Bilo bi pogrešno tvrditi da je tema ženskog prijateljstva u književnoumjetničkim tekstovima nepostojeća ili da nije bila zastupljena od ranijih vremena. Ipak, u starijoj svjetskoj književnoj istoriji teško je pronaći romane u kojima ona zauzima centralno mjesto, dok je problem u jugoslavenskoj i/ili postjugoslavenskoj književnosti još ekstremniji. Roman Uhvati zeca Lane Bastašić otvara sasvim novo poglavlje na ovdašnjoj književnoj sceni, jer je narativno rješenje u vidu fokusa stavljenog na odnos između dvije prijateljice iz djetinjstva, Sare i Lejle, omogućilo čitav niz drugih tematskih i teorijskih upliva. Njihov odnos nije jednostran, idealiziran i postepeno se objelodanjuje znakovitim tekstualnim poigravanjima do kraja romana posluživši kao narativno rješenje kako bi se ispričala priča o proteklim dešavanjima tokom rata '90-ih godina prošlog stoljeća u Banja Luci.


Balkanska zemlja čuda

Sastavljen od dvanaest poglavlja, tekst romana u svakom od njih, osim posljednjeg, ima dva narativna toka. Prvi narativni tok odvija se u sadašnjosti i prati putovanje dviju prijateljica, a drugi paralelno prisjećanje njihovog djetinjstva, mladosti i zajedničkog odrastanja u Banja Luci. Priču u prvom licu ispisuje tridesetdvogodišnja Sara počevši od trenutka kada prima Lejlin poziv i čuje glas na jeziku kojim nije govorila dvanaest godina. Nije slučajno da roman prati strukturu romana Alisa u zemlji čuda na način da je svako poglavlje ogledalo poglavlju u romanu Luisa Kerola. Bosna je u romanu prikazana kao zemlja čuda, u njoj je svaki identitet doveden u pitanje, a priču o zemlji i jeziku postaje nemoguće ispričati. S tim u vezi, upravo je jezik kojim Sara govori prepun anglicizama, posuđenica i konstrukcija rečenica svojstvenim engleskom jeziku čime se u načinu na koji je nešto rečeno pokušava oslikati nemogućnost definisanja njenog identiteta. Čitav jedan jezik sahranjen duboko u meni, jezik koji je strpljivo čekao tu malu riječ da protegne svoje okoštale esktremitete i ustane kao da nikada nije ni spavao. Lejla.[1]

Maternji jezik postaje sinonim za Bosnu i sve minule ratne događaje, a dok prolaze kroz njenu nekadašnju domovinu kako bi došle do Beča gdje se nalazi Armin, Lejlin nestali brat i Sarina simpatija iz mladosti, dvije junakinje putuju noću te se na taj način prostor domovine akcentira kao prostor mraka, ponora i nesagledivosti. Sara ne kreće samo u potragu za nestalim Arminom, već na putovanju do Beča traga istovremeno i za sjećanjima na prijeratni život, ali jedino što pronalazi pri ulasku u Bosnu jeste mrak i iskrivljena slika nekadašnjeg djetinjstva koje iz sadašnje tačke gledišta izgleda pomalo mutno, izblijedjelo i naizgled obavijeno zaboravom. Bosna je u romanu prikazana kao zemlja čuda i mraka, a sam prostor Balkana ne razlikuje se previše od njegove mikrojedinice: Prepoznala bih Balkan kroz taj ovalni prozorčić između svih drugih panorama. Balkan je za mene boja, a ne toponim(...) Boje se ne ispiru pređenim kilometrima.[2]

