1.

Nakon jedne od promocija na Vrisku u Rijeci, hodam okolo i razgledam knjige koje su tu izložene u sklopu sajamskog dijela festivala. Ne znam gdje da gledam i nemam ideju koju bih knjigu da tražim i možda kupim. Padne mi na pamet tek jedna, nedavno izašla, koju nemam želju čitati ali bih je volio prelistati. Dok traju pripreme za narednu promociju, obilazim stolove i kad je ugledam, moram poći jer me neko doziva.

Drugi put uspijem prići štandu s knjigom koju sam htio prelistati. Baš kako sam i očekivao; autor, smrtno zaljubljen u sebe, unutra je stavio na desetine vlastitih fotografija. Nemam uvid u tekst pa ne mogu suditi je li za takvo šta imao razloga, ali definitivno da u oči upadaju sva ta ista tijela u različitim pozama.

„Izaberi tri knjige?“, kaže mi Drago.

„Poklanjaš mi?“, pitam ga i smijem se.

„Da…“, kaže on i prođe.

Hodam sporo između stolova i ovaj put pažljivo proučavam VBZ izdanja jer su to knjige koje mi Glamuzina, kao urednik u ovoj izdavačkoj kući, može pokloniti. U ćošku, na samom ulazu u sajamski dio festivala, primijetim debelu knjigu tvrdih korica s mostom George Washington na naslovnici. Primaknem se, uzmem je i pročitam naslov i ime autora: Sjene nad Hudsonom, Isaac Bashevis Singer. Kroz glavu mi prođe da me je sinoć Drago pitao jesam li čitao Singera i kakav mi je, a povod je bila baš ova knjiga koju su on i Sandra spomenuli kao jednu od boljih koje su u zadnje vrijeme pročitali.

Umoran, a da ga dobro nisam ni čuo, odgovorio sam da nisam. Sad u ruci držim knjigu omiljenog pisca koju prije nisam imao priliku čitati. I baš dok mislim o tom nesporazumu i Dragi, on se pojavi i kaže:

„Oćeš tu?“

„Hoću…“, nasmijem se.

Objašnjavam mu da sinoć uopće nisam čuo kad me je pitao za Singera. Odnosno, da sam tek sada, vidjevši knjigu, uspio dešifrovati autorovo ime koje se do mene jedva probilo kroz žamor u kafani. Spominjem mu U sudnici moga oca kao prvu Singerovu knjigu koju sam pročitao. Zatim nabrajam druge naslove, pa knjigu razgovora sa ovim piscem koju je načinio Richard Burgin.

I Drago je, priča mi, Singerom oduševljen.

„Jedan od rijetkih čiji mi glas potpuno odgovara…“, na kraju poentira.

Sretan, uzimam knjigu pod ruku i zahvaljujem Dragi koji mi poklanja još i sabrane priče Paula Bowlesa. Ushićeno mu prepričavam neke detalje iz Singerove biografije; spominjem da su mu i brat i sestra bili pisci, te da je sve svoje napisao na jidišu.

„Da…“, Drago klima glavom. „Ova knjiga mu je izašla posthumno i kod nas je tek prevedena…“

„Hvala ti, baš si me obradovao.“

Poslije se u sobi hotela prisjećam knjige Razgovora s Isakom Singerom koju držim kući na radnom stolu. Prisjećam se da je Singer sve svoje romane pisao u nastavcima za novine. Negdje se tamo povjerio Burginu da je pitanje da li bi sve te knjige napisao da nije bilo novinskih rokova. Onda se sjetim, da su ga kao dragog pisca, u knjizi pisama spominjali Mirko Kovač i Filip David.

Ushićen, tonem u san…


2.

Prošao je Vrisak i ja sam već odavno kući. Nakon što sam dočitao neke započete knjige i započeo neke nove, jedan dan sam samo posegnuo za Sjenama nad Hudsonom. Danas je već sedam dana kako ga (polako) čitam. Knjiga kad rastvorena leži na mojim prsima, podsjeća na velikog orla što svoja krila odmara na stijeni.

„Znaš kad se u ruke pustiš dobrom piscu pa ti svejedno gdje će te odvesti“, govorim Igoru kad me upita šta trenutno čitam i o čemu je knjiga.

