Ako bih zaguglo, saznao bih godinu kada sam upoznao Stevana Tontića. Ali to neću uraditi, jer nije ovo takav tekst. Naime, na Slovu Gorčina zajedno sa Stevanom govorio sam o pobjedničkom rukopisu banjalučkog pjesnika Mite Travara. Dok smo čekali da nas organizatori pozovu u drugi dio bašte kafića gdje je promocija bila zakazana, Stevan i ja smo razmijenili koju riječ. Vrlo oprezno, opreznog Stevana sam pitao kako je putovao iz Sarajeva do Stoca i je li se odmorio od puta. I sam nevičan razgovorima s nepoznatim ljudima, Stevan je stidljivo odgovarao, pomno birajući riječi i pažljivo ih slažući u rečenice. I pošto je nekad tad bio umro Nedžad Ibrišimović, Stevan i ja smo ga se dotakli kao dobrog pisca koji je nekako nenadano otišao.

„Da“, rekao je Tontić. „Sve su smrti iznenadne.“

Ja sam onda govorio o ličnom iskustvu s pisanjem. Tih dana sam se zabavljao otkrićem kakve omaške pravim dok govorim i kako izgovorene riječi tek na papiru dobiju pravo značenje. To mi je bilo zastrašujuće, jer sam u zanosu često zapisivao ono što bih izgovorio vjerujući da će to tako napisano biti dovoljno da bi se zvalo pjesmom. Tontić mi se učinio pravim sagovornikom na ovu temu. Ne sjećam se kako me je pogledao niti se sjećam šta je na te moje opservacije rekao. Govorio sam konfuzno pa me možda nije ni razumio.

Pošto sam za Tontića prvi put čuo čitajući Sidranovu pjesmu Šetnja sa Stevanom, htijući toj pjesmi odati priznanje, naše kratko druženje na Slovu Gorčina pretvorio sam u zapis naslova Razgovor sa Stevanom. Nekoliko godina poslije, na jednom drugom festivalu, Stevan Tontić će reći kako je pročitao tu moju crticu.

„Simpatično“, dodat će nakon što odšuti nekoliko trenutaka, a što će za mene biti dovoljno dugo da se preznojim.

Stevana sam poslije čitao kako mi je nalijetao. Uglavnom po antologijama i portalima, u časopisima, književnim magazinima. Sjećam se trenutka kada me je nazvao Igor Borozan da mi prepriča jedan Tontićev zapis koji je upravo bio pročitao u nekoj knjizi što ju pronašao u školskoj biblioteci. Bila je u gomili otpisanih ćiriličnih naslova koje su htjeli baciti u kontenjer. U tom zapisu, prepričavam ga po sjećanju, pjesnik je došao kući nakon dugo vremena. I na ulazu u dvorište, nešto ga je jako udarilo u leđa. Bio je to kamen koji je prije puno godina, još kao dječak, hitnuo u nebo.

Stevana sam zadnji put sreo u Sarajevu kad se spremao preseliti u Novi Sad. Na jednom književnom događaju, hodao je okolo i ljudima dijelio papiriće ne veće od ćata, na kojima je pisala njegova email adresa i novi broj telefona.

„Selim se, to su moji kontakti“, govorio je i prstom pokazivao na mali papirić u koji bi onaj komu ga je dao – u tom trenutku gledao s takvim naporom da si imao osjećaj da će se u tu malu bjelinu čitav preseliti.

Na Stevanu sam vidio da je njegov odlazak konačan. Slutio sam razočaranost u grad u kojem je proživio većinu svog života i o kojem je pisao. Ne znam koliko me je osjećaj varao, jer nisam s njim o tome razgovarao. Ne znam i neću da istražujem – jer, kako rekoh, nije ovo ta vrsta teksta.

Stevan Tontić je zadnjih godina živio u Novom Sadu i ja sam ga pratio onoliko koliko sam mogao. Objavio bi po neku pjesmu na Ajfelovom mostu, književnom časopisu koji uređuju Ana Bogišić i Miljenko Jergović. Dao je i jedan važan intervju u kojem je rekao nešto što je tek danas, godinama poslije, svima nama postalo jasno. Prevodio je njemačke pjesnike i neki od tih prijevoda su došli do mene i postali mi važni. Jedan od njih je svakako Jan Wagner, pjesnik u čijoj sam poeziji uživao kao da je pisana na našem jeziku. Stevan je i mnogo toga napravio što ovom čitatelju, vjerovatno, nije poznato. Bio je od onih pjesnika koji vjeruju u književnost do te mjere da im je sama po sebi dovoljna. Nisu ga zanimali trendovi, klanovi i sijela na kojima se književnost dogovarala.

I onda je, jednog dana, u mom životu Stevan Tontić umro. Desilo se to 12. februara 2022. godine, malo prije nego ću se početi viđati s Markom Vešovićem i s njim praviti knjigu razgovora. Sjećam se, Marko je, govoreći o svom životu u književnosti rekao da žar koji je on ulagao u poeziju – od njegove generacije imao je još samo Stevan Tontić. Stevo, kako ga je Vešović zvao, jedan je od rijetkih pjesnika koji je neprestano rastao. Neprestano, sve do svoje smrti. A ja bih dodao: evo ga, Tontić kao pjesnik u mom životu raste i dalje.

I da konačno spomenem ono što me je potaklo na ovaj tekst. Prije mjesec dana, pjesnik Miro Petrović mi je poklonio sabrana djela Stevana Tontića u izdanju Zalihice. Djela su izašla 2009. godine i uredio ih je Almir Zalihić. Htijući ih samo prelistati, evo već sedmicama ne prestajem čitati. Miri Petroviću sam napisao, kad mi je poslao fotografiju kompleta sa upitnikom, kako sam priželjkivao, da mi baš on, Miro, pokloni taj komplet za koji sam znao samo da postoji. I tu nije ništa čudno, to da sam baš na Miru pomislio kad sam poželio imati Tontićeva sabrana djela, jer Miro Petrović meni već godinama poklanja razne knjige.

Iz kompleta od četiri toma najprije sam pročitao roman Tvoje srce, zeko, prozu o životu u Sarajevu pod opsadom. Onaj koji pripovijeda, kao Srbin i pjesnik, našao se među Bošnjacima kojima najednom mora dokazivati da nije četnik. Dane provodi družeći se sa komšijama koje je do rata tek pozdravljao, a sad s njima igra šah i vodi razgovore o onome što im se događa. U prvom poglavlju pripovjedač dolazi kući sa svojom suprugom, noć je i odmah odlaze na počinak. Rat samo što nije počeo, ali mnogi se nadaju da ipak neće. I onda ona, kad ugase svjetla, upita njega hoće li biti rata. A on joj odgovori da ne brine, jer šta god da se desi, desit će im se skupa. I odmah je na ovom mjestu, za ovog čitatelja, ta Tontićeva proza postala dublja od najdubljeg mora.

Poslije u knjizi, kad je rat već uvelike zaigrao po gradu i brdima, pripovjedaču dođe društvo na druženje i čašicu alkohola kojeg u opsađenom gradu ima na kapaljku. Jedan od njih, neki profesor, donio je rakiju u maloj bočici za tintu. I taman dok se spremaju da zapodjenu intelektualni razgovor kada bi pripovjedač profesora da pita nešto o svetom Augustinu, na vrata pokuca kućepazitelj u pratnji vojnika. Došli su po pjesnika Srbina kako bi im ovaj pomogao da uhvate četnika koji baš taj dan treba doći u njihovu zgradu, na ručak kod svog nepokretnog brata. Pjesnik se pokuša izvući iz čitave te situacije pozivajući se na društvo koje ga čeka u stanu, ali uzalud. Na kraju, kućepazitelj i pjesnik su ispred zgrade, vojnik je u kafani preko puta. Kad se četnik pojavi, njih dvojica vojniku trebaju dati znak i onda će ga on uhapsiti. I to će sve da snimi – pjesnik saznaje od svog komšije – državna televizija. Priča je i tužna i komična, sjajno ispričana, dobra, ozdravljujuća.

Osim romana i sabrane poezije koji čine više od polovine Tontićevih sabranih djela, tu su i dvije knjige eseja. Jedna nosi naslov Po nalozima poezije, druga Jezik i neizrecivo. Tontić tu piše o poeziji i ulozi pjesnika, o kompleksnosti vlastitog identiteta, o tome šta je to ratno, a šta antiratno pismo; zatim o pjesnicima kao što su Nikola Šop kojeg neizmjerno cijeni, o Dari Sekulić, Dušku Trifunoviću, Radomiru Konstantinoviću, Branku Ćopiću... U meni posebno dragom eseju Iskustvo sa poezijom, Tontić kaže: „Iako sam štošta naučio čitajući velike i male, genijalne i petparačke pjesnike, čitajući filozofe, poetičare i kritičare, moje nedoumice u oblikovanju pjesme sada su katkad mnogo veće nego u godinama incijacijske „zaraze“ tajnim jezikom poezije. Osim toga, pretpostavlja se da je čovjek sa tolikom spisateljskim stažom odgovorniji prema riječima od žutokljunca koji lako pada u pjesmotvorni zanos.“

