikih svjetskih zbivanja i njegova borba bi se mogla opisati riječima kojima on u reportaži Vu Plavem Trnacu opisuje smrt jednog seljaka:

Jedna plemenita duša našega naroda, jedan čovjek koji bi zemlju obradio do fantastičnosti- umire. Umire zato što tu zemlju ljubi više od svog vlastitog života, najveća njegova odlika je najveća njegova pogreška.

Na njegovom čelu zapisano je:

…U znoju svog lica jesti ćeš svoj kruh!...

Samo, Fuis umjesto zemlje obrađuje ljudske sudbine.

Franjo Martin Fuis rođen je u Virovitici 1908. godine. Završio je pomorsku podoficirsku školu u kojoj je počeo pisati reportaže s mora i novele. Osim toga pisao je i poeziju, a uoči Drugog svjetskog rata napisao je dramu U ime čovječanstva. Bio je među prvim reporterima koji su znali koristiti novu tehniku snimanja u koloru. Poginuo je u avionskoj nesreći 1943. godine, a s njim su poginuli i pilot Josip Markulin, filmski snimatelj Stjepan Barbarić i telegrafist Božidar Metzger u akciji leta u Otočac, gdje je tada bilo sjedište ZAVNOH-a. Premali avion usred slabe vidljivosti, pretrpanosti, nedostatka radiostanice i leteći na slijepo prilikom slijetanja udario je o klisuru nedaleko od Plitvičkih jezera.

Franjo Martin Fuis se na reportaže potpisivao pseudonimom Fra-Ma-Fu, a u njegovu čast se već sedmu godinu za redom održava istoimeni festival reportaže u Daruvaru.

Vanja Šunjić, Prometej.ba