Akteri ovog obimnog romana su dobrostojeći Židovi koji su preživjeli Hitlera. Svi oni žive u New Yorku i svi imaju nekoga ko je stradao u holokaustu. Kad kažem imaju, to kažem namjerno, jer duhovi njihovih stradalih muževa, supruga i djece, sveprisutni su u životima o kojima čitamo. Sve ono što preživjeli pokušaju napraviti od svojih izvitoperenih sudbina, to je uvijek u odnosu na njihove umrle. Čitatelj se ne može oteti dojmu da životi aktera u Sjenama nad Hudsonom jesu neka vrsta gliba iz kojeg se oni uzaludno pokušavaju iskobeljati.

Duhovi umrlih su sadržani u životima živih. Između rečenica koje čitamo, neprestano vidimo svijet mrtvih. Kada jedan od likova priziva duhove svojih pokojne supruge i djece, čitatelj shvati da u tekstu duhovi nisu nimalo manje živi od živih.

I zbog toga se, nekako, naježi.


3.

Iskustvo holokausta koje Židovi u Singerovom romanu imaju čini ih zatvorenim i superiornim u odnosu na one kojih se tragedija ne tiče. Dok svijet ide dalje, oni su u nekom začaranom krugu, u potrazi za formom u koju bi trebalo staviti ono što im je od života ostalo. Priča ovog romana se pokrene kad Anna, kćerka Borisa Makavera, započne ljubavnu vezu sa oženjenim muškarcem koji, pored žene, zbog nje mora ostaviti i ljubavnicu. I Anna napušta svog (drugog po redu) muža, inače čovjeka čija je prva žena zajedno s njegove dvoje djece stradala u jednom od Hitlerovih koncentracionih logora. Tada se stvari počinju dešavati same od sebe. Sjene nad Hudsonom su knjiga početka – tu, u ovoj prozi, sve je moguće jer se dešava na kraju jednog i na početku novog vremena. Dakle, krajem četrdesetih u New Yorku.

Kada se Annin napušteni muž, Stanislaw Lurija, odluči ubiti, on odlazi i kupuje magnet koji će vezati oko vrata kako bi ga svojom težinom odvukao na dno Hudsona. Dok hoda okolo, s magnetom u ruci, čitatelj ima osjećaj da je u glavi već umrlog čovjeka. Singer, kako je i sam priznao Burginu, ne tumači život, već ga opisuje.

„Pisac ne smije da bude tumač, ne smije da pokušava da objasni životne činjenice. On jedino smije da ih opisuje, da ih načini što je moguće življim“, Singeru je, savjetujući ga, jedne prilike rekao njegov stariji brat Joshua Singer.


4.

„Čovjek ne može da umakne logici. Veliki umjetnici su bili i veliki logičari. Pogledajte priče Edgara Alana Poa. Tačno je da je on vjerovao u privide i čuda, ali kad bi postavio tu premisu, onda je priču konstruisao prema njoj. A pisci koji iskrivljuju stvarnost, iskrivljuju i logiku“, rekao je Singer Burginu.

„Možete li da navedete nekog takvog pisca?“, pitao ga je ovaj.

I Singer ih je naveo po kategorijama.

Knjigu Razgovori s Isakom Singerom dohvatio sam iz knjiga poredanih na prozoru ispod kojeg je moj radni stol. Uzeo sam je čitati kad sam Sjene nad Hudsonom počeo privoditi kraju. Mnogo toga što je Singer rekao svom sagovorniku, pamtio sam, ali neke njegove misli su mi bile nove i istovremeno bliskije od onih koje sam iz ove knjige do sada čak citirao. Promijenio sam se, pa mi je Singer još i draži pisac. Kad govori o modernistima koji prave dramu oko same forme, idući do toga hoće li u pjesmi koristiti interpunkciju ili će ipak stihove složiti bez nje, on se zgražava i ja ga potpuno razumijem.

„Pitam se zašto ne pogledaju u ljudski okean koji ih okružuje, kojim teku milioni priča i novina? Moji eksperimenti se tu odigravaju – u laboratoriji čovječanstva, a ne na listu papira.“

Almin Kaplan, Prometej.ba