Vijećnica, kakav primjer. Vijećnica, kakav primjer? Oslušnimo kakve mogućnosti nam nudi ovo ponavljanje u kojem odzvanjaju dvije mogućnosti iščitavanja prostora. Jedna priziva prošlost (historiju) - Vijećnicu kao veliku arhitektonsku zamisao iz 1892. godine, Vijećnicu kao simboličku ruševinu iz augusta 1992. i Vijećnicu kao komercijalnu atrakciju iz 2015. Druga pitanje, koje tretira bosanski identitet kao mjesto potencijalnog ukrštavanja heterotropnih elemenata koji tvore i mogu da tvore jedan multikulturalni hibrid, mjesto između. Kako imenovati taj hibrid? To je pitanje kojim su se bavile sve velike imperije u čijem sastavu je bila Bosna. Ova druga mogućnost još uvijek je neoblikovana, potencijalna, neostvarana; ona nudi propitivanje identiteta kojeg ćemo posmatrati kao hibrid jer nemoguće je misliti bosanski identitet kao singularan. Svaka od ovih ponuđenih mogućnosti mora ostati otvorena i suspendovana u svojoj punoći kako bi proizvela mjesto između koje je ujedno i mjesto različitosti. I baš ovakvo mjesto u kojem trenutno živimo i baš ovakvo kakvo je odavno postojalo jeste jedino mjesto plodonosno za stvaranje prostora različitosti. I baš ovakvo kakvo jeste, pitanje i primjerak mora ostati u igri kako bi proizvelo tu različitost i prostor između na kojem može živjeti ovakvo zdanje kakvo je Bosna, Sarajevo, Vijećnica, Mi...

Jedino ovakav pristup otvaranja i ne-isključivanja može otvoriti jedno novo tretiranje, ne samo prostora Vijećnice, nego i bosanskog identiteta kao hibrida. Hibrid je tijelo ili bolje reći nova strukturna komponenta još uvijek nepostojeća, jer nije imenovana u jeziku. Hibrid nastaje ukrštavanjem heterotropnih elemenata, koji grade to novo tijelo, koje je neviđeno, nepostojeće. Ono se može misliti kao simulakrum, jer nije ni orginal ni kopija originala. Hibrid, koji se prvi put pojavio u Mendelovom plasteniku u kojem je uzgajao grašak, u (post)modernoj kulturi postao je pravi hit. U kulturi spektakla hibridi neprestano niču oko nas. Javlja se hibrid u arhitekturi, hibrid u identitetu, hibrid u psećijoj vrsti, hibrid u autoindustriji, hibrid u modernoj i postmodernoj književnosti, hibridi u agronomiji... Ukratko, cijela Evropa postaje plodonosan teren za uzgajanje hibrida u sklopu velikog projekta globalizacije.

Hibrid sam i ja sama, razmišljam, dok stojim ispred spomenika Karla Paržika. Ovdje počiva jedan od najvećih arhitekata Sarajeva. Ovdje počiva pionir bosanskog stila u arhitekturi. Nevidljivim slovima dopisujem riječi koje su trebale stajati na njegovoj nadgrobnoj ploči. Nelagoda me obuzima, kada zamislim da je ovaj Evropljanin odlučio živjeti i umrijeti za ovaj grad. Kako se neko može odlučiti da bude zakopan 1076 kilometara od svog rodnog grada? Koliko je prošlo mjeseci, godina, možda i desetljeća od posljednje posjete njegovom grobu? Ko je to još osim mene dolazio da vidi ovog velikana, za kojeg vjerujem da malo koji Sarajlija zna?

1883. godine Karlo Paržik dolazi u Sarajevo kao stranac iz Evrope. Mladi, neiskusni i tek diplomirani arhitekta dolazi na stažiranje. Ni slutio nije kakva ga je sudbina čekala u nekom gradu u austro-ugarskoj provinciji, Bosni. Vjerujem da je bio fasciniran nevjerovatnim pričama o Balkanu. Zasigurno je bio upoznat sa akvarelima i slikama koje su prikazivale egzotične muslimane u njihovom prirodnom ambijentu. Bosna je tada bila velika opsesija Evrope. Znao je da dolazi u jednu egzotičnu i magičnu zemlju, u kojoj su ljudi drugačiji od Evropljana i čija kultura i religija su neobične. Ko se ne bi radovao vlastitom Orijentu usred Evrope? Za svojih šezdeset godina sva svoja arhitektonska ostvarenja projektirao je iz Sarajeva. Mislim da je bio u ljubavi sa Sarajevom, u kojem je izgradio preko sedamdeset objekata od ukupno 150 u cijeloj Bosni. Iako je bio strano tijelo u Sarajevu, osjećao ga je svojim, više nego rodni Jičin.

1892. godine gradska vlada raspisuje konkurs za projektiranje gradske Vijećnice. Među mnogobrojnim učesnicima projekat Vijećnice se dodjeljuje Paržiku, koji je tada već imao 37 godina. Njegova Vijećnica je ustvari naša današnja Vijećnica, sa nekim izmjenama koje je izvršio zvanični arhitekta Ćiril M. Iveković. Paržikova Vijećnica je imala neviđen trouglast oblik, sa bočnim kulama natkrivenim kupolama koje su opkoljavale središnju veliku staklenu kupolu. No, on je planirao da i prostor ispred Vijećnice koji je uzak bude spojen sa drugom stranom Miljacke preko velikog mosta na kojem je zamišljao podići park. Kalaju, upravitelju Bosne, ta ideja se nimalo nije svidjela. Poslije čuvene hajke koju je digao Benderija (po zvaničnim podacima Avdaga Benderlić), natjeravši radnike da prenesu svaki i najmanji kamenčić njegove kuće na drugu stranu Miljacke, Kalaj nije ni želio da čuje za Paržikovu ideju. Uvrijeđen zbog Kalajevih primjedbi oko izgleda Vijećnice, Paržik odustaje od svog projekta. Poslije tog događaja šire se različiti mitovi o Vijećnici, poput onoga da je drugi arhitekta Alexandar Wittek zbog svoje opsesije Orijentom, Kairom i fasadom Vijećnice duševno obolio i tragično skončao svoj život. Grad je osjećao da ovaj mukotrpan i bolan proces izgradnje Vijećnice ne može poroditi nimalo beznačajnu građevinu. To novo zdanje trouglaste osnove samo po sebi je obećavalo nešto novo. Vijećnica koju je Iveković izgradio nije nosila Paržikove tornjeve, njih je zamijenila fasada sa pročeljem čija dvobojna fajans oplata je podsjećala na more arkada u Cordobi i vatrene fasade na egipatskim džamijama. Njeno vanjsko trouglasto tijelo u sebi je skrivalo šestougaoni prostor natkriven staklenom kupolom rađenom po uzoru na kršćanske rozete. Vijećnica je bila simbol novog Orijenta rođenog 1894. godine u Sarajevu. To više nije bio Orijent sa Bliskog Istoka, to je bila evropska verzija Orijenta, koja će proizvesti teoriju o balkanizmu kao trećem diskursu i neistraženom teorijskom području koje stoji razapeto kao most između a la frango i a la turko obala Miljacke.

Zgrada gradske Vijećnice ne samo da je proizvela novi tip orijentalizma i novi arhitektonski stil u historiji nego je i stvorila zdanje koje se nikada do sada nije vidjelo i čije imenovanje niko nije mogao definisati. Vijećnica kao takva najmanje je bila bosanska, ali je mnogo više govorila i o bosanskom identitetu i o Sarajevu nego i jedan spomenik do sada. Ona je otvorila priču koju nam Edward Said kazuje u svom djelu Orijentalizam. Orijentalizam, kako pojašnjava Said, nije ništa drugo do veliki imaginarni projekat Zapada nad Istokom. Zapad je svog najvećeg neprijatelja i svog surogata nazvao Orijentom. U Evropi sa kraja 19. stoljeća javlja se novi Orijent, tačno pred očima Evrope čiji prostor je brižljivo gradilo Osmansko carstvo sve do 1878. godine, kada je Bosna iz ruku jednih okupatora predata, kao dukat u ruke, drugom okupatoru. Vijećnica, kao produkt evropske fascinacije cijelim Orijentom, proizvela je jedno zdanje čiji izgled ne pripada nigdje. Njena mješavina islamskih arhitektonskih elemenenata sa kršćanskim elementima, pa čak i jevrejskim, proizvela je jedno multikulturalno zdanje koje je bilo odraz suživota tri naroda u Sarajevu. Historičari njen izgled pripisuju neomaurskom stilu, no ona je jedinstven hram velikog sna o mnogostrukoj duši Bosne i Sarajeva.

