Posthumno objavljeni roman pjesnika Milana Milišića, naslova Oficirova kći, ovog mi je proljeća poklonio Miljenko Jergović. Kupio mi ga je na moje oči u knjižari Vuković i Runjić u Zagrebu. Knjiga je prvi put objavljena u Beogradu kod Geopoetike (2011.), a ove godine i u Frakturinoj biblioteci Bodoni. Knjigu sam počeo čitati u autobusu odmah po povratku, izmoren i neispavan, ali ipak s pažnjom. Nisam imao predstavu o čemu bi roman mogao biti niti sam znao da je pjesnik Milišić pisao prozu. Ali već s nekoliko prvih pročitanih stranica shvatio sam da u rukama imam nešto što neprestano priželjkujem. Dakle, prozu pisanu rukom bliskog mi pjesnika.

Pripovjedačica je djevojčica Katica, kćerka domobranskog oficira, Hrvata porijeklom iz Dubrovnika. Njena mama Tanja je Srpkinja iz Šapca. Priča počinje oko Drugog svjetskog rata nakon kojeg otac s porodicom seli kod ženinih u Šabac. Doselivši u Srbiju iz Siska, otac se ne snalazi najbolje, bez posla je pa upisuje fakultet. Katica tamo ide u školu te zajedno sa svojom mlađom sestrom, majkom i ocem iščekuje dan kada će se vratiti u Dubrovnik. Na polovini knjige se u Dubrovnik vrate i Katica do kraja romana u tom gradu odrasta. Ljepota Milišićevog pripovijedanja je sama po sebi dovoljna da se čitatelj upusti u ovaj tekst za koji se kaže da je ostao nedovršen. A nedovršen je, po sudu ovog čitatelja, samo zato što su tako rekli, inače o tome ne bih ni razmišljao. Ne mislim da dovršenost ili zaokruženost priče lošim knjigama može pomoći, isto kao što nedovršenost dobrim knjigama ne može odmoći. Sad, nakon što sam knjigu pročitao, ako bi se na taj podatak morao osvrnuti, rekao bih da je pisac možda trebao samo koje poglavlje prije početi kočiti kako bi se priča postepenije zaustavljala.

Od svih likova u romanu, meni je od početka najzanimljiviji bio Katicin otac. Vrlo odmjeren, blage naravi i gospodskih manira, imao je strpljenja s ljudima. Svojoj ženi Tanji, koja je prema njemu često znala biti zajedljiva, bio je nježan, baš kao i prema svojim dvjema kćerima. Već na početku čitatelj nazire njega kao lika koji će biti kičma knjige, mada se na momente u potpunosti izgubi, nema ga u Katicinom životu o kojem pripovijeda, ali njegovu sjenu čitatelj i tada osjeća. Njen odnos prema majci i ocu je krajnje realan, ona ih voli, ali kod njih uočava i loše karakterne crte, pogotovo kod majke. Otac loših osobina skoro da nema, on je dobrota čitave knjige, neko na koga se i kao čitatelji možemo osloniti.

Po povratku u Dubrovnik, otac ne nalazi posla pa mora ići raditi u Zadar. Katica sa sestrom i majkom živi kod none Katarine, dubrovačke gospođe koja nema nikakvih karakternih sličnosti sa svojim sinom. U trenucima kad ona histeriše, njen je sin samo sluša, a kad se dođe do one tačke kad mora nešto reći, on okrene na šalu. Iako radi do iznemoglosti, otac kući uvijek stiže raspoložen, noseći po neku riječ kako za svoju suprugu tako i za svoje kćeri. Katicina majka ga ni u takvim okolnostima ne ostavlja na miru pa on i tada trpi život koji ga stišće svojom težinom. Poslije, kad njegova supruga bude našla ljubavnika, on će se rastužiti ali je ni tada neće ni jednom krivo pogledati. Dok sam čitao, pomislio sam kako je to najbolji otac kojeg sam sreo u nekoj knjizi. Obično o dobrim ljudima ne pišemo, ili ako već nešto i napišemo to bude usput i nešto čime se hoće podebljati loš karakter nekog od likova na suprotnoj strani. Ustvari, nisam siguran u ovo što pišem, ali pošto mi se u ovom trenutku tako čini, neću izbrisati.

