Vjerojatno bi se strogoj teološkoj misli učinio nečuvenim i neprihvatljivim ovakav naslov. Pravovjerni duh bi se mogao uzbuniti zbog mitološkog prizvuka, platonistički bi ostao zgrožen i zapanjen. Duhovnjačkoj euforiji sklona duša okrenula bi se od zahtjevnosti i jednostavnosti djetinjstva. Obični čovjek pak ne bi imao ništa protiv Božjeg djetinjstva i malenosti, iako se u redovitoj ljudskoj imaginaciji Bogu uglavnom dodjeljuje staračka dob, sijede kose i bijela brada. Gotovo kao u Djeda Mraza.

Djetinjstvo i dijete nisu nikad bili ozbiljna tema teologije. Nisu ni prava nakana tzv. evanđelja djetinjstva zapisanih u prvim poglavljima Mateja i Luke. I ne samo zato što dijete po sebi nije ozbiljno, nego više zbog toga što se vjera veže isključivo uz zrelu odluku, uz odraslo djelovanje u životu. Svetkovina Božića je prilika da se upitamo što znači biti dijete.

U početku bijaše povjerenje…

Biti dijete znači prije svega imati svoj početak u nekome drugome. Ljudi nisu vladari svojih prvih trenutaka. Uza sve naše sposobnosti u brojnim granama znanosti i tehnologije, još nismo uspjeli naći u sebi kod za „resetiranje“ životnog trajanja, ovladati vlastitim počecima i ostvariti onu drevnu ljudsku želju za povratkom na početak. A čovjekov početak, i djetinjstvo kao njegova prva faza, vrijeme je potpune izručenosti drugima, posvemašnje upućenosti na dobrotu, suosjećanje, nježnost, brigu drugih. U tome je dijete i djetinjstvo ono vrijeme koje u čovjeku izaziva njegove najfinije osjećaje, najbolje ponašanje i najveću osjetljivost. Uostalom, čovjek takav odnos prema djeci i mladunčadi dijeli više-manje sa svim živim bićima. Mogli bismo dakako reći da tada čovjeka i životinje vodi nagon za produljenje i osiguranje vrste. Vjerojatno ima nešto i od toga. Ali i kudikamo još više. Jer dijete je uvijek „više“.

A opet: dijete je maleno i ne treba mu mnogo prostora. Ne zauzima puno kvadrata. Dovoljan je kutak u sobi, kolijevka, kadica za kupanje. Za dijete doista ne treba najprije široka vila, veliko igralište sa svim mogućim igračkama, prostrane dječje sobe u plavoj ili roza boji. Dijete je maleno. A opet ništa ne zauzima toliko prostor kao dijete: ništa u ljudskom životu – ako pokušava biti i ostati autentičan ljudski život – ne mijenja, ne proteže toliko prostora kao dijete. Ono od velikih ruku i visokih pogleda, čini ruke baš po mjeri i poglede baš gdje treba i kada treba. Njemu ne možemo dati bilo što: njemu se daje najbolje. Njega ne ostavljamo bilo gdje: ono se smješta u srce, u nježnost, u brigu, u hodanje na prstima, u noćne sate, u jutarnje sate, u život pun dinamike, rastegnut u bezbroj prostora. S djetetom se kvadratura života povećava. I ljudi postaju mekši. I bolji ljudi. Djetetu ne treba tek kolijevka: njemu treba ljudsko srce otvoreno za dar. Iz evanđelja znamo da se Isus nije rodio u odajama računice i straha od gubitka, nego u štali prihvaćenosti i brige. Nije položen u mekoću bogatstva, nego u nježnost brige koja može izgledati i poput jasala. Nije bio okružen dvorskom poslugom, nego ljudima koji su imali oči da u najobičnijem i najmanjem vide veliko i sveto. Dijete zahtijeva i dijete daruje. Smirenost, zadovoljstvo, povezanost i sreću.

No dijete nije igračka. Nije dano za zabavu. Ono je dar koji od samog početka pokazuje povjerenje. Ono u svojim memorijskim karticama pohranjuje svako sagibanje, svaki osmijeh, svaku nježnu riječ, svako darivanje srca za kakvo su odrasli ljudi sposobni, kad to hoće. Dijete je od samog početka – i usred ljubavi i pažnje koja mu pripada – označeno darovanošću i stoga je izuzeto iz posjedovanja i „raspolaganja“. U tom smislu je dijete, klasično rečeno, Božja milost roditeljima, obitelji, ljudima. Dijete je ne samo podsjećanje na vlastiti početak, nego i pozivanje u ostvarenje najosnovnije ljudskosti. Ljudskosti koja je otvorena i raduje se, koja prima i ima povjerenja.

I blagoslivljao ih je….