Njeno tijelo spaja poput mosta dva pola koja su u stalnom sukobu, a to su a la frango i a la turko. Autorica Aida Abadžić Hodžić u svom tekstu Kultura odijevanja u Bosni i Hercegovini na prelazu 19. u 20. stoljeće: Uloga i značaj ilustracija u časopisu Nada (1895-1904) pojašnjava kako je kraj 19. stoljeća na tlu Bosne izrodio jedan novi stil u historiji ne samo arhitekture, iako je ona najreprezentativnija, već u cijeloj vizuelnoj umjenosti, koji je označen kao period a la frango i a la turko. Taj plodonosni period zaslužan je za rođenje balkanizma, čiji fenomen se dalje grana na tri vrste orijentalizma na području Balkana. Prva grana orijentalizma je opći orijentalizam koji je nastao kao produkt mađarskog i austrijskog utjecaja, drugi je pogranični orijentalizam koji se javio na tlu Hrvatske i treći je orijentalizam u Bosni, za čije utemeljenje su zaslužni mnogobrojni umjetnici iz cijele Austro-Ugarske monarhije.

Hibridna struktura Vijećnice u sebi je sažela i Istok i Zapad, kršćanstvo, islam i jevrejstvo. Kada stojite u unutrašnjosti Vijećnice vi hodate po podu koji je rađen po uzoru na bizansko ukrašavanje podova rađeno tehnikom mozaika. Taj mozaik obrazuje zvijezdu, nalik na Davidovu petokraku zvijezdu koja direktno korespondira sa vitražom na kupoli. Kupola simbolizira nebeski svod i njeni korijeni potiču iz islamske arhitekture, dok vitraž svoje korijene vuče iz gotičke vizije svjetlosti, kao prisustva Svetog duha u svetom prostoru. Historijski podaci govore kako je Wittekov najveći problem bio svjetlost koja je trebala stvarati mističan ambijent Vijećnice. I zaista cijelo to zdanje od svih arhitektonskih, likovnih i svjetlosnih efekata stvara atmosferu svetog prostora - hrama. Njeni potkovičasti lukovi sa arabeskama stvaraju prekrasnu egzotičnu atmosferu, tako da Vijećnica prestaje biti dio Balkana i odjednom postaje prostor Orijenta. Arabeska predstavlja glavno vezivno tkivo Vijećnice. Ona kao što navodi Dževad Karahasan u svom tekstu Sakupljati vrijeme je suština kulture predstavlja najproduhovniju formu uopće (Halibašić, Starz, 2012:14). Za njega arabeska jeste cjelina koja se ogleda u svakom dijelu, baš kao što se i Sarajevo ogleda u različitim miješanim oblicima bosanske kulture (Halibašić, Starz, 2012:14).Vijećnica bez obzira na svoju klasifikaciju postaje simbol Sarajeva. Ona postaje sakupljač kulture. Njena trouglasta osnova konotira sa tri različite kulture koje tada, ali i dan danas, naseljavaju prostor Sarajeva. Njen šestougaoni prostor u sebi nosi duhovnost sve tri monoteističke religije. Međutim ona još uvijek nije prepoznata kao hram kulture komšiluka (Halibašić, Starz, 2012:11). Njeno zdanje nikada nije odgovaralo funkcijama koje je stjecala kroz različite historijske periode u Bosni. Njeno hibridno tijelo, pored blagodati koje je donosilo potezalo je sa sobom jedno od krucijalnih pitanja - pitanje identiteta.

