Kao od djece od očiju sam skrivao slike stradalih u Gazi izbjegavajući portale i društvene mreže. Stisnutih vjeđa čekao sam trenutak kada će neko reći da je gotovo i da su tamo, na Bliskom istoku, opet našli neki kompromis i zamrznuli svoj sukob. No, to se nije dešavalo, pucalo je i ginula su djeca, ginuli su i odrasli, stradavali su, dakle, ljudi. Jednu večer sam otišao na internet i u Google ukucao pojmove na koje smo sveli jednu od najvećih tragedija kojoj imamo nesreću svjedočiti. Za čas su me s monitora zapljusnule fotografije mrtvih ljudi, među kojima je bila i jedna sa puno malih, u bijelo umotanih dječjih tijela. Okolo su stajali odrasli, među njima i po koji preživjeli roditelj, te s bolnim grčem na licu i rukama uprtim u nebo zazivali svog Boga. Neko vrijeme sam gledao u fotografiju pa sam zatvorio laptop i vratio se među svoju razigranu djecu. Trudio sam se i sam fokusirati na igru koju su njih dvojica igrali i smiriti se. Poslije, kad su zaspali, ostao sam sam. Sam na način na koji su sami i oni što u svojim domovima čekaju da neko nešto (u svijetu) poduzme i spasi njihove živote. Svu noć sam imao košmare, bila je ponovo 1993. i ja sam ponovo bio dijete. Ponovo sam drhtao u nekom podrumu dok su okolo padale granate a s radija glas spikera izvještavao o stanju na ratištima.

Zbog svog iskustva rata mogu zamisliti djecu u Gazi, dok bih o njihovim roditeljima trebao pitati svoje roditelji. Na početku rata devedesetih imao sam osam godina. Moje djetinjstvo najednom je promijenilo smjer, iz kuće se preselilo u podrum u kojem ću, u memli i tami, umjesto da rastem, klijati. Sa zakašnjenjem će me u život zasaditi u jedno od proljeća koje će doći s potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. U tim podrumima, a u mom ih je životu bilo tri, imat ću svoje djetinjstvo. Ono će djetinjstvom biti puno više nego se to može zamisliti. U ratu se stvari promijene i život naivnom oku zaliči na igru.

S prvim granatama koje su u Dubrave počele padati došao je i prvi podrum moga života. Tada, kao dječak od nekih sedam godina, iskustvo spavanja u podrumu doživljavao sam kao avanturu. U to vrijeme igra nije završavala sa akšamom kako je inače bilo pravilo, nego bi se do kasno u noć nastavljala u podrumu koji smo dijelili sa drugim porodicama i njihovom djecom. I danas vjerujem da sam prvu granatu u svom životu vidio, mada je to, kako kažu, nemoguće. Sjedio sam na stepenicama ispred kuće i jeo sendvič u koji mi je majka stavila mesni narezak kada me je granata nadletjela. U brdima u daljini je tutnjilo kao za vrijeme ljetnih kiša. Taj naš prvi podrum smo zaštitili vrećama napunjenim pijeskom i borovim balvanima s kojih nisu bili ogulili koru pa je svuda okolo curila smola i mirisalo je. Bila je to mala pločara u staroj Salkinoj kući, u srcu sela, zaštićena okolnim kućama. Tu smo svi imali svoje spužve, deke i jorgane. To su bile naše postelje u koje smo odlazili kao u brloge s našim majkama, dok bi očevi, što zbog nedostatka mjesta a što zbog potrebe da se u sveopštem ludilu sačuva zera dostojanstva, ostajali u kućama. U početku je sve bilo lijepo i zanimljivo, ali poslije, kad su granate ubile ili ranile prve ljude, naše šareno djetinjstvo je počelo gubiti boju. Iz tog se perioda najviše sjećam straha za majku koja bi, nakon što nas granate potjeraju, ostajala da raspremi kuću, opere suđe od večere u kojoj nas je granatiranje prekinulo. S dedom i bratom otrčao bih u podrum i skoro izbezumljen čekao da se na vratima Salkine pločare pojavi majka. Nje ne bi bilo dugo pa bismo brat i ja plakali i dedu molili da ide i da je traži. A kad bi se ona konačno pojavila, granatiranje bi potrajalo još malo i prestalo bi. Granate koje bi padale nakon njenog dolaska bile su manje opasne, kao da nisu imale gelera. U Salkinoj pločari nas je spavalo po tridesetero i znalo je u tom podrumu biti i finih stvari. Dok je vani tutnjao rat, mi smo bili fokusirani jedni na druge, pričali priče i sjećanjima raspirivali prošlost za koju smo vjerovali da će nam se vratiti. I sad se sjećam starica koje bi do kasno u noć, stišanim glasovima, prekrajale svoje živote i od njih plele neke nove. I rat bi tad bio manje strašan, čuo bi se tek kroz vrata podruma kako pucketa, kao vatra u kaminu.

Drugi podrum u mom životu bio je u Blagaju kod Mostara, gdje sam sa majkom, dedom i bratom, prognan 1993. Otac je u to vrijeme bio u logoru pa smo kao porodica funkcionisali u drugoj formaciji. Osim nas, u kući u Blagaju su živjeli još i moje dvije dainice i njihova djeca. Kuća je bila lijepa, luksuzna vikendica uz rijeku Bunu. Ispred je bio bazen i voćnjak, a iz dvorišta su vrata vodila na rijeku koju pamtim kao prvu koju sam u svom životu dodirnuo. Bila je ogromna i hladna, o njenom dnu, koje sam apsolvirao gledajući ga satima, mogao bih napisati čitav tekst. Podrum luksuzne vikendice je ustvari bio nešto što smo zvali kamin-kuhinjom. Unutrašnjim stepenicama se silazilo u tu veliku prostoriju koja je sa svoja tri zida bila u zemlji, dok je četvrtim gledala prema voćnjaku, odnosno prema brdu Kičin s kojega je tukao snajper. Izložena strana bila je zaklonjena vrećama sa pijeskom i daskama. Prostorijom je dominirao veliki kamin u koji smo nekoliko puta naložili vatru, a pod čijom sam svjetlošću do kasno u noć čitao Vlak u snijegu i slušao detonacije neke od akcija koja se u tom trenutku vodila u brdima oko Blagaja. U kuću je pogodila granata i jedan dio zida se srušio na nas. Ta detonacija je negdje u meni ostala zatvorena, a čim pokušam da je otvorim, