Hotel Neretva, 1900.

Nakon što sam objavio tekst o portretu moga pradjeda Alije Kaplana, a koji je napravio slikar Branko Šotra, javilo mi se par ljudi kako bi sa mnom podijelili utiske. Jedan od njih je i moj komšija i prijatelj Miro Raguž. On mi je tom prilikom ispričao nekoliko priča o Danilu Šotri, a kojeg sam u svom tekstu tek spomenuo, čisto da upotpunim priču o Branku, njegovom sinu, slikaru i grafičaru rođenom na Rivinama kod Stoca. Miro mi je ispričao i kako je Danilovica, dakle Danilova žena Božana, među prvima u selu imala bašču i uzgajala paprike i kavade. Osim toga, ona je njegovu baku Jaku često vodila u Mostar u kupovinu gdje bi njih dvije uzimale dnevnu sobu u hotelu Neretva, i tamo se, čekajući autobus za nazad, odmarale…

A onda mi je ispričao i kako su Danilo i Božana stradali. Iako ugledni u selu, sa uspostavom NDH i novih zakona, kao Srbi i pravoslavci, postali su građani drugog reda. Danilo je pod pseudonimom Mahmut Tica iz Kozica pisao kolumnu u satiričnom časopisu Vrač pogađač. Osim toga, bio je nadaren za rezbarstvo, odakle je i Branko ponio dar. Naravno, krvnicima u novoj državi ništa od toga nije značilo, bilo im je dovoljno, kako već rekoh, to što su pravoslavni i Srbi da bi ih ubili.

Od Danila su u selu svi zaimali novac a namirnice iz njegove trgovine uzimali na veresiju. Kažu, da se kod Danila plaćalo u novembru, kad bi Dubravci izvagali duhan i od duhanske stanice naplatili novce. I isto tako, pričalo se, da u selu nije bilo domaćina koji mu nije ostao dužan… S Danilovom smrću nestala je i teka u koju su se, na nekom pultu u njegovoj radnji, bilježili seljaci kad bi uzimali brašno, šećer, sol i ostale namirnice.

Iako su o Šotrama svi voljeli „pripovidit“, niko mi nikada nije ispričao priču kako su Danilo i Božana skončali. Sad bismo mogli u nedogled nagađati zašto je to tako, ali sigurno je da su se osjećali odgovornim za njihovu smrt. To je bila 1941. i dubravski muslimani i Hrvati su, za razliku od Srba, zakonima nove države bili pošteđeni. I ne samo to, ta nova država je zločine vršila u njihovo ime. Ta je činjenica bila dovoljna da se svi oni koji su im htjeli pomoći a nisu mogli, osjećaju krivim. I dobro je ako je tako, ako su o Danilovoj smrti šutjeli po nalogu savjesti.

