(Željko Grahovac, Pogovor novom izdanju “Eneide”.

Publije Vergilije Maron: “Eneida”, “Vrijeme” Zenica, 2020.)

S malo većom slobodom baratanja književnoteorijskim pojmovnim instrumentarijem, mogli bismo kazati da je Eneida ustvari prvi veliki roman Zapada (ispisan, doduše, u stihovima); to je priča koja prati potragu preživjelih Trojanaca (na čelu sa Enejom) za novom/starom domovinom, za prapostojbinom koju bi naselili nakon pada Troje. Ujedno to je jedna od najsadržajnijih i najljepših priča o intertekstualnom i duhovnopoetičkom sučeljavanju, sašaptavanju, prožimanju i nadograđivanju između dvojice velikana književnosti: dakle, između Homera i Vergilija (priča koja će na osebujan način biti nastavljena sa Danteovim odnosom prema Vergiliju, kao njegovom vodiču kroz Pakao). Da nam ništa drugo veliko i značajno u tom epu nije poznato ni dostupno dosad – već to što smo naveli na početku ovog teksta bilo bi dovoljno za dolazeće generacije čitatelja da bez dvoumljenja urone u ovo more vrhunske književnosti: navedena djela su, slikovito rečeno, lektirska abeceda koju mora savladati svaki čovjek koji iole drži do svog književnog, pa i općeg obrazovanja.

Zašto smo Eneidu prozvali prvim velikim romanom Zapada? Naravno, držeći se strogih rodovsko-žanrovskih i poetičkostilističkih okvira, Eneidu bismo prije trebali okarakterizirati kao prvu veliku ideju romana (koja će mnogo kasnije, sa Rableom i Servantesom, biti zaista po prvi put i realizirana u zapadnoj književnosti). Naime, Vergilije je uspio prevazići svoj veliki uzor, Homera, upravo tim produktivnim duhovnopoetičkim postavom, kojim je nadrastao okvire klasične epike Starog vijeka: za razliku od Homerove misije u Odiseji i u Ilijadi (da opjeva veličanstvene polubožanske likove Ahila i Odiseja, onu emocionalno-psihičku, moralnu, racionalnu i voljno-borbenu veličinu – sa afirmacijom koje u suštini i počinje ta historija koja se zove ljudskom, a kojoj prethode samo mit i legenda), Vergilije je u Eneidi uspio literarno sublimirati i izraziti cijelu jednu filozofiju, čitav pogled na svijet: to je filozofija i to je svjetonazor stoicizma – oporog i tragičkog samoosjećanja i samorazumijevanja ljudskog života kao polja muke, patnje, stradanja, poprišta na kojem je svaki pojedinačni čovjek uvijek na gubitku i u kojem nikakavog drugog smisla za njega nema i ne može biti, osim trpljenja, osim izdržavanja i ponosnog do-kraja-nošenja na leđima te težine i tog tereta Usuda. Homer je standarde i okvire epike svoga doba nadrastao emancipatorskim pristupom religiji: njegov je neprocjenjivi doprinos bio upravo u tome što je besmrtnost i dominaciju bogova (Olimpa ili Panteona) sravnio i usporedio sa veličinom i jačinom ljudskog razuma (Odisej) i osjećanja (Ahil) – te tako zapravo otvorio put povijesnosti, praveći onaj presudni inicijalni otklon od u-sebe-zatvorenog i izvanpovijesnog svijeta mitologije. Vergilije je učinio još mnogo više; najzanimljivije je to da je on upravo tamo gdje je izgledalo da najvjernije slijedi svoj veliki uzor i da daje svoj obol neprevaziđenoj vrijednosti Homerovih epova – da je upravo tu i odatle pravio i one najvažnije, suštinske otklone i uzlete, zahvaljujući kojima će više od hiljadu godina biti i ostati, i u duhovnopoetičkom i u izražajnostilističkom smislu najviši ideal estetske ostvarenosti i umjetničke vrijednosti, za sve brojne generacije književnika do Dantea, pa i još dugo poslije njega.

