Marko Vešović. Foto: Aziz Čeho


Dva dana


1.

Sinoć smo doputovali iz Tuzle. Išli smo kod prijatelja na proslavu zaruka. Na fešti je bilo osamdeset ljudi, pa smo se družili, pijuckali, razgovarali i plesali. Okolo nas su stražu čuvala stabla jabuka i šljiva, pored kuće u kojoj smo boravili prolazila je seoska cesta. Ponekad bi projurilo auto i vraćalo nas u stvarnost iz koje smo bili ispali. Jedan od njihovih prijatelja je bio iz Sirije. Od tamo je pobjegao na početku rata, a sad je odrasla, vedra i nasmijana osoba. Prišao nam je i njihov prijatelj iz Libanona, pitao nas odakle dolazimo. Mi smo odavde, rekli smo nas dvoje uglas. Iz Tuzle?, pitao je. Ne, ne, spoticali smo se jedno o drugo. Iz Bosne, i Hercegovine, izgovorili smo na način kao da smo upravo isplivavali ispod vode.

Jutros sam se probudio naspavan i odmoran. Sunce je bilo granulo, ali nije bilo vruće. Iako je august, zahvaljujući kiši koja je padala prethodnih dana temperature su ugodne. Pogledao sam na sat, vidio da je prošlo devet, umio sam se, uzeo laptop i odgovorio na nekoliko emailova koji mi čitav vikend dahću za vratom. Dok sam to radio, na pamet su mi padale razne obaveze koje neko vrijeme odgađam, pokušavajući se odmoriti. Kao da je iznad mene čekao avion, pa čim sam ustao, otvorio je vrata i malim padobranima izvršio desant na moju psihu. Vratio sam se u sobu, pokrio se čaršafom i pokušao ponovo zaspati.

Nekoliko sam se puta okrenuo na stranu, zatvarajući oči jako, ali nije išlo. A onda, najednom, java se presložila; negdje su nestali oni padobranci i nije se više čuo zvuk aviona. Sve mi je postalo jednostavno i stvarnost je bila manje strašna. Uzeo sam mobitel i prijateljima, s kojima pišem scenarij, poslao poruku: Hoćemo li danas malo raditi?

*

Već danima u gumenom bazenu na terasi živi ribica koju su Malik i Feđa donijeli iz Bregave. Sinoć, kad smo se vratili iz Tuzle, najprije smo otišli do bazena. Upalio sam svjetiljku na mobitelu i osvijetlio vodu. Kao olupine, u bazenu su mirovale njihove igračke: veliki žuti brod, kantica, maska za ronjenje. Po površini je bilo i hrastovih listova koje je ovih dana donosio vjetar. Je li živa, pitali su Malik i Feđa. Udario sam nogom u bazen i ona je, kao odapeta strijela, projurila s kraja na kraj. Živa je, rekao sam sa olakšanjem. Onda smo našli ključ, otključali kuću i raspalili svjetla.

To je riba gaga ili gagica, zavisno kako je gdje zovu. I sam sam, nekada davno, nekoliko puta učinio isto. U bocu bih ulovio ribe i ponio ih kući. Do kasno u noć gledao ih kako kruže u vodi omeđenoj plastikom. Ujutro, čim bih se probudio, tražio bih bocu. Našao bih je negdje u kuhinji, gdje ju je majka, uzevši je iz mojih usnulih ruku, odložila. Ali tad već, unutra ne bi bilo nikakvog života. Tek negdje u vrhu, u samom grlu boce, ribe bi plutale mrtve. S ustima prema čepu, kao da su iz vode htjele pobjeći u nebo.

Evo ti, idi baci joj malo hljeba, rekao sam Feđi dodajući mu komadić štruce na koju sam upravo bio mazao paštetu i jeo je s kavadom. Kad to nije htio učiniti on, učinio sam ja. Otvorio sam vrata, i onako izdaljeg, bacio mrvu koja je pala na vodu i izazvala valove. Ribica je bila, vidio sam je, pored broda. Osjetila je vibracije pa se umirila. Htjela je biti sigurna.

*

Nakon što smo u kući raspalili svjetla, ja sam se vratio do auta i od tamo donio stvari. Onda sam na mobitelu upalio lampu i otišao u bašču. Bilo je toliko blatnjavo da su mi noge propadale u zemlju. Tražio sam zrelu kavadu; s lampom, kao sa svjetlosnim mačem uranjao između stabljiki paradajza. Iako nas nije bilo nekoliko dana, nije bilo previše zrelih plodova. Jedva sam našao jednu koja je bilo dovoljno crvena da bih je ubrao.