Mene opet od svega najviše zanima kako je gospođa Danilovica svoje haljine i šešire nosala ulicama kojim danas ja hodam. Zanima me kako je obrađivala bašču i kako su seljaci na to gledali. I znači li da su oni prve kavade vidjeli kod Danilovice, i probali ih, baš kao i paprike, patlidžane, te mnogo drugo povrće koje njihova nepca, tupa od oštrog kukuruznog brašna, do tada nisu poznavala. Kako su oni mogli vidjeti crvene kavade u Danilovicinoj bašči i šta su mogli misliti o tim plodovima? Možda su im ličile na voće, pa su se čudili da ih neko tek tako, kao Šotre, posoljene i načetvero, jedu kao prilog nekom slanom jelu. Seljaci su do tada bili uglavnom stočari i poljoprivredu su tek otkrivali. O tome da je ta bašča od Danilovice bila eksces u selu, govori činjenica da se taj komad zemlje danas službeno zove Baščom. Onda me zanima put Mirine bake Jake i Danilovice prugom (autobusom) od Rivina do Mostara. Kako je izgledala ta njihova kupovina i kako su se umorne, čekajući autobus za nazad, odmarale u hotelu Neretva. Danas je to neshvatljivo, ali u to vrijeme su Dubrave od Mostara bile udaljene toliko da bi mnogi svoje živote proživjeli a da nikada nisu pomislili da odu do tog velikog grada, a kamo li da su odlazili češće. Za Dubrave je Mostar bio dalek na način na koji je Dubravama danas dalek Zagreb, ili možda Beč, ili čak neko puno udaljenije mjesto. Zamišljam te dvije žene u sobi hotela Neretva u Mostaru u neki vruć proljetni dan. Otvorena su vrata balkona i njih dvije slušaju zvukove grada. Odnekud se čuju praporci, zatim zvono i ezan, a kad pozivi na molitvu utihnu, zvuk kovača koji udara u neki metal. Dok je ezan trajao, on je odmarao, pa sad njegovi udarci življe odzvanjaju u gradskoj vrevi. Poslije, kako se dan smiruje, grad se drugačije glasa. Kroz otvorena vrata sobe hotela Neretva dopiru nešto malo drugačiji zvuci. Udarci koje dućandžije prave dok mandale vrata na svojim radnjama i zatvaraju kapke; pa zvukovi krekuna koje trgovci najprije gurnu, a onda u njih umeću katance i tako od noći osiguravaju svoje trgovine. Tad i Neretva drugačije zvuči, kao da je i sama odnekud došla kući… Jaka i Danilovica se ustaju i sa sebe trijebe drijemež kao čičke, popravljaju svoju odjeću i odlaze iz hotela prema stanici gdje će uhvatiti prugu i vratiti se kući na Rivine.

Iz neke lude pobude pokušavam proniknuti u živote ljudi o kojima ništa ne znam. Oduvijek me je zanimala prošlost na način da je u mašti oživljavam. Suhoparnu historiografiju nikada nisam pretjerano volio. Od činjenica nikakvog hajra, ništa, samo znanje s kojim poslije ne znam šta bi, baš kao s nepoznatim ljudima koje sam zatekao negdje u nekoj čekaoni, pa se od nelagode vrpoljim. Važnije je to što s prošlošću radi književnost, ona je mnogo korisnija, pa čak i onda kad ne pogađa istinu. Pod uslovom, naravno, da ju je gađala.

To kako su ubijeni Danilo i Božana Šotra nije teško zamisliti. Zločinci su plošni i ne treba ti mašta da zamisliš njihova zvjerstva. Smrt uvijek nekako otupi život u pričama pa bi o njoj nekad najbolje bilo ne pisati. Mirin otac mu je pričao da su u noći, 28. juna 1941. godine, vidjeli farove auta na Rivinama kod Danilove kuće. Oni su se familijarno skrivali u njivi zvanoj Grečica, bila je vrela noć, u selu nije bilo niti jednog svjetla. Neko od prisutnih je rekao:

„Došli po Danila.“

Mirini su čuli i glas Danilovice, kad u jednom trenutku vikne:

„Danilooooo.“

Prema izvorima dostupnim na internetu, Danila i Božanu rođenu Mihić, ubili su u obližnjem naselju Pileta i onda ih bacili u jamu na Bivolju Brdu. Na ovu priču me je natjerao taj Božanin krik u noći kada je zovnula Danila, a koji je bio posljednje što su o njima čuli oni koji su ih voljeli. Ne mogu iz glave da otjeram to što se nekad dešavalo samo sto metara od kuće u kojoj danas živim. Zvjezdanu i sparnu noć, bez ijednog svjetla u selu, s puno zvijezda na nebu. Noć u kojoj samo dođu – i odvedu.

Taj glas koji su čuli Mirini bio je glas čovjeka kojeg će ubrzo ubiti i kojeg će proždrijeti istorija. To je bio vapaj žrtve koja će uskoro postati broj. Ime na spomeniku s godinom rođenja i godinom smrti. Slova na ploči koja će slovkati djeca, vježbajući tek stečena znanja.

Zato, vratimo se u onaj proljetni dan, u vrijeme pred akšam dok Jaka i Danilovica sjede u autobusu koji polako vozi iz Mostara prema Rivinama. U selu se seljaci pripremaju za noć, odlaze po svoje krave koje su danile pripete na ispaši, zatvaraju kokoši, dočekuju stada ovaca i razlučuju ih u torove.