Čitajući Tontićevu esejistiku puno se naučilo o jeziku, poeziji i književnosti uopće. Oprez s kojim piše o sebi kao pjesniku te o mnogim drugim njemu važnim piscima, nije stvar pristojnosti, već vjere u književnost, u umjetnost koja nije bogom dana već radom i umijećem. Posebno me je dojmilo kako je Tontić pristupio Ćopiću kao piscu. Vidljivo je da mu je Ćopićev svijet blizak i poznat pa mu prilazi s ljubavlju, raščlanjujući Ćopića na sve one žanrove u kojima se ovaj okušao, o svemu ispisujući vrijedna zapažanja. Osim toga, Tontić tačno piše o Ćopiću i njegovoj sudbini nakon ovog zadnjeg rata, kao i sudbini mnogih pisaca koje su po drugi put ubili dižući u zrak njihove spomenike ili ih izbacujući iz školskih programa. Jezivo je ustvari koliko oni koji se pitaju i odlučuju, ništa ne čitaju. I koliko je s njima, pa i o Tontiću, uludo započinjati bilo kakvu priču, bilo šta...

O Šopu Tontić piše kao o jednom od najkrupnijih imena koja je Bosna dala književnosti. Zbog toga mi je posebno drago, jer Šop je i moj omiljeni pisac. S ljudima se najviše zbližavamo kroz oduševljavanje istom stvari. Tako će se čitatelj prolazeći kroz ove dvije knjige eseja, sigurno naći s Tontićem, ako ne na svim, onda na mnogim piscima i djelima o kojima lijepo i tačno piše. I još je jedna stvar bitna. Čitajući eseje u knjigama Po nalozima poezije i Jezik i neizrecivo, stječemo uvid u jedan život koji se događa u ozbiljnoj kulturi. Mnogi zapisi su nastajali po pozivu urednika književnih časopisa i organizatora okruglih stolova, a što govori koliko su naša i Tontićeva vremena različita. Blago piscima koje su nakon njihove smrti čitali Tontić i njemu slični, a teško Tontiću i njemu sličnima čija su djela veća od kultura kojim su ostavljeni na milost i u nemilost.

E da su mi ove godine pa da ponovo prvi put sretnem Stevana Tontića, pitao bih ga da mi priča o Šopovoj poeziji. Sve bih uradio drugačije – potrudio bih se i da onaj pokušaj pjesme Razgovor sa Stevanom bude više pjesma a manje dosjetka. Pa se možda ne bih onako znojio dok čekam da mi Stevan kaže šta misli o mom zapisu. Bili smo u autobusu punom pjesnika, on je sjedio na sjedalu ispred i obraćao mi se govoreći kroz onaj procijep između dva sjedišta. Onako, s bradom, bio mi je kao neki svećenik kojem sam olakšavao svoju neuku dušu. Moje riječi je primao oprezno, ranjene ih umatao u gazu, u njih puhao, pa mi ih ozdravljene vraćao.

U ovih nekoliko sedmica otkako mi je Miro Petrović poklonio Tontića, čitao sam i njegovu poeziju. Ostavio sam je za kraj jer o njoj ne bih ništa da govorim. Pridržao bih se onoga što je rekao Brodski, a sam Tontić stavio na početak već spomenutog eseja Iskustvo sa poezijom: „Poezija je vrhunski domet cjelokupnog jezika, i analiza poezije nije ništa drugo do rasplinjavanje fokusa.“ Prije nego se odjavim, evo jedne Tontićeve pjesme o kojoj je grijeh bilo šta reći.

Minu li već hajka, zima?
Još jednom si srećno
uplovio u svanuće.


Al otkud te modrice?
Sve to po leđima
novog proljeća pruće.

I na kraju, zašto pisati ovakve tekstove i koliko to uopće ima smisla. Ne znam i skoro da me ne zanima. Javno govoriti o Stevanu Tontiću i njegovom djelu neka je vrsta duga – i u književnom i u svakom drugom pogledu. Kultura je važna i sve će nas nadživjeti, pa ako će ovaj moj tekst samo jedno čeljade motivisati da priđe Tontićevim sabranim djelima, bit će i više nego dovoljno. A ako ovaj moj tekst po tom pitanju bude pucanj u prazno, neću se ni tad ljutiti. Jer, kako već rekoh, nije ovaj moj tekst takav.

Almin Kaplan, Prometej.ba