U formalno/strukturnoj i kompozicionoj ravni Vergilije je zapravo “preslikavao” Homerov koncept: isti broj poglavlja, ista simetrija u unutrašnjoj organizaciji (u broju poglavlja za svaku etapu priče), isti model izlaganja ključnih sadržaja (kad glavni lik sam – Eneja, baš kao i Odisej – prepričava retrospektivno bitne dionice svog puta); isti ili posve sličan naturalistički pristup u izlaganju sadržaja koji se tiču bitaka i zbivanja na bojnom polju; zatim tu spada i isti ili posve sličan ritamski (metarski) model gradnje stiha – heksametra sa maksimalnim brojem slogova – pa takođe i način uključivanja božanstava u priču (Vrhovnog Zeusa kod Homera, odnosno Jupitera kod Vergilija, kao i ostalih – Here/Junone, njegove sestre i žene, pa Hermesa/Merkura, Hefesta/Vulkana, Afrodite/Venere, Artemide/Dijane, Posejdona/Neptuna); isti model prizivanja Muza u onim dionicama teksta kad se dramatični i posebno značajni momenti moraju što bolje opjevati/predstaviti; zatim isto nastojanje da se što preciznije imenuju likovi, njihovi rodbinski ili društveni odnosi, da se iscrpno opišu mjesta radnje i objasne nazivi naselja, rijeka, brda, otoka, luka, svetišta i hramova, ceremonija kod prinošenja žrtava bogovima; naravno, posve sličan je i Homerov i Vergilijev pristup opjevavanju “svijetlog oružja” (ratničke opreme, lukova i strijela, kopalja, mačeva i posebno štitova za glavne junake, izrađenih od samog boga vatre i kovača Hefesta/Vulkana)…

Možda bi se imalo i još šta navesti u ovom nabrajanju sličnosti i paralelizama između Homera i Vergilija; međutim, najčudnije je i najnevjerovatnije da, koliko god Vergilije u pristupu i u okviru na prvi pogled vjerno slijedio Homera i njegove obrasce – još prije bi se i još više moglo kazati i isticati njegovo odstupanje od uzora, njegovo nadrastanje Homera, uzlet u dotad neslućene visine književnoumjetničke izražajnosti, estetskog savršenstva, pa i genijalnosti. Za to postoji objektivno objašnjenje, koje proizlazi iz epohalne pozicioniranosti oba ova autora, iz njihovog povijesnog konteksta; naime, Homer još uvijek pripada prelaznom dobu (iz mitološkog u ljudski, povijesni svijet) i izdvaja se iz svoga konteksta time što po prvi puta poosobljuje (individualizira), ljudskim osobinama snabdijeva i ljudskim sudbinama sadržajno puni tu svoju graničnu epohu – razlikujući se od svih ostalih rapsoda (sastavljača i pjevača junačkih epskih pjesama) time što čovjeka, ljudsku dušu i razum stavlja u prvi plan: ne opjevava on rat pod Trojom, već Ahilejevu srdžbu, nije mu u središtu interesa sudbina grčkih junaka poslije pada Troje, već lutalačka odiseja tog glavnog lika (koji sabire u sebi sve najvažnije odlike ljudske snage, emancipatorske sile duše i razuma koje čovjeku otvaraju put iz začaranog labirinta mitskog svijeta u ljudsku povijest)… Dakle, Homer je bio sam, bio je prethodnik, pionir – izrastao je iz svog doba, ne ostavljajući za sobom nikakvog drugog traga ni dokaza o tome da je zbilja i postojao, osim samih djela: “homersko pitanje” i jest riješeno prevagom teze o Homeru kao stvarnoj historijskoj figuri – upravo na temelju detaljne analize “Odiseje” i “Ilijade”. Sama djela, takva kakva su, dokazuju da ih je morao napisati jedan određeni čovjek!

S Vergilijem, pak, i s njegovim dobom stvari stoje sasvim drugačije: i on i njegova “Eneida” pripadaju epohi najvećeg uspona Rimskog carstva (za vladavine Oktavijana Augusta), koja će se kasnije nazivati “zlatnim dobom” Imperije. Rođen 70. godine p.n.e. kao Publije Vergilije Maron, ne baš sjajnog zdravlja (za vojničku karijeru) i ne baš gromkog glasa (za retora – govornika), ipak je stekao solidno obrazovanje iz domena filozofije (tad je “u modi” bio Epikur) i retorike – ali je najveći dar pokazao za poeziju: sačuvane su jedna pouzdano njegova lirska pjesma, potom “Georgike” (u slavu Oktavijana i idiličnog života na selu), kao i “Bukolike” (lirske deskriptivne proze u kojima se pokazao kao veliki majstor opisa prirode)…