Poslije sam je isjekao nožem i osolio. Na vruć hljeb, koji smo bili upravo kupili u pekari, mazao sam Argetu i jeo kriške paradajza. I tada mi je naumpalo da bismo ribici mogli baciti nekoliko mrva.

Poslije sam popio tabletu za spavanje, pustio Seinfelda, i zaspao. Sjećam se da sam u jednom trenutku ustao i napio se vode, a kad sam se vratio u našu sobu, na krevetu pored Anese je ležao Malik. Jedva sam se smjestio a da ga ne dodirnem.

U zoru, kad nam je prešao i Feđa, uzeo sam tanji pokrivač i otišao u njihovu sobu. Otvorio sam prozor, zagrlio jastuk, i zaspao.


2.

Kad su prijatelji, s kojima radim na scenariju, otkazali radni sastanak – odlučio sam otići u Mostar. Već danima odlažem neke obaveze, pa sam pomislio kako je za njih konačno došlo vrijeme. Dok sam pio kafu i dizvijao po FB, zovnuo sam Feđu.

„Šta je?“, pitao je ulazeći u sobu, zabuljen u tablet.

„Uđi i zatvori vrata.“

Kad je ušao, rekao sam mu da ugasi tablet.

„Hoćeš li sa mnom u Mostar?“

Počeo je negodovati, a ustvari mu je bilo drago. Objasnio sam mu da se ode spremiti tako da Malik ne primijeti, i da negdje pritajen čeka dok ne krenem. Zatim sam izašao na terasu, posklanjao stvari, upalio vap i splakao pločice po kojima se ovih dana nakupilo prljavštine. Rubom terase bilo je zemlje koju je nabacivala kiša. Dok sam izmicao garnituru za sjedenje, očekivao sam da ću ispod naći blavora koji u zadnje vrijeme tu često dolazi.

*

Blavora je prvi put vidjela Anesa. Mela je terasu i slučajno ga ugledala ispod fotelje. Uzeo sam neko drvo i nekako ga odnio na njivu pored kuće. Kad sam ga pustio, odjurio je kao odapeta strijela. Ali već za nekoliko dana, dok sam pio vodu iz čaše zagledan kroz staklo, ugledao sam ga kako se vuče preko gomile naše obuće. Taj put sam uzeo grablje i odnio ga još dalje.

Prije odlaska u Tuzlu, blavor se pojavio treći put. Bio je na zidiću ispod terase i čim me je ugledao, počeo je bježati. Nisam ga stigao, nestao je u grmlju. Dok sam tražio neko drvo kako bih ga otjerao, Feđa koji je bio tu sa mnom, uzeo je veliki kamen i stajao u pripravnosti. Pitao sam ga šta će s kamenom, a on me je samo gledao. Kad je vidio guštera, u njemu se probudio ubilački instinkt koji smo valjda naslijedili od predaka. Pošto smo potomci stočara čije su ovce i krave ujedale zmije, vremenom smo razvili osjećaj da sve zmijoliko treba zatući.

Ima u Ante Zlatka Stolice jedna divna minijatura koja ide ovako: Kad bi u selo došli poreznici da oporezuju blago, moj otac bi odveo kravu daleko u šumu i ostao tu s njom dok ne stigne mrak koji će otjerati poreznike iz sela. Imao je pet godina. Kaže da bi mu tako baba naložila. Pitam ga Pa šta si radija cili dan? Ništa, kaže, bra bi bobice i tražija zmiju. Zašto si tražija zmiju? Da je ubijen.

*

Plačući terasu, oprezno sam pomjerao stvari, ali blavora nije bilo. Bit će da je bio žedan i da je na terasu dolazio privučen vodom u bazenu. A pošto je ovih dana padala kiša, sad vodu pije iz rupe nekog drveta. Možda me je, dok sam radio na terasi, odnekud posmatrao.

Osim blavora, na terasu nam stalno dolazi mačka i njenih dvoje mačića. Iako nije naša, već godinama boravi u našem dvorištu. Nekoliko dana prije nego ćemo krenuti u Tuzlu, jednu noć me probudi reflektor koji se pali na senzor. Bunovan, priđem prozoru i vidim dvoje mačića kako dave velikog poljskog miša. Gledam ih, ne pomičući se iz straha da ga ne ostave tu tako ranjenog. Njih dvoje, dok njihova majka leži po strani, ranjenu životinju nekuda odnesu. I tad se ugasi upaljeni reflektor.

