Na prelazu iz jednog milenija u drugi, u Sarajevu se još šepurio stalež lokalaca zaposlenih u međunarodnim organizacijama koje su se doselile odmah iza rata. Tim sretnicima su lijegale na račun ogromne plate i otvarale im vrata čudesnih paralelnih stvarnosti za čije postojanje većina njihovih sugrađana nije ni znala. Mnoge pripadnike tog povlaštenog sloja mogao si prepoznati zimi na ulici po prvorazrednim džemperima, džemperima naročito, a onda i po jaknama i drugoj robi koja je odudarala od preovlađujuće oskudice u kantonu i šire. Angažman „kod stranaca“ mijenjao je i osnove njihovog ponašanja. Jedni su se izdvajali strogom upravljenošću hoda, a drugi ledenim spokojem ili božanskim prezirom s kojim su motrili na svijet oko sebe. Drugačije su i pričali: bez nerviranja, tiše nego što je običaj i razmećući se engleskim izrazima iz profesionalne prakse. Drugačije su se odnosili i prema svome mjestu življenja: za njih ono kao da je predstavljalo prolaznu stanicu na putu prema zemljama svile i kadife, dok je za najveći broj ostalih bilo konačno odredište.


Posljednji roman Nihada Hasanovića Vidimo se u x nije roman koji govori o Sarajevu, već o ljudima koji čine Sarajevo ovakvim kakvo jest. U literarnom pokušaju da narativnim tokom opiše i u priču uveže period od posljednjeg rata i postratni period koji je još uvijek aktivni prezent, Hasanović porađa jedan bastardni oblik proze koji kao takav predstavlja pandan objektivnoj zbilji. Takav pandan ne propovijeda o vrijednostima; njegov cilj nije moralna kritika i pjev gradu čije su vrijednosti ostale u prethodnom dobu (ako jesu?), on je zapravo čista imitacija ljudskog ponašanja i izgubljenosti u živućem prostoru i vremenu.

Hronotop ovoga romana čini desetogodišnji period života u Sarajevu dvojice likova Andija i Grofa, koji bi, u metaforičkom smislu, predstavljali većinu sarajevskog življa opisanog perioda, kao i ovoga koje je prezentno u trenutku dok pišem ovaj prikaz. Lik Andija ima ulogu naratora i fokalizatora cijelog romana. No, Hasanovićeva je uloga kao pisca izričito nezahvalna: vremenski okvir i karakteristike ljudi koje su opisane još uvijek su na snazi i u punom kapacitetu djelovanja u sarajevskoj zbilji. U jednoj takvoj zbilji, u kojoj svi nose svoje ožiljke, bez potrebne visine glasa kojim bi se ti ožiljci artikulisali, u kojoj nema ni onih koji su pobijedili, niti onih koji su izgubili, zamrla je sva pamet, sva inteligencija, svaki sporazum s humanizmom.


Jedan učen čovjek je upozorio na to da je Sarajevo sve na grobljima, zato se, gdje god kročio, treba pomoliti, da se zaštitiš, da i tebe ne ščepa zagrobna ruka. Vila Luburić, rasni zakoni, pa ibeovci, smicalice Udbe i vješanja u dnevnom boravku, ko fol samoubistva... A nije se bolest liječila, makar kamilicom, makar sodom bikarbonom. Nije ni osviještena kao bolest. Previše prešućivanja, previše potisnutog nezadovoljstva. Zato se komšiluk degenerisao u hidru kojoj je jedini cilj ne da što više naivaca ubije, nego da ih svede na svoju mjeru, da ih onesposobi za vjeru u život.


Takva vrsta onesposobljavanja se ponajbolje vidi u odnosu društva prema ljudima kakav je Grof, Andijev najbliskiji prijatelj, koji je kao mladić završio na ratnoj liniji stekavši nezaliječive traume i hronični PTSP. Grof se obreo u vezi sa strankinjom koja je karijeru gradila na ruševnom Sarajevu, uvodeći jedan ogranak demokratije u porušeni grad, a od koje su koristi imali uglavnom oni koji liniju nisu ni na fotografijama vidjeli. O Grofovim traumama se u postratnom društvu, kao ni ovom danas (koje je još uvijek isto uglavnom), ne govori, i ti ljudi nisu zvanično dijagnozirani, već su prepušteni na milost i nemilost unutrašnjim snagama. Demokratiju, ili barem jedan njen obris, apsolvirali su oni čiji je racio bio dovoljno jak i neokrznut da pojmi nove termine i da zaplovi vodama različitih udruga, udruženja i organizacija koje ta ista demokratija kao skotna keruša koti. Oni nejaki ostali su s vlastitim solipsizmom svijesti.