Međutim, “Eneida” će biti njegovo životno djelo i remek-djelo zrele antike uopće za koje je autor dobio ideju od samog cara Oktavijana – koji je, uspostavljajući vlast i stabilizirajući odnose u državi, želio da i u sferi duhovnosti zaokruži sliku o svom Carstvu kao objedinjujućoj instanci antičke kulture i civilizacije. Priča o Eneji koji će sa preživjelim sunarodnicima poći na dugi put, u potragu za prapostojbinom i doći u Lacij poslužit će kao okvir za uspostavljanje povijesnih i duhovnih spona između helenističke kulture i latinske civilizacije: Rim je preuzeo baštinu helenizma (iz domena nauke, umjetnosti i filozofije), uspostavljajući kontinuitet sa helenističkim duhom – u toj mjeri da je i ideološki (u sferi politike i artikuliranja moći i uticaja) već bila raširena i uvriježena predstava o julijevcima (vladajućoj dinastiji) kao potomcima Enejinog sina (koji se i zvao Jul).

“Eneida” je, dakle, bila puno više od umjetničkog djela: bila je kulturnopolitički projekt pokrenut sa vrha vlasti – od cara koji je Vergilija cijenio i držao uza se kao dvorskog pjesnika, još od doba kad je ovaj u “Georgikama” umjetnički podsticajno i uspješno izgradio idiličnu sliku svijeta rimskog bogatstva i blagostanja (koja je nakon iscrpljujućih građanskih ratova trebala potaknuti srednji i viši sloj zemljoposjednika da se okrenu produkciji i uvećanju ekonomske moći Carstva i bez novih osvajačkih pohoda, kojima je jednom, eto, morao doći kraj, kad je osvojeno sve što se imalo osvojiti). Niko u tom vremenu nije bio u stanju realizirati takav jedan projekt, osim Vergilija; trebalo je uroniti u svijet mitova i legendi, konstruirati priču koja će do posljednje stranice držati čitatelja u neizvjesnosti; trebalo je do srž prozreti, razumjeti i iskoristiti Homerovo naslijeđe – i, što je najvažnije, trebalo je na pravi način oslikati i umjetnički izraziti duh vremena (sa pogledom koji istovremeno prodire i u prošlost i u budućnost). “Eneida” je veličanstveni i besmrtni spomenik Rimu i njegovoj veličini – sa kojim sve stvari bivaju postavljene na svoja mjesta, kad je riječ o uspostavi povijesnog kontinuiteta i o realizaciji duha antičke kulture, pa takođe i kad je riječ o promišljanju i afirmiranju temeljnih vrijednosti civilizacijskog uspona (čiji vrhunac upravo Vergilijevo doba najavljuje). A te temeljne vrijednosti najpotpunije i najpreciznije sažima u sebi filozofija stoicizma: Marko Anej (otac) i Lucije Anej Seneka (sin) generacijski su, upravo kao najistaknutiji predstavnici ove filozofije, sljedovali neposredno iza Vergilija (otac Seneka bio je samo šesnaest godina mlađi od velikog pjesnika) – tako da se oni mogu smatrati savremenicima. Vergilije će (što se u kasnijoj povijesti razvoja kulture dešava samo kao izuzetak) čak prije tih filozofa u svojoj “Eneidi” upravo na temelju tog svjetonazora razviti i realizirati na najbolji mogući način stoičku sliku svijeta – shvatanje i osjećanje života kao neprestanog napora usklađivanja vlastitog djelovanja i postojanja sa prirodom i sa vrhovnim umom (Logosom). Najviše vrijednosti stoicizma su razumnost, pravednost i umjerenost, a snaga čovjeka kojom ispunjava smisao svog postojanja jeste upravo u trpljenju, u moći da ponese i podnese na svojim leđima sve zahtjeve i udarce sudbine, koliko god oni izgledali teški, pa i nemogući. Eneja je tako, kao arhetip i prvi uzor stoičkog heroja nastao čak prije no što će Seneka (i stariji i mlađi) u svojim spisima artikulirati temeljne principe stoicizma.