Vijećnica, kao neomaurski arhitektonski objekat, otvarala je problematiku na trojakom nivou. Ona je dokaz da je bosanski identitet dodijeljen narodima na prostoru Bosne. Sinteza svih heterogenih elemenata dokaz je da ništa orijentalno nema u Vijećnici. Ona ostaje okcidentalno viđenje Orijenta, ni kopija Orijenta, a daleko od originala. Tačnije će biti ako navedem da je Vijećnica primjer i dokaz imaginarnog konstrukta ne samo Orijenta, već i Balkana. Balkan nije prostor nastao iz vlastitog potencijala, to je mjesto između u koje su upisana sva očekivanja i htjenja i Zapada i Istoka. Vijećnica nije samo dokaz konstruisanja balkanskog, bosanskog ili sarajevskog identiteta, ona potvrđuje Njihovu ideju o Nama. Mi nismo dio ni njihovog evropskog niti orijentalizirajućeg identiteta. Mi smo još uvijek nedefinisani hibrid. Mi smo ono Drugo, što je proisteklo iz mnoštva drugih sa kojima je Evropa ulazila u sukobe tokom historije. Said u Orijentalizmu (Said, 1978: 107) citira Marxovu rečenicu kojom on opisuje običnog seljaka u Osamnaestom brumaireu Louisa Bonapartea i kaže: Oni se ne mogu predstavljati; njih se mora predstavljati. Mi smo oduvijek bili ti koji se nisu mogli predstaviti, jer nismo nikada imali mogućnost sami sebe definirati. Zbog toga su nas kroz stoljeća pokušavali definirati mnogobrojni okupatori, dodjeljujući nam etnički identitet, jezik, infrastrukture.

Vijećnica - kakav primjer, zar ne? Ustvari Vijećnica i kao ruševina iz 1992. i kao turistička atrakcija iz 2015. sa dodatnom nedefinisanom funkcijom ostaje najbolji primjer hibridnog identiteta na prostoru Bosne i Hercegovine. Problematika hibridnog identiteta ostaje otvorena kao mogućnost čija je sudbina da u okviru teorije balkanizma ostane u isto vrijeme i otvorena i suspendovana. To nam ne kazuje samo Vijećnica kao primjer, to nam kazuje i svaki drugi stranac koji dođe u ovaj Grad, i koji koliko god bio u očima naroda strano tijelo postaje dio njegovog duha, njegove strukture.

Autorica: Emina Isić

Literatura:

Alihodžić, Nina. Riječ kao pharmakon: romaneskno propitivanje identiteta u postkolonijalnoj književnoj teoriji. Urednik Salih Fočo. Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu, 2014.

Bijelić, I. Dušan; Savić, Obrad. Balkan kao metafora: Između globalizacije i fragmentacije. Urednik Dušan Đorđe Mileusnić. Beograd: Čigoja Štampa, 2003. ISBN 86-82299-53-4

Halibašić, Senad; Starz, Ingo. Biblioteka Sarajevo: literarno mjerenje grada. Sarajevo: Naklada Zoro, 2012. ISBN 978-9958-589-72-0

Krzović, Ibrahim. Arhitektura Bosne i Hercegovine 1878-1918. Sarajevo: UGBiH, 1987.

Hodžić-Abadžić, Aida. Kultura odjevanja u Bosni i Hercegovini na prelazu 19. u 20. stoljeće: Uloga i značaj ilustracija u časopisu Nada (1895.-1904). Objavljeno na academia.edu: https://www.academia.edu/3639196/Clothing_Culture_in_Bosnia_and_Herzegovina_at_the_turn_of_the_20th_century (ponovo pristupljeno 01.07.2016)

Said, W. Edward. Orijentalizam: zapadnjačke predodžbe o Orijentu. Prevod Rešid Hafizović. Sarajevo: Svjetlost, 1999.