Povjerio mi se da odnedavno svako jutro, po buđenju, odleži četvrt sata na leđima, sklopljenih kapaka, s jakom erekcijom. U tim momentima, izvjesni sistemi u mozgu mu zakažu i on ne može odoljeti želji da sanjari kako nina kalašnjikov. Okružuje ga bijela praznina. Koja mu se umiljava. A on stoji u zgrčenoj pozi koju je u stvarnosti nemoguće održati, što zbog zakona gravitacije, što zbog mišićnog napora. Pomicanjem ručice na mehanizmu ubacuje metak u cijev. Oblije ga zadovoljstvo. Već repetiranu, pušku iznova repetira, što je izvedivo jedino u mašti. To ponovi još mnogo puta slušajući unutrašnjim uhom škljocaje sprave za ubijanje. Puška postaje sve napetija, hrpa metaka se nagurava u ležište cijevi, a on se osjeća sve moćnijim zbog neizmjerne potencijalne energije koja se akumulira u oružju.


S druge strane, Andi, profesor fizike koji je kratko vrijeme nosio uniformu i skoro pa da nije osjetio rat (proveo je tek nekoliko mjeseci na ratnoj liniji na mjestu bez vojnih dejstava), pokušava da razumije Grofovu mentalnu fiskulturu, njegovo ponašanje i krize svijesti od kojih je satkan, pa se poistovjećuje s onima koji su uzrok Grofovog stanja, i pritom osjeća kao da je kriv za sve što je zadesilo Grofa.


Etničko čišćenje im je otelo imovinu. Da me pljune, možda je imao razloga, da me hrakne u lice, maljem da me gruhne posred čela. Ni sam nisam načisto s tim.


Grof je, opet, studirao komparativistiku i bibliotekarstvo, a čije naličje autor raskrinkava u punom zamahu, otkrivajući gorući problem o kojem se ne progovara onako kako bi trebalo i bilo pošteno, jer je to studij koji postoji od Jugoslavije i u kojoj su postojali instituti za književnost kojima su takvi kadrovi bili kvintesencija. Studij je poslije rata nastavio da postoji, ali instituti nisu. I na tržištu rada postoji pregršt komparativaca koji se nemaju gdje uposliti da rade ono što najbolje znaju. Izdavačke kuće ne upošljavaju velik broj urednika i skoro po pravilu ne zapošljavaju književne kritičare.


A što je još gore, među bibliotekare su se masovno uvaljivale osobe nižeg obrazovanja i bijednih intelektualnih kapaciteta. Da bi došle do namještenja, koristile su rupe u zakonu i pritisak uticajnih rođaka. Tako je otiman kruh onima koji su se školovali za to zanimanje.


Ni novinama danas ne trebaju nikakve analize, ne treba nikakva kritika, jer se svode na dnevnopolitička prepucavanja. Stoga su novine, čak i one u kojima je Grof radio, u tranzicijskom periodu demokratizacije, one matvejevićevske demokrature, izgubile svoju vrijednost.


Govorkalo se da je redakcija pod kontrolom bošnjačke tajne službe, da je čak i zahod ozvučen. Urednička politika se nije previše oslanjala na provjeru činjenica i zakone logike. U tom glasilu odsustvo istinskog zanimanja za nauku nije smatrano hendikepom. (...) Svako malo čitateljstvu su servirane bojazni od skorog izbijanja rata.