Sa likom Eneje i predstavljanjem njegove epopeje (sa likom koji stoji spram Homerovog Odiseja i njegovih lutanja morima) zapravo tek počinje ona prava interpretacija i prosudba Vergilijevog djela; iako su Odisej i Ahil prasimboli polubožanske snage ljudskog uma i ljudske duše, Eneja je ipak prvi cjelovito izgrađen lik heroja koji je i otac (predvodnik) svog naroda, i najveći ratnik, i utemeljitelj (praotac) Rima (u toj interpretaciji koja je Carstvu na čelu s Oktavijanom bila potrebna), i polubožanski sin (Venerin) koji na uzoran način brine o porodici (o ocu Anhisu i sinu Julu), i muškarac koji će prvi u historiji zapadne književnosti doista postradati od ljubavi (četvrto poglavlje “Eneide” zapravo je priča o velikoj ljubavi Didone i Eneje, koja će čak milenij i po poslije biti predložak za dramu i za operu na istu temu), budući je morao pokoriti se Jupiterovom nalogu da ide u Lacij i žrtvovati svoju ljubav višim ciljevima… Čitava je lepeza odnosa u zajednici, na jednoj strani i očitovanja ljudske duše, senzibiliteta i karaktera pojedinih likova, na drugoj strani – što ih Vergilije uspijeva umjetnički oslikati: Homerove karakterizacije likova (kojih, doduše, ima dosta, posebno u “Odiseji”) jednoznačne su i jednostavne (pretežno na principu jedan lik, jedna osobina) – dok Vergilije unosi unutrašnju dinamiku i dramatiku u gradnji likova, što je svakako odlika zrelijih, punijih i složenijih epskih formi. Kroz četvrto pjevanje, naprimjer, upoznajemo se sa kartažanskom kraljicim Didonom – najprije kao sa razumnom, naprednom i vrlo sposobnom vladarkom, potom pratimo njeno zaljubljivanje u Eneju (sa svim nijansama narastajuće žudnje), zatim pokušaj racionaliziranja nemogućeg (kad, uz nagovor i potporu sestre, postepeno biva osvojena idejom o vjenčanju sa trojanskim predvodnikom – koliko god sve okolnosti bile protiv te ideje); napokon, Vergilije prikazuje sve nijanse i faze narastajuće mržnje žene prema muškarcu, čije višom silom nametnuto i prouzrokovano odstupanje ne može ni shvatiti ni prihvatiti (pogotovo što je ona sama bila ta strana u ljubavi koja je već dala cijelu sebe)… Ovo je doista romaneskni siže ili čitava drama, ispisana kao jedno od dvanaest pjevanja – sa brilijantnim dijalozima, opisima i karakterizacijama i sa genijalnom umjetničkom sublimacijom tragizma herojske sudbine Enejine, ali i tragizma jednog snažnog ljudskog osjećanja (i to ženskog!), koje je u stanju stati naspram božanske volje i suprotstaviti joj se (koliko god ta volja bivala i ostajala neprikosnovenom instancom koja upravlja svim zbivanjima i odnosima među ljudima).

No, to je samo jedan od brojnih aspekata iz kojih možemo sagledavati Vergilijevo nadrastanje Homera i njegovog majstorstva; tragičnoj priči o ljubavi Didone i Eneje valja pridodati još čitav niz umjetnički izvanredno obrađenih odnosa, situacija, pojava, zbivanja, likova – koji u cjelini, kao sadržaji, pripadaju jednom višem stepenu razvoja društvenih odnosa, pa i društvene svijesti (u odnosu na Homerov povijesni kontekst). Posebno je zanimljivo kako Vergilije, održavajući narativni i dramatski paralelizam božanskog i ljudskog učešća u zbivanjima, uspijeva prikazati i umjetnički izraziti pojave, ideje i dublje sadržaje svijesti, psihologiju i logiku relacija među likovima i među grupama – koji svi pripadaju jednom višem nivou društvenih odnosa (bez obzira na to što je samo “vrijeme radnje” faktički isto kao i u Homerovoj “Odiseji”). “Lukavstvom uma” genijalnog umjetnika on je, uspostavljajući organsku vezu između vremenski toliko udaljenih epoha, uspio da “prokrijumčari” ne samo one univerzalne osobine, vrijednosti i očitovanja ljudskog uma, ljudske volje i duše – već je unutar radnje iz dalekog prošlog vremena uspio “ugraditi” i supstancijalizirati neke vrlo bitne odlike svoje, dakle zrelije epohe (društvene svijesti i društvenih odnosa svoga vremena, sa kulturnocivilizacijskim kodovima i nabačajima koji će u suprotnom smjeru, od “sada” ka “prije” dodatno uvezivati u organsku cjelinu taj antički duh i tu antičku kulturu – uz ono samim narativom strateški postavljeno uvezivanje u smjeru od “prije” ka “sada”).