Marija Todorova u knjizi Imaginarni Balkan pravi svojevrsnu usporedbu između orijentalizma i balkanizma pokušavajući ih razgraničiti na osnovu razlika, ali se i ovdje također kulturni prostor bivstvovanja shvata kao neizbježan i neukloniv, odnosno, Balkan je predstavljen kao samoodređenje[3] koje kreira identitet. U romanu Uhvati zeca nema govora o tome kako razvijene zemlje Evrope i svijeta vide Balkan, već kako se Balkan prikazuje kao identitetska i kulturološka neminovnost. Sara ne može pobjeći od svog balkanskog identiteta, čak ni kada godinama ne progovori riječ na maternjem jeziku: To je nešto njeno, male krhotine zemlje, čestice mraka, koje smo nosile pod kožom. Uvijek smo u Bosni.[4] Dio identiteta koji je vezan za Balkan poredi se sa mrakom, jer on aludira na nedokučivost, tamna sjećanja i strah zbog kojeg ga je odlučila napustiti. Pored neiskazive prošlosti, mrak u ovom slučaju također konotira i nesigurnost u budućnost, jer Sara ne zna kako će se odvijati putovanje sa Lejlom, šta će zateći u Bosni i da li će pronaći Armina u Beču.


Mračna sjećanja

Iako Lejlin brat Armin nije lik sa potpuno razvijenom karakterizacijom i psihologizacijom, spominje se na tek nekoliko mjesta u čitavom romanu i naizgled mu nije pridat veliki značaj, ova uloga neosporna je kada je riječ o sjećanju rata. Pomoću njega otkriven je skroviti prozor u priču o nestanku ljudi u Banja Luci tokom ’90-ih godina, mijenjanju imena i pokušajima asimilacije sa većinskim srpskim stanovništvom. Centralna tema romana suptilno biva nagovještena uvidom u sjećanja pripovjedačice Sare o Arminu Begiću (alias Marko Berić) i Lejli/Leli. Sjećanja na njegov nestanak i o Lejli koja preko noći mijenja ime u Lela na makrostrukturi teksta i njegovom konotativnom značenju impliciraju pamćenje rata kao kolektivno oblikovanog fenomena do kojeg je teško doprijeti. Infantilna perspektiva vidljiva je i u načinu biranja riječi – u romanu riječ rat nije nijednom iskorištena. Za razliku od narativa sa muškim likovima u glavnim ulogama gdje je njihova psihološka tačka gledišta osnovna vizura kroz koju se prikazuju i definiraju ženski likovi, u romanu Lane Bastašić situacija je potpuno obrnuta; Armin je zauvijek isti, fantazmagorija zaleđena u nekoliko kratkih susreta iz njihove prijeratne prošlosti, nedovršeni lik koji ne postoji samostalno izvan Sarinog sjećanja, a dublje kopanje po tim reminescencijama vodi u prazan i mračan prostor.

Elizabeta Šeleva u eseju Ljudi i adrese problematizira poziciju Balkana tvrdeći da je predstavljen kao nešto što se nalazi dolje, na Jugu, doslovno i metaforički, on je zbog svojih istorijskih i kulturoloških odrednica te geografske određenosti predstavljen kao prostor vječitog mraka od kojeg stanovnici ne mogu napraviti istinski otklon čak ni onda kada se isele: Na Balkanu, iza svakog grma, kao iz zasede, vreba te istorija i zato sledećeg jutra ne znaš više u kojoj zemlji ćeš se probuditi, ali ni iz koga doma ili mesta, «još samo ovoga puta», treba da se iseliš.[5]