Autor ovog romana ogoljava mnoštvo još uvijek aktuelnih fenomena, od kojih su najznačajniji fenomen motociklista za čije vozače nisu važili propisi za ograničenje brzine (kao uveliko danas za vozače automobila), fenomen nejasne privatizacije, fenomen bosanska četiri zida (jedna priča za svoj narod, druga za druge. To je tabu. Od malih nogu te uče da budeš dvoličan.), fenomen ratnih nedaća i kulturnog sjećanja uopće, fenomen masovnih uličnih krađa od novčanika do automobila, fenomen ubistva Denisa Mrnjavca u tramvaju punom putnika od kojih niko nije priskočio u pomoć, fenomen interneta i društvenih mreža, fenomen novih bolesti od kojih strepi čovječanstvo, fenomen izbora (Foteljaši huškaju na rat, lažiraju se birački spiskovi, mrtvi glasaju, živima se ne glasa.), fenomen spomenika s jakim nacionalističkim nabojem (Grdobe nisu pravljene prvenstveno iz pijeteta prema mrtvima. Njihov smisao je bio da održavaju mržnju na optimalnom nivou.), fenomen asocijacije koja je nadzirala poštovanje etičkog kodeksa u medijima i branila dignitet novinarske profesije (Tako je barem pisalo u njenim osnivačkim dokumentima, koji su u praksi interpretirani s dosta pjesničke slobode.), fenomen odraslih u prethodnoj državi, u biti infantilnoj (O njima se starao najveći od svih tata, nad-tata Josip Broz.), fenomen smoga (Zrak uljast i čađav, zasićen mikroskopskim zagađivačima, razdirao je pluća, udarao u mozak. Na prozorskim daskama taložio se garav prah pružajući uproštenu sliku onog što se zbivalo u organizmima žitelja. Po jaknama od poliamida hvatale su se šare slične naftnim mrljama na pokislom asfaltu. (...) Grad se pretvorio u komoru punu gasa za ubijanje s odgođenim djelovanjem. Odvijao se tihi pokolj. (...) Pješaci su koračali usporeno, ošamućeni toksinima koje su udisali. (...) Svjetlost uličnih lampi rasipala se u glavoboljnoj gustoj pari. (...) Dani smoga su zamućivali um, mozak se skupljao od udahnute čađi. (...) Smog je popunjavao sve šupljine Sarajeva, sve njegove praznine, sve ono što je taj grad mogao biti, a nije, ili je bio, a krio. I što sam više o tome razmišljao, to sam se više gušio.), fenomen upošljavanja, fenomen protesta (Momci u duksericama prave haos dok njihovi uniformisani protivnici brane red, institucionalni red, godinama toliko loš da je gotovo haos.), fenomen građanskih plenuma (Na takozvanim plenumima u koncertnoj dvorani Doma mladih zahtjevi političarima množiće se u beskraj, sve sitniji i neobičniji, nalik na Mandelbrotove fraktale. Mikrofona će se laćati svakojaki čudaci i logoreici. (...) Nacionalistička vrhuška ostaće nepoljuljana. Po ko zna koji put pobijediće na izborima naredne jeseni.), zaboravljajući pritom da u povijesnim zbivanjima revolucionar ima važnijeg posla nego da se slika.

U takvom jednom društvu stvari se ne popravljaju već idu na lošije, na zlobnije i ksenofobičnije. Sloboda govora se postepeno ukida. Religizacija (uprošćavanje religije) postoji u svakoj pori ovog društva toliko da je vjera obezglavljena, da zamire tragom u beskraj. Stoga i ne čudi u kakvom tonu autor završava roman, kao i drugarstvo Andija i Grofa.

Ovaj roman bi bio još tmurniji da ga Hasanović piše u ovom trenutku, jer naše društvo sveukupno nazaduje. Stoga je ovo roman koji nalikuje historijskoj čitanci, dok je Hasanović u praksi, kao neznatno ko u prezentu, javno progovorio o društvu koje preko tri decenije živi anormalnost u apsolutno svakoj sferi života. Da taj period kraće traje, rekli bismo da je krivac izvanjski, onako nešto kao što je u Jugoslaviji postojao vanjski neprijatelj. Sada, kada smo razaznali da je ovo stanje dugog vijeka, moramo jasno ponoviti riječi Simone de Beauvoir da zlo nije počivalo u institucijama nego u najskrivenijim dubinama nas samih.

Naratorov glas u posljednjem poglavlju romana kaže: Želio sam da ne budem ništa drugo nego tonovi, da šuštim, čekićam, zujim, kidam se i mrvim u zvukove kojima ništa nije prepreka, koji krše barijere fizike i brži su od svjetlosti, prodorniji od neutrina, rasprostranjeniji od tog nekog boga. Jer, u društvu čiji je mehanizam pokvaren, pojedincu je još jedino moguć spas u tome da ga, bulgakovljevski, đavo odnese.

Azra Nezirić, Prometej.ba