Isus je bio okružen odraslim ljudima. Stalno u nekim tumačenjima, svađama i prepirkama. Njegovi koraci su brojeni s najozbiljnijom strogošću, njegove riječi vagane, ispitivane njegove slike Boga, njegova molitva i djelovanje. Isus je bio okružen previše odraslim ljudima. Njima nikako nije išlo u glavu da se prema Bogu može imati odnos djeteta. Kad bi Isus Boga nazivao ocem, iz njegovih usta oni su čuli ne riječ povjerenja i povezanosti, nego najstrašniju bogohulu. Žalosno je kako ga nisu htjeli razumjeti ti prezreli ljudi, zabavljeni zakonima i odredbama, kanonima i položajima. Oni su svoga Boga zatvorili u svetu povijest, u svete obrede, moralne pojmove i zakon. A Isus ga je htio u životu, u igri i pjesmi djece, u velikim očima njihova povjerenja. Tu vrstu svetosti htio je Nazarećanin. Htio ju je u sitnim i običnim stvarima – onako sitnim i običnim kao što su djeca – a koje život znače, razveseljavaju, unose toplinu i pokret. Zrno gorušice i vrapčići, novčić i čaša hladne vode – Isus je doista imao oko za male stvari.

Tko ne prezire male stvari, taj ne prezire ni male ljude. Bilo one koji su maleni godinama bilo one koje su drugi ili oni sami sebe učinili malima. A nije Isusovo izabiranje strane malenih išlo ni među njegovima baš sasvim glatko. Njemu nisu mogli prigovaratipa su tjerali djecu od njega. Isus bi uzimao u zaštitu djecu i prihvaćao njihova, odraslima dosadna, pitanja: „A otkud biser u njivi? Zašto je smokva zelena? I otkud sjemenka? Kako se srušila kuća? Koliko raste gorušica?“ Isusovi učenici kao da nisu podnosili dječja pitanja. I za njihove nasljednike uvijek je puno važnije bilo pitanje o vlasti i ovlasti, teška pitanja o čudima, od čudesna Isusova osmijeha kakav se daje samo radoznaloj, dragoj i musavoj djeci. Isusov blagoslov malenih nije tek neka slučajna evanđeoska epizoda. Ona pripada srži isusovske poruke o Bogu za ljude i o ljudima s Bogom. O ljudima kojima pripada kraljevstvo nebesko. O ljudima za koje se Bog brine i štiti ih.

Isus je dijete učinio kriterijem učeničkog življenja. Biti kao dijete, postati kao djeca: to je provokativni poziv kršćanima i kršćanstvu neprestance zabrinutim za sebe, željnima presudne i prve pozicije. Biti kao dijete Oca nebeskoga podrazumijeva da djetinjstvo nije tek faza koju možemo proći i koju nadrastemo izlazeći iz svojih nogavica i rukava, nego nosi nešto temeljno važno za čitav čovjekov život, za njegovo ponašanje i odnose. Stajati pred Bogom kao njegovo dijete je motiv temeljnog povjerenja koje nosi kroz život i daje snagu. Naravno, ni taj odnos nije bez kušnje. I Isus je kao dijete Božje bio u kušnji, kušnji povjerenja u roditeljske ruke i srce. Odrasli kršćani tu Isusovu kušnju ponekad rješavaju djetinjasto. Isus pak nije mislio na djetinjasto ponašanje kad je rekao: Ako ne budete kao ovo dijete.

Bog Božića

Božić je priča o Bogu koji se nježno poput majke i oca brine za svoje ljudsko dijete. Čovjek nikad ne izraste iz Božjeg djetinjstva niti ikad kasni u njega. U njega se čitavog života rađa. Kao u povjerenje koje nadilazi naša postignuća i uspjehe, veličine i nedodirljivosti, naše ograđenosti svetinjama i zarobljavanja svetinjama. Biti Božje dijete čini čovjeka – onako kako je na jedinstven i svet način učinilo Isusa – slobodnim za život, dobrotu i vjernost. Možda je Isus upravo u tom smislu Božje dijete, Božji dar ljudima zaokupljenim preozbiljnim maskama straha i pobožnim licima privida. Isus je skidao maske i razgonio maglu privida. Iz ljudske i kršćanske povijesti i života nije uvijek sigurno da je u tome imao i ima uspjeha.

Bog Božića je – kao i Bog Uskrsa –onaj koji djeluje primjereno trenutku. U Uskrsu ne pobjeđuje smrt nekim trijumfalnim povratkom u život, jer poštuje duboku ljudsku tugu i bol. U Božiću pak ne pravi vatromete i čudesa, nego dolazi u slobodi snova i u mudrosti koja traži, jer spava dijete povijeno u jaslama. Zato i anđeli pjevaju nekako ispod glasa, potiho. Bog daruje dijete u nemoć nemoćnih kao nadu i povjerenje u život. Nekako tako Bog zapravo uvijek i daruje.

Danas i djeca i djetinjstvo postaju žrtve političkog i potrošačkog mentaliteta koji se rađa iz duha zgrtanja, materijalizacije života i vrednota, neosjetljivih i hladnih odnosa u kojima se teško može roditi i uzrasti nježno dijete. Isus poziva na povjerenje kakvo dijete ima i ujedno na brigu za djecu. Ne tek riječima i beživotnim gestama, nego odgovornošću za malene. Isusovu Bogu maleni su na srcu. U njegovu srcu njihovo je sklonište i igraonica. Kad god pogleda u dječje oči, on se svaki put sjeti sebe, sjeti se svoje malenosti.

Autor: fra Miro Jelečević