Prije svega, Vergilije ima jedan duboko humanistički svjetonazor – koji podrazumijeva da se stvari i odnosi ne mogu oslikavati u crno-bijeloj tehnici; bez obzira na homerovski naturalizam i onu osebujnu rapsodsku bešćutnost spram stradavanja, krvarenja i pogibanja na bojnom polju, upravo do paroksizma dovodeći tu žestoku, gotovo demonsku deskripciju nasilne smrti – on zapravo vapi za mirom, slogom i razumijevanjem u ljudskim, odnosno u društvenim odnosima. Dubinski oslikavajući i one najmračnije, negativne likove i dajući im da se i u svojoj “zlosti” i pomjerenosti do kraja izraze, Vergilije upravo na taj način daleko nadrasta sirovost i “jednovalentnost” rapsodske tehnike prikazivanja likova u junačkoj epici; naprimjer, lik krvnika Mezentija, jednog od Enejinih protivnika u ratu, očituje se sve do samog kraja u svojoj demonskoj poetici, pa čak u čitatelju uzmogne izazvati i trak saučešća samrtnim monologom, kojim je od Vergilija darovan:


„Pritrči junak Eneja, iz korica mač vuče:

‘Je l’ to Mezentij, srca divljeg, koji tuče redom

u boju, otimač, ukoljica – življeg ga gled’o

Malopr’je, u stroju...?!’ Tirenac pogled digne, gore,

R’ječi bore se iz njeg izać’, ječi, gotov je mr’jet’:

‘Nemili moj dušmanine, otrov je meni bližnjeg

Jedinog gdje pogubi, sina – al’ nije gr’jeh ubit’,

Mnijem: bl’jedi bog, od tvojijeh drugi, šapn’o mi, tiše...

Zato, ne deri se više i ne pr’jeti; po mjeri

Ako bi meni, zbog zlosti, bilo dato prin’jeti

Milosti išta – evo ti ištem: ovim poprištem

Pod zemljom skloništa daj, meni sa sinom; narodu

Željnom dnò svòdu me, za hranit’ psima, b’jedno bacit’,

Ostavit’ i ne sahranit’, ne dopusti im psina,

Bjesnilo im odbij od nas oba, barem zbog sina...!’

Reče r’ječ gorku – ù grlo, pri sv’jesti, mač oproba

Što smjesti ga Eneja, dušu mu odvesti Orku...“


Treba razumjeti da Vergilije ispisuje „Eneidu“ nakon dugih i iscrpljujućih građanskih ratova koji su harali Rimom (u doba prvog i drugog trijumvirata), te se i u svom djelu opredjeljuje za prikaz Enejinih sukoba sa Latinima kao ustvari besmislenog građanskog rata: Zlo, pokretano božanskom samovoljom Junone, Jupiterove žene-i-sestre (koja, sve vrijeme gnjevna na Trojance, progoni Eneju i stotine mu zapreka i nevolja priređuje – kako se ne bi naselio na tlu Lacija, u svojoj dardanskoj prapostojbini), to je Zlo, preslikano u ravan socijalne stvarnosti, predstavljeno kao čista besmislica pokretana sujetom, strahom ili pohlepom nekolicine ljudi, te od sila Zla podstaknutim nesporazumima i sukobima (koji se uopće nisu morali desiti). Vergilijev humanizam i njegova umjetnička kritika rata posebno dolaze do izražaja u epizodama o Kamili, latinskoj ratnici koja je rasla kao siroče pod zaštitom boginje Dijane i o mladim Trojancima Eurijalu i Nisu, povezanim snažnom emocionalnom vezom; toplina kojom su opisani Kamilina nesretna sudbina i njena pogibija u borbi (u 11. pjevanju), baš kao i zla sudbina i smrt dvojice ljubavlju povezanih mladića (u 9. pjevanju) pokazuju u kojoj je mjeri Vergilije kao autor nepristran i neopterećen stereotipima, senzibiliziran za ljudsku nesreću i sposoban u svakom čovjeku (a ne samo u odabranim herojima) tražiti i pronalaziti ono najvrjednije i univerzalno važno, vječno:


