Intervju se odnosi na Gotovčev život usmjeren isključivo na 1971. pa do uhićenja 11. siječnja 1972. godine, osvrt na jugoslavensku i hrvatsku politiku tog razdoblja, mogućnost i umiješanost separatizma kod „Proljećara“, zatvorsku ulogu, politički kostur, te njegov odnos s Miroslavom Krležom za kojeg Gotovac kaže kako se u Hrvatskoj tih godina Krležu jednostavno nije moglo zaobići i da su morali ostvariti kontakt. Taj njihov kontakt prenosimo i ovdje u cjelosti.

Rupel: Predlažem da počnemo s Krležom. On je za naš razgovor očigledno neizostavan.

Gotovac: Da, njega u Hrvatskoj uvijek morate sresti.

Rupel: Kad ste vi prvi put s njim razgovarali?

Gotovac: U proljeće 1957. godine.

Rupel: Da li ste od tada često razgovarali?

Gotovac: U početku veoma rijetko, a onda, s godinama, sve češće. Ali nikad to nije bilo redovito i nikad svakodnevno.

Rupel: Da li ste s njim razgovarali i u vrijeme njegove bolesti?

Gotovac: Ne. Prestao sam ga posjećivati nekoliko mjeseci poslije mog povratka s prve robije, iz Stare Gradiške – dakle sredinom 1976. godine. Razgovor više nije bio moguć.

Rupel: Zašto?

Gotovac: Prvi susret sveo se na moj izvještaj s robije. Bio je to kratak prikaz, sastavljen od karakterističnih pojedinosti o toj jedinstvenoj ustanovi, koja nije ni zatvor, ni tamnica, ni logor, nego mješavina svega toga: smetište za ljude. Dvije godine kasnije Krleža je jednom našem zajedničkom znancu rekao: Ako je samo 10% istina onoga što mi je Gotovac pričao istina – to je strašno. Bio je očigledno potresen. A ja mu nisam ispričao ni 10% onoga što sam znao. Drugi put smo razgovarali o pokušajima da mi se pomogne. Krleža mi je pričao kako je učinio sve što je mogao, ali ništa nije postigao. Preporučio mi je da ne istjerujem pravdu, da uopće ništa ne istjerujem. Preporučio mi je da se prvo dobro odmorim, naspavam i pozvao na odmor u Opatiju koji on plaća. Zahvalio sam mu na ponudi i nisam otišao. Za mene je to bilo nezamislivo sve dok postoji zatvor Gradiška. Bio je umoran i nije volio prigovore, napose ne one koji su ga uznemiravali. U jednom trenutku, kad smo govorili o Schopenhaueru i Nietzcsheu, začula se nostalgija, gotovo sentimentalnost u njegovu glasu, ali ja sam ga nervirao svojim odgovorima i on je bio rezigniran pedagog. Htio je da strahujem, jer je to smatrao spasonosnim. „Nitko nam neće pomoći ni tebi, ni meni, ni tvojoj Hrvatskoj! Mi smo samo ovo što je tu i to je jedina stvarnost s kojom možeš računati.“ Slušao sam ga iz perspektive Stare Gradiške, u kojoj je ta njegova jedina stvarnost – stvarnost koju više nije bilo moguće ni imenovati, jer je postala izvanjezična – pretvarala ljude u prljavo, smrdljivo, izmučeno tijelo bez duše.

On nije mislio da je to rastanak zauvijek. Rekao je jednom zajedničkom znancu da ne zna zašto sam ga prestao posjećivati. Upravo zato što to nije mogao shvatiti, odgovorio sam.

Polemičnost razgovora naglo je porasla poslije Krležine izjave da on nije imao pojma o našim pothvatima i zamislima, da ga nitko nije ništa pitao niti obavještavao. Znao sam da to nije točno: razgovarao je, bio je kritičan, ali nije osporavao razloge za promjene, potrebu promjene. Ton mu je već bio veoma nervozan, približavao se onoj točki kad se odbija svako suprotstavljanje, kad se jednostavno ima pravo. Upitao sam ga: Ako pretpostavimo da u svemu ima pravo, smatra li da je onda ono, što je protiv nas poduzeto, rečeno i učinjeno – opravdano? Pitanje je za njega bilo uvredljivo, reagirao je bijesno, osporavajući bilo kakav odnos između svojih ocjena i službenih ocjena i mjera koje su protiv nas poduzete. U tom slučaju, rekao sam mu jasno, bilo bi potrebno da javno istupi protiv nastojanja da se 1971. poveže s 1941. Krleža je moj prijedlog odbio, tvrdeći da ga nitko uopće ne bi ni čuo, kad bi i govorio, ili bi ga krivo čuli jer on nije bio isključen iz općih, sveobuhvatnih činjenica. To je pokazala i Deklaracija. Kad je Krleža rekao da on ne može ništa promijeniti time za dogledna vremena, da je konačna ocjena ovih stvari u budućnosti – u tom trenutku sam se ustao sa stolice, a on je zastao u pola rečenice. Stajao sam neizrecivo tužan pred starim, nemoćnim gorostasom, zapetljanim u bijeg po stranputicama koji je davno počeo taj put.

Gledao sam ga s jednog od onih mjesta koja je on podigao i znao sam da je ovo naš posljednji razgovor. I rekao sam mu: sada, sada se ušutkava raznolikost, sada se kleveće i uništava, sada se hrvatski motivi krivotvore i represijom onemogućavaju – ne u budućnosti. Naprotiv, budućnost se tako pokušava onemogućiti! Bjelodanom nije potrebno drugo doba! A posmrtne rehabilitacije spadaju u bezočne smicalice, jer mrtve ne uskrsavaju, a njihove ubojice amnestiraju – kad im ne vraćaju nevinost. U budućnosti se može učiniti samo drugo – ako je uopće bude!

Nisam čekao odgovor. Pozdravio sam ga i odmah otišao. On nije mislio da je to rastanak zauvijek. Rekao je jednom zajedničkom znancu da ne zna zašto sam ga prestao posjećivati. Upravo zato što to nije mogao shvatiti, odgovorio sam.