Sutra ujutro, kad sam se probudio, nisam bio siguran jesam li mačiće stvarno vidio ili sam ih sanjao. Uzmem si čašu vode, naspem je i stanem na ulazna vrata da se napijem. Identična poza kao kad sam drugi put ugledao blavora. Pijući vodu, na pragu primijetim malo mišje krzno. Mačići iz mog sna su pojeli miša i nama donijeli njegovu kožu sa dlakama. Ležala je tamo, kao neka mala, odbačena bunda. Kao u sceni iz onog filma o kurvama.


Jedan dan


1.

Vozio sam se magistralnim putem kroz Mostar, i taman bio prošao groblje Bjelušine, kada se zasvijetlio displej mobitela zalijepljenog kod instrument table. Krajičkom oka sam vidio da mi neko piše poruku preko Instagrama, te da u njoj imaju ove riječi: „Ode nam Marko“. Nisam se uznemirio, nego sam u srce propustio sumnjivu vijest, pustivši displej mobitela da se ugasi a da ga ni ne dotaknem. Srce je zatreperilo kao da će zalupati, onda je malo stalo, pa nastavilo nekim drugim ritmom.

Kad sam parkirao, mobitel sam – pazeći da na njemu ne pritisnem ono dugme sa strane i tako aktiviram displej – stavio u džep i hitrim korakom otišao tamo gdje sam se zaputio. Ušao sam u kancelariju od kolege s posla, sjeo za stol, te s njim počeo divaniti o vremenu. Pričao sam i pričao, pritom odbijajući misao o mobitelu u kojem je možda spavala smrt.

Onda sam uključio laptop i u Google ukucao Marko Vešović, otišao na traku u vrhu i kliknuo na sekciju alati. Tamo sam podesio da pretraživač izbaci vijesti objavljene unutar zadnjih sat vremena. Kliknuo sam „pretraži“ i sa strepnjom pogledao u monitor.

Nije bilo nikakvih vijesti.

*

Do malo sam, i dalje ne dirajući mobitel, ušao na FB i na zidu jednog pisca vidio vijest da je sinoć u Sarajevu, u 78. godini, preminuo književnik Marko Vešović. Na stranici jednog drugog, dosta mlađeg, traljav zapis o tome kako je, još sinoć, osjetio da pjesnik Vešović napušta svijet. Tada sam uzeo svoj mobitel i suočio se s viješću da je otišao moj omiljeni književnik, drag mi čovjek.

Bio sam suzdržan u tuzi, jer mi je Marko, prije nekog vremena rekao da mu je dokurčilo živjeti i da se umorio. Zadnji put kad smo se vidjeli, u julu kad sam ga posjetio u njegovom sobičku u staračkom domu, rekao mi je da ga književnost više ne zanima. Između onoga da mu je „dokurčilo živjeti“ i ovoga da ga „književnost više ne zanima“, prošlo je nešto malo manje od godinu dana. Sad, sa ove distance mogu da kažem da se Marko Vešović najprije ispisao iz života pa onda iz književnosti. Jer u tih godinu dana, znam, popravljao je svoje rukopise. Napisao je, vjerujem, i po koju pjesmu. Prisnila bi mu se, probudila ga, pa bi ustajao, palio kompjuter i po bjelini, kao po vodi jasenovim štapom, unosio stihove.

*

Osim što je bdio nad svojim knjigama pjesama, a kojih je ukupno dvadeset dvije, Marko je neprestano gledao šahovske komentare na YouTubeu. Ponekad je igrao i šah sa kompjuterom, potpuno zanesenjački, nekad i s dvije upaljene cigarete: jednom u pepeljari i drugom među prstima. Nekoliko sam puta čekao da završi partiju protiv programa. Kao orao, s visine se obrušavao na figure i gurao ih crno-bijelim trakama što su se križale oko njegove glave. Gledajući u šahovsku ploču, on je gledao negdje izvan ovog svijeta.

Kad sam ga posljednji put vidio, bio je mršav i slabo pokretan. U svojoj staračkoj sobi ležao je na krevetu i gledao u monitor kompjutora na kojem je išao komentar šahovske partije. Uspravio se, a ja sam uz pomoć miša zaustavio video sa YouTubea. Pitao sam ga treba li mu išta – a on odgovorio: Ništa.

„Pa hoćeš malo duhana da ti donesem iz Hercegovine?“

„Možeš li mi nabaviti, ove, pravljene cigarete?“, rekao je i rukom pokazao na otvorenu ladicu u kojoj su bile rasute cigarete pravljene uz pomoć mašinice.

„Mogu. Ali eto me ponovo tek u augustu …“, rekao sam.