„I poleti Nis, ništa više u sebi nemaše,

Ni težine – vine se za onim mač što držaše;

Svi na njega navališe, al’ s prvim i potonjim,

Kol’ko ih god navrt’, brža im smrt – jednim je mačem

Vitl’o u napadu, sve ko da ih ima hiljadu,

Dok ne probi se k Valscensu, koji u usta dobi

Oštrine zadnje mačem – i smrt pusta Nisa pronađe,

Ta ista, kad padne po Eurijalu, da mine

I zađe, s njim skupa, po žalu što svjetlost ga plâče...

Blažena srca! Snage ako je u meni sada

I u ovoj pjesmi što grca – nećete spomeni

Vremena otet se nikad; u svakom dobu opet

Svjetlost se vidi, od vas – dok bio na strmoj hridi

Dom Enejin, dok Jupiter Otac bdio ponad nas!“


Ideali hrabrosti, vjernosti, ljubavi, požrtvovanosti, nesebičnosti, nepokolebljivosti... umjetnički su izraženi i opjevani baš tako da se nesretni usud likova po nekoj višoj logici razumije (ako ne i opravdava) – upravo time što je ispunjen („progutan“, primljen, preuzet) dosljednim ostajanjem uz one najviše ljudske vrijednosti spočetka ove rečenice; to je zapravo temeljna postavka stoicizma iz koje slijedi da smrt sama po sebi nije zlo – već nužnost za koju čovjek mora znati kad je i kako prihvatiti. Etički su postamentirane vrijednosti života iznad pukog biološkog opstanka – te se kod onih najhrabrijih i najboljih ljudi upravo dosljedno ustrajavanje na tim vrijednostima, čak i po cijenu smrti, ustvari treba smatrati pretpostavkom i osnovom zapamćenja i „besmrtnosti“ tih pojedinaca u kolektivnoj svijesti zajednice kojoj su pripadali. Postignuti civilizacijski rast, moć i blagostanje velikog Rima dati su u „Eneidi“ kao vizije što ih glavnom junaku podastire umrli otac Anhis (za Enejine posjete Podzemlju) i kao proročanstva koja mu kralj Evandar prenosi (o velikom Rimu koji će uz Tibar izrasti kao centar Svijeta); precizni opisi mjesta, građevina, likova iz buduće povijesti Rima Eneji i njegovima poslužit će kao poticaj i dovoljan razlog da izdrže sve muke i patnje oko instaliranja na latinskom tlu – a Vergilijevim savremenicima i budućim generacijama Rimljana kao snažna umjetnička slika i potvrda neupitne ukorijenjenosti i drevnog praporijekla njihovog svijeta i njihove kulture.

Nije, međutim, samo puka provedba Oktavijanove kulturnopolitičke strategije to što kroz devet godina napornog rada goni Vergilija da ispiše „Eneidu“: naravno, njegova umjetnička duša prepuna je snažnih emocija, privrženosti i ljubavi prema domovini – što se ogleda najprije u genijalnim lirskim deskripcijama prirode (u čemu je ostao nenadmašen stoljećima poslije smrti); potom u vrlo preciznim invektivima (objašnjenjima, podacima, imenima, nazivima) u vezi sa nizom gradova, otoka, planina, pejsaža, pokrajina, porodica, istaknutih pojedinaca, luka, svetilišta... o kojima Vergilije govori tako iscrpno i živo, kao da je geograf, antropolog, povjesničar kulture (a ne tvorac fikcionalnog umjetničkog djela); napokon, tu je i najdublji poriv pjesnika da svoje životno djelo dotjera, unaprijedi, učini što savršenijim – zbog čega je veliki sanduk s rukopisom nošen uz njega i dok je bio na samrti i zbog čega je do posljednjeg daha dvojio oko nekih dionica kojima još nije bio zadovoljan (toliko da je, nasreću bezuspješno, kod svojih pratilaca i povjerenika insistirao pred smrt da se rukopis, takav kakav jest, uništi... jer još nije savršen).