Sara odlučuje da napusti domovinu vjerujući da u njoj vlada vječita tmina zbog koje ni njeno viđenje prošlosti nije mnogo svjetlije, čime je Bastašić izbjegla gradnju jugonostalgične priče satkane od idealiziranja bivše države i žala za minulim vremenima. Baš naprotiv, nakon što nagovori Saru da svrate u Jajce, Lejla iz Muzeja zasjedanja AVNOJ-a izlazi ravnodušna, tužna i uzdržana što je suprotno egzaltiranosti, radovanju i ushićenosti koje je pokazivala prije ulaska. Jan Assman u knjizi Kulturno pamćenje kao jedan od načina na koji se formira kolektivno pamćenje jedne društvene zajednice i njen grupni karakter navodi upravo obilaženje spomenika i statua.[6] Lejla želi posjetiti muzej vjerujući da će se tako podsjetiti na Jugoslaviju i obnoviti sjećanje na njena slavna vremena i sretno djetinjstvo. Međutim, tamo je bilo nečega, neke priče u koju je povjerovala i to nije mogla da sakrije. Pogled joj je bio poražen (...) Kao da je sa sobom odnijela Jugoslaviju.[7] Uvođenjem scene iznevjerenog očekivanja, razbija se idealizirana slika svijeta, života u bivšoj državi i na koncu, uvjerenost u vjerodostojnost sjećanja. Fragilnost Sarinih sjećanja teško zamjećujemo zbog neposredne, iskrene i posve lične naracije, a napuknuća u tekstu nastaju kao posljedica upravo onoga što je ostalo neispričano u Sarinom infantilnom pripovijedanju, podjednako kao i u namjernom izostavljanju kao formi tekstualne igre odlaganja. Tako, dok Evropa ima svoje bogate resurse, Balkan ima svoju (mračnu) biografiju. Danas Balkan liči na groteskno telo - prema Bahtinu, groteskno telo je, u stvari, telo u nastanku i modifikaciji. Pritom, zadržimo se još malo kod Bahtina, Evropa ima značenje kulturnog Gore (usta, referencijalnost), dok je Balkan - kulturno Dole (utroba, libidinalnost).[8]


Tjelesni simbolizam

Dok Sara priča, čak i u reminescentnom narativnom toku gdje joj se obraća u drugom licu, Lejlin lik postavljen je kao pasivni slušalac priče za koju nas pripovjedačica uvjerava da je jedina istinita pri tome ne imajući nikakav uvid u psihološku tačku gledišta njene prijateljice. Lejla podjednako kao i njen brat trpi određene posljedice ratnih dešavanja. Tokom čitavog putovanja, ona ima menstruaciju, a njena tjelesna odrednica govori u prilog prenošenju lika na simbolički plan teksta. Lejla Begić/Lela Berić predstavlja Bosnu podjednako kao što predstavlja i Jugoslaviju. Kada u ratu mijenja ime, prvi put dobija menstruaciju i zbog te transformacije neće prestati krvariti do kraja romana podjednako kao što se balkanske zemlja u poraću nisu oporavile od minulih krvavih događaja.

Iako je Sarino sjećanje nepotpuno i iskrivljeno subjektivnom vizurom i emocijama, roman Uhvati zeca upravo u takvim tekstualnim pukotinama otvara mjesto čitateljima/icama da u procesu recepcije pokušaju razumjeti na koje je sve načine moguće formirati pamćenje rata u književnom tekstu koji, za razliku od istoriografskog ne nudi uopćena i općepoznata gledišta događaja, već suptilnošću obojenu ličnu perspektivu što treperi nad pitanjem da li ćemo ikad, čak i ako jednom odemo, zaista izaći iz balkanskog mraka.

Autorica: Emina Adilović, Prometej.ba

[1] Bastašić, Lana: Uhvati zeca, Kontrast, Beograd, 2018., str. 72.

[2] Ibid., str. 38.

[3] Todorova, Marija: Imaginarni Balkan, Zemun :Biblioteka XX vek ; Beograd : Čigojaštampa, 1999. Str. 74

[4] Bastašić, Lana: Uhvati zeca, Kontrast, Beograd, 2018., str. 72.

[5] Šeleva, Elizabeta: Kuća i nelagoda, U: Sarajevske sveske. Dostupno na: http://sveske.ba/en/content/kuca-i-nelagoda

[6] Assman, Jan: Kulturnopamćenje: pismo, sjećanje i identitet u ranim visokim kulturama, Vrijeme, Zenica, 2005., str. 65.

[7] Bastašić, Lana: Uhvati zeca, Kontrast, Beograd, 2018., str. 109.

[8] Šeleva, Elizabeta: Ljudi i adrese, U: Sarajevske sveske. Dostupno na: http://sveske.ba/en/content/ljudi-i-adrese