Malo smo šutjeli, pa sam ga pitao hoće li da odem sad kupiti cigara. Zbunjeno me je upitao gdje ću ih kupiti, zar znam neko mjesto gdje prodaju ove, ručno pravljene...

„Ma kupit ću ti u prodavnici, šteku fabričkih“, pojasnio sam.

„Neću“, rekao je. „To je iznad mog statusa.“

Nisam ga dalje nagovarao, jer sam o Marku znao toliko da, kad jednom kaže da nešto neće, ne postoji način da na njega utječeš kako bi promijenio mišljenje.

*

Uskoro su po portalima počeli izvještavati o njegovoj smrti. Nije dugo trebalo da ga se pođe isticati kao važnog zbog onoga što je pisao o opsadi Sarajeva, selektivno iz njegovih tekstova uzimajući fragmente i citirajući ih. Malo je ko govorio o njegovom pjesništvu, tek pokoji pisac, ali i takvi su ga nazivali najvećim pjesnikom ratne golgote Sarajeva. Ponegdje bi se spomenulo i da je prevodilac, ali neprecizno i traljavo, i sve skupa nekako jadno.

Nazvala me je neka novinarka i pitala mogu li dati izjavu s obzirom da sam s Markom napravio knjigu razgovora. Pristao sam nerado. Govorio sam o njegovim neobjavljenim rukopisima koje nam je ostavio – i podvukao da je to ispit za sve nas, koji moramo položiti u roku od nekoliko narednih godina. Zatim sam spomenuo tomove neobjavljenih prijevoda poezije, značajne knjige eseja, polemičke knjige kojim je u ovoj zemlji pod pločom, ubijao muhe zunzare i tako priječio da zagade baš sve.

Na kraju sam rekao kako su pjesnici poput Marka Vešovića prava rijetkost i u puno većim jezicima nego je naš. I htio dodati, a što nisam učinio, da je počinjena nepopravljiva šteta što se Vešovića nije više prevodilo.


2.

Povodom Markove smrti, našao sam se sa Igorom na piću ispred Doma kulture u Stocu. Sjeli smo za isti sto gdje smo sjedili prije trinaest godina kada sam mu na posudbu donio Vešovićevu Osmatračnicu. Bio sam je kupio od uličnog prodavača za marku i dugo je držao u polici. I sam sam tada bio pod utjecajem većine: čitati Vešovića kao pjesnika, značilo je čitati njegovu Poljsku konjicu i još po neku mu pjesničku knjigu. Preko Osmatračnice, Igor i ja ušli smo, bez imalo pretjerivanja, u carstvo metafora, slika, u jedan nevjerovatan jezik. Poslije Osmatračnice, krenuli smo uzbrdo preko Kralja i olupine, Rastanka sa Arencanom, knjige Dok prelaziš u mumiju, Knjige žalbi. Vraćali smo se i nizbrdo, čitali Sijermine sinove, Nedelju. Čitali smo i Markove polemičke knjige, ali i njih zbog poezije koju je ispisivao i onda kad je devetao. Nisam u životu sreo puno ljudi s kojima sam mogao podijeliti utiske o Markovim pjesmama. Kao da su se bojali forme koja ih je odmah na prvi pogled ostavljala nijemim: poravnati stihovi, rima, ekspresivan jezik. Dakle, složena kompozicija.

Tu, za stolom gdje smo sjedili prije trinaest godina, Igor i ja smo otvorili vrata koja nikada nismo zatvarali. Šta god da smo drugo čitali, Vešović je bio kod uzglavlja, i stalno smo mu se vraćali. Igoru sam jednom rekao, dok smo po ko zna koji put sjedili pored Bregave i pili uz Markove knjige – kako u svijetu svega ima, ali sigurno nemaju dvojica koji se u dvadeset prvom stoljeću opijaju čitajući Vešovićevu poeziju.

*

Poslije smo sjeli na to isto mjesto uz rijeku, pili i pričali. Marka nismo puno spominjali, jer osjećali smo da danas nije naš, danas ga slave oni koji ga ne vide primarno kao pjesnika. Pričali smo o Rahmanjinovu, o njegovom učitelju klavira kojeg nikada niko nije vidio da svira. Onda smo puštali muziku i čekali da sunce zađe za brdo, da s rijeke odu kupači, i da ovaj dan konačno prođe.

Kad je pao mrak, upalili smo svijeće. Došli su nam prijatelji i započeli priču o Marku na koju smo mi minimalno reagovali. Tek kad su i oni počeli da ističu njegove ljudske vrline zbog uloge u ratu, počeo sam vaditi Markove stihove. Po stolu ih redati kao bombone.