„Dobar dan, gazda“, mal i gurav seljak kaže s vrata Šotrine trgovine.

Sačeka da Danilo podigne glavu i ugleda ga, pa tek onda pređe preko praga i krene prema pultu za kojim gazda čita novine. Dan je na izmaku i seljak je ugrabio priliku da u radnji ne bude nikoga.

„Dobar dan i tebi, Mešane“, kaže Danilo pa zatvori novine, presavije ih i odgurne ustranu na pult.

„Nešto bi te pito, a sramota me“, kaže Mešan i rukom dodirne ivicu pulta kao da ju je upravo oblanjao pa provjerava je li ravna.

„Ma Mešane, ništa nije sramota“, hrabri ga Danilo.

„A moj gazda, jest, jašta je već sramota. Vazda nešto kamčim…“

„Reci, bolan“, govori Danilo i rasprema stvari po pultu. Prema tasu odguruje male givikte i reda ih.

„Ne znam jesi li čuo, krepala nam krava…“

„Aaaa“, kaže Danilo. „Nisam znao.“

„Jest, razbolila se i krepala. Sve u dva dana. A brez krave ne moremo… Pa bi li mi mogo zajmiti koji dinar, da novu kravu kupimo, vratit ću ti na jesen…“

Danilo ga pozove da sjedne. Preko pulta rukom pokaže na stol za kojim su dvije stolice pa i sam krene prema njima.

„Za šta si?“, pita ga Danilo.

„Ma ništa, hvala ti“, kaže starac.

„Žene mi još nema iz Mostara, nema nam ko kafu napraviti, jedino ako si za šta drugo?“, kaže Danilo i na sto izvadi kesu s duhanom.

„Ma fala ti, ko da sam je i popio.“

Dok motaju svoje cigarete, u radnju uđe ludi Mićun. To je inače momčić od nekih dvadeset i kusur godina koji se vrti oko Danilove kuće i kojem gazda, kad god može, pokuči ja koji dinar, ja nešto za pojesti. Sad je došao da Danilu pomogne unijeti ono nešto malo robe što je trgovac iznosi svako jutro na izvan.

„Neka Mića“, govori Danilo. „De se malo ti tuda provrti pa ćemo onda.“

„Murata, Muuratata ujeeelall koko kobila“, govori Mića i smije se.

„Ma kakva kobila, kojeg Murata?“, pita Danilo momka.

„Sina od Ibrage, Murata, ujela ga za guzicu…“

„Dobro dobro“, govori Danilo. „Hajde ti polako tamo, unosi one lakše stvari, eto i mene.“

„Je li on istinu zbori?“, pita Mešan Danila.

„Ma ko će mu znat“, kaže Danilo. „Nego koliko ti treba para?“

Tad starac obori pogled pa se zahvaljuje. Na oči su mu skoro krenule suze dok Danilu govori koliko bi mu trebalo novaca da kupi kravu. Vani se čuje zvuk pruge koja zastaje na proširenju ispred Šotrine radnje. Uskoro se začuje i glas Danilovice dok se nježno obraća Mići koji joj je odmah pošao u susret i od nje preuzeo cekere.

„E evo mi žene“, kaže Danilo i ustaje. „Ostat ćeš, pa ćemo kafu na izvanu popiti, samo da ja ovo unesem.“

Mešan se pozdravlja s Danilovicom i izlazi na izvan. Odlazi do stola pod orahom i sjedne.

Pada noć i okolo se čuju cvrčci. S Barice dopire kreket žaba i tek ponegdje neka krava, zaboravljena u polju, riče kao da nekoga doziva. Danilu i Mešanu Božana prepričava dan koji je provela s Jakom u Mostaru. Nabraja gdje su sve išle i šta su kupile. Pred to troje ljudi je noć u kojoj će lijepo spavati. A oni farovi, kad su ono u junu 1941.došli po Danila i Danilovicu, oni nisu u ovoj priči.

Almin Kaplan, Prometej.ba