Knjiga fra Jeronima Vladića „Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu“ koja je izdana prvi put u Zagrebu 1882., nudi jedan od najdragocjenijih prikaza povijesti Rame i franjevačkog samostana na Šćitu. I posljednji primjerak ove knjige bio je nestao iz Rame. Na svu sreću, ovih dana je jedan Ramac u Zagrebu uspio pronaći jedan originalni primjerak toga prvog izdanja. Knjiga se tako ponovno vraća u Ramu.

O fra Jerinomovoj knjizi je pisao poznati suvremeni bosanski franjevac fra Ignacije Gavran u knjizi "Putovi i putokazi":

Najznačajnija Vladićeva djela su Uspomene o Rami i nadopuna te knjige zvana Urežnjaci iz Rame. ("Urežnjaci" su ramski naziv za odreske pri završetku tkanja: odrezane niti daju se upotrijebiti kao konci za šivanje). Prvo je djelo izdano 1882. a Urežnjaci su objavljeni u Vrhbosni tek 1920. i kasnije u Hrvatskoj duši (III-IV, 1924). Ta dva djela čine cjelinu jer Urežnjaci donose samo proširenja i ispravke onog prvog djela... Za mene su većim dijelom Urežnjaci zreliji i ljepši od Uspomena.

Protivno od onog što im ime kaže, Uspomene o Rami nisu memoari nego pokušaj da se po prvi put pruži povijest ramskog samostana i ramskog područja i zato su dragocjene. Iako je izlaganje negdje nepregledno te kao prvo i dosta nesavršeno, pisac pristupa oskudnim podacima iz izvora i povijesnim prikazima oprezno i kritički. Negdje se njegovo opisivanje uzdigne do pjesničkih poredbi, npr. kad veli da je samostan pred svoje četvrto uništenje bio najljepši, da je zablistao poput varnice koja najjače zasja upravo prije nego će se ugasiti, ili poput mjehura na vodi, koji je najveći upravo prije nego se raspukne. Tek ponegdje njegov prikaz zađe u retoriku.

Urežnjaci donose mnogo nove građe a najljepše se doimlju likovi starih fratara koji su u njima prikazani. To su dragi kamenovi i velika je šteta što nisu pristupačni širem krugu čitalaca. Ponegdje se ovdje nađe zanimljivih pojedinosti i iz drugih krajeva (npr. izgradnja župnog stana u Osovi), koje kao reflektor osvijetle ne tako davnu a ipak tako sasvim zaboravljenu prošlost, koja kao da je s drugog svijeta.

„Koliko oku putničkom godi onaj divni prizor štono se pred njim otvara ... toliko mu se smuči kad bi ugledao da mu se treba svaljati niz te strane, na mjestih tijesnom stazom a na mjestih oširim (= poširokim) ali strmim i sitnim kamenom zasutim putem, na kom mu se je trebalo čuvati kano i na ledu ... A što tekar onda, ako si nakanio iz ove kotline dalje niz prodolje Rame prama Neretvi i Jablanici? Trebalo je onda staviti glavu u torbu, život na kocku, na mnogih mjestih preko gruda i usjelina, naročito ako niesi ni ti ni tvoj konj ovim ili ovakvim kršom išao. - Koliko li je ovdje konja tovarnih i jahaćih, nevještih se verati, preskakivati, puzati i penjati ovakimi vrleti/mi/ u valovitoj Rami grob svoj našlo, a gospodari im ostali na dvije noge, žaleć za maršetom!“ (Uspomene o Rami, Zagreb 1882, str. 114-115)

Prometej.ba