Bio je mrak i mi smo bili samo lica oko plamena. Sve je ličilo na odjavnu scenu, u nekom domaćem filmu. Onda se svijeća ugasila – i od nas su ostali samo stihovi koje smo izgovarali…


*

Sjetim se tršćanske luke u svanuće
U kojoj čamaca i barki bilo je
Kao pred Begovom džamijom obuće!


*


Teško je, danas, reći šta mi je taj grad bio,
Gdje četvrt stoljeća sam u sobi prosjedio.


Isprva, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se liječio od svoje Crne Gore.


Od Crne Gore u kojoj duša je moja bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.


*


Dažd iskošeni, sličan kurzivu –
Šta li podvlači u svjetskom štivu?


*

Čak i kada se rode iz očaja,
Metafore su šolje čaja
Oko kojih, i ne od lani,
U sibirima zagriju se dlani.


*


U svakoj sam svojoj knjizi, može biti,
Pseto koje laje na eho vlastiti.


*

I zavijanjem vele vuci
Da lovište je ovo carsko
Gdje srce kuca ko na ruci
Sat ubijenog u Omarskoj.

I, odjednom, da to su Pape
Razumio sam kad se poče
Kačiti čičak za čarape
Kao nesreće za siroče.


*


Pred mojim očima pulover svijeta
Ljudskim je moljcima teško izrešetan.


*


Probudim se, u gluho doba noći,
I velim sebi: Mićun Šiljak će doći

Iz Skočigorine. Ako. Takav je božji emer.
Život je prošao. Ali nije i čemer

Stariji od svijeta. Godine svedu pješaka
Kroz život – na zbilja bogatu kolekciju grešaka.

Na vješalici, karirana košulja i ne sanja
Da mjeri, ljuljanjem, prazninu tvojega bitisanja.


*


O boginjo Ninkasi, najljepše pjesme sam, jao,
Jasenovim štapom po vodi ispisao.

Danas, ti si križanac bezuboga tigra
I Pelea koji nogomet sam igra.


*

I ovaj svijet pred kojim
U čudu stojim
Jer postoji
A ne mora.


*

I dok osmatraš s tog lednika
Otkuda se vide svi kremlji,
Sve mrmlja: živio nisi. Nikad.
Ili nisi na zemlji.


*


I nigdje iskre – pust idem kući –
Koju sam, nekad, znao da prenem
Svojim o život bližnjih bijući
Ko kresivom o kremen.


*


Ali sjeti se barem
kako smo bljeskove svitaca ponad žita
brojali. Sjeti se ploče pred pragom stare
naše kuće. Koje odavno nema. Ploče što danju
davala ti je vita,
zamahnuta ka svemu krila,

a noću, kad bosom nogom staneš na nju,
što i ti mislila.


*


Jeste. Ruke, bar ponekad, sred tmuše teške,
dizahu lampu nad životom, ko ponad usnulog lica
koje se voli.


*


Da se, zablenut u lijet
pahulja, čudim što na zemlju liježu
umorne kao da su se pele
i da me sa svim, što izgubih, vežu.


Golubljeg jata uzlet
Ko pljesak prepune dvorane.


Pokaži dijete rasciktano od čije košulje
Trk je pravio naduto jedro ponad zelenog talasja.


Sve za me otvori se.
Pokaži svaki četinar, vjetrinom iščupan,
Čiji se miris mogao propisivati ko lijek
Od mržnje spram bližnjega.


I jasiku što vrije.
I cvijet što se najjače razmiriše, iz ćupa,
Kada gost-namjernik za našim stolom sjedi.


*


Ovo ti neće majka
reći, moj lipi cvite –
ako je nešto bajka,
tu je da rasani te


*


U pjesmi me lako utješiti mogu
Sitnice. Recimo, otisci nogu
Djetinjih na toplom, u Budvi, pijesku.


*


Ostaje mi da hranim
ničije mačke po Sarajevu, i s ljudima da pričam
ko kad se kuša propiriti vatra od mokrih drva,
dok lipsava stoljeće u kojem Zlo, kao oltari
za uskrs, širom je dveri raskrililo.


*


Na tren povjerujem, daleki moj brate,
Da zli bi duhovi, kad sunce izađe,
Iz vječitog leda mogli da mi vrate.
Gordanine lađe.


A nad svakom Polarna zvijezda.


Mada znam da, prije
No što i ja odem ispod ledine,
Sto žalosti će na srcu da mi se sjati
Od misli jedne jedine
I ledne poput zmije:
Više nikad sunce nju neće ogrijati


A mene zalud grije.

Almin Kaplan, Prometej.ba