Oficirova kći

Foto: fraktura.hr

Katicin tata je bio čovjek od manira, ali isto tako, volio je u svemu red. Ni jednom nije mogao ručati a da ne popije bar čašu vina, a koju nije pio zbog samog alkohola i ugode koju mu je trebalo donijeti, već zbog neke navike koja je u nj utkana. Volio je čitati i pokazivao je divljenje prema talentiranim ljudima. Katica i on bi u šetnji znali sresti pisca Josipa Kosora kojeg bi otac pozdravio dubokim naklonom i svaki put istaknuo kako je to veliki pisac čije drame izvode čak u Londonu. Jedini talenat koji je imao, bilo je to da je neloše pjevao. Bio je ustvari jedan od onih ljudi koji su život kao takav prihvatili i činili ga boljim ne očekujući za to nikakvu naknadu. On je bio jedan od onih čitatelja kakvi kulturu čine većom, tj. od onih koji su bili spremni čitati a da nikada ne pomisle kako bi mogli, jednom kad odu u penziju, i sami pisati. Podsjetio me je na glavnog lika filma Perfect Days, čistača klozeta u Tokiju koji čita knjige i sluša muziku onako kako to čine sveci, dakle bez ikakvih očekivanja i bez ikakvih naknadnih intervenisanja u preslušano ili pročitano.

U nekoliko sam navrata pomislio kako bih volio biti sličan Katicinom tati koji se, čini mi se, zvao Marijo, te kako bih ga bar kao otac trebao imati za uzora. Nije mi se odavno desilo da mi neka knjiga toliko puta navrne suzu na oko kao Milišićeva Oficirova kći. Nastranu što je to priča o jednom životu koji se događa u godinama kad se kali ovaj naš svijet. Toliko osjećaja za čitavu galeriju različitih likova na jednom mjestu nisam odavno sreo. Usudio bih se reći da neće biti čitatelja koji neće u ovoj knjizi prepoznati nekoga svoga.

Oficir, da ga i tako jednom nazovemo, kasnije će se u Dubrovniku snaći i počet će više zarađivati. Čitavoj porodici će tada krenuti i oni će bolje živjeti. Nakon što se majka zaljubi u drugog, on je neće prestati voljeti, ali će poslije i sam imati ljubavnicu. On i Katica će na tu temu pokušati razgovarati, ali bezuspješno. Otac će se jedno večer razboljeti, kasno u noći, i majka će pozvati bolničare. Dok se iznuren bude obuvao u hodniku, pogledat će ih pogledom izvinjenja što ih svojim stanjem uznemirava. Prije nego će leći u nosila (kao u neku raketu) Katicina sestra će se zaletjeti i silno ga zagrliti. Katica će joj na tome vječno biti zahvalna jer ga je zagrlila za sve njih.

Ocu je pukao čir i operisali su ga. Iako se tad čir mogao uspješno liječiti, oficiru nije bilo bolje, nije mogao jesti i uporno je mršao. Katica ga je došla posjetiti i kad je ušla u sobu nije ga mogla prepoznati. U mračnoj prostoriji su bila dva kreveta, na jednom je ležao sijedi starac, a na drugom koštunjava prilika skopčana na cjevčice infuzionog sistema. Izašla je i u trenutku dok se obraćala majki uvjerena da je sobu promašila, u onoj koštunjavoj prilici što joj je pred očima džemrila, prepoznala je lik svog oca. Sutradan, kad je Katica ponovo došla do njega, otac je već bio mrtav.

Nije mi dugo teže pala smrt nekog književnog lika kao Marija, domobranskog oficira, oca od Katice i Tanjinog supruga. Sina none Katarine, gospođe čija je gospoština, kako je to u svom pogovoru napisao Jergović, zaudarala. Nikad Dubrovnik na moje oči nije bilo više u nekoj knjizi kao što je to u Milišićevoj Oficirovoj kći. U koji god grad da idem, koliko god da je mal ili velik, uzbuđen sam onoliko koliko tog grada ima u književnosti. Do sada sam u Dubrovnik išao samo kad sam morao, nemoćan da zamislim tamošnji život koji se odvije negdje iza kulisa postavljenih za bogate turiste. Od sada tamo idem s puno više poštovanja i s puno više uzbuđenja. Jer Dubrovnik je mjesto odakle je najbolji otac moje književnosti. Dubrovnik je grad kojeg mi je poklonio Jergović kupivši mi ovu sjajnu Milišićevu prozu u knjižari Vuković i Runjić u Zagrebu.

Almin Kaplan, Prometej.ba