Političare koji bi doista bili sposobni i spremni prekoračiti horizont svojih vlastitih interesa ili interesa svojih stranaka i država i ponašati se stvarno tako kako zahtijevaju temeljni interesi suvremenog čovječanstva. Drugim riječima ponašati se onako kako bi valjalo da se ponašaju svi, i to bez obzira na činjenicu što se većina ostalih tako neće ponašati.

Čujem primjedbu koja se u ovom trenutku nameće: ta političar je izabran, ljudi biraju onoga tko misli kao oni, i tko želi u politici uspjeti, mora voditi računa o općem stanju ljudskog mišljenja, respektirati perspektivu iz koje stvari promatraju njegovi birači, s njima je dijeliti i razvijati. Političar – htio ili ne htio – mora, dakle, biti više zrcalo, odnosno utjelovljenje prevladavajućeg raspoloženja ili trenutnih interesa, negoli kakav navjestitelj nepopularnih istina ili tvorac onoga što bi moglo biti u interesu buduće sudbine čovječanstva kao cjeline, što međutim, svakako nije aktualni interes onih koji bi ga mogli birati, dapače, što bi čak moglo biti shvaćeno ugrozom tom interesu. Mislim da ovu tvrdnju ne bi bilo ispravno prihvatiti kao kakvu neupitnu dogmu. Naprotiv, učiniti takvo što značilo bi, u određenom smislu, negirati temeljni i pozitivni smisao politike. A on nije – bar po mojemu dubokom uvjerenju – ostvarivati trenutnu volju građana već, naprotiv, osvajati građane za vlastite pa makar nepopularne predodžbe, pojašnjavati im te predodžbe i braniti ih pred njihovim prosudbama. Pošao bih, dapače, i dalje i rekao bih da je zadaća političara uz ostalo uvjeriti glasače da postoje stvari koje on vidi ili uočava bolje od njih i da mu upravo zato moraju dati svoj glas. To znači prepustiti mu stanovite brige koje oni, zbog različitih razloga nemaju ili ne žele imati, ali o kojima netko mora povesti računa, netko tko će ih preuzeti na sebe umjesto njih.

Dakako: ovom argumentacijom služe svi svodnici masa, potencijalni tirani ili fanatični politički slijepci. Tom su se argumentacijom, u svoje vrijeme služili i komunisti, podigavši same sebe na položaj najprosvjetljenijeg dijela populacije te, iz titule svoje pretpostavljene prosvijetljenosti, osigurale sebi pravo da svojevoljno vladaju drugima.

Zbog toga ću biti slobodan da vam na prosudbu ponudim ovu tvrdnju: stvarna umjetnost politike jest umjetnost pridobivanja ljudi za dobru stvar iako im se ona, s gledišta trenutnih interesa, može učiniti neugodnom. No, ujedno se ne smije dopustiti blokiranje ni jedne od tisuću mogućnosti kontrole koja mora dokazati da se doista radi o dobroj stvari, a ne da se, u ime nekakve iluzije općeg budućeg napretka, ljude koji vjeruju odvlači u katastrofu zvanu opća potpora besmisla.

Dakle: objašnjavati, a ne zavoditi; pokorno tražiti istinu svijeta, a ne glumiti njegova profesionalnog vlasnika; buditi u ljudima njihove pozitivne osobine, uključujući razumijevanje za nadosobne vrijednosti i interes; nipošto se ne izdizati iznad ljudi i bilo što im nametati; ne podlijegati diktatu javnih raspoloženja i masovnih medija, ali nipošto ograničavati trajnu kontrolu vlastitog djelovanja – dobar političar budućnosti sve to morao bi umjeti.

*Iz govora u Oxfordu, 22. 10. 1998. Václav Havel, Sve je moguće, Matica hrvatska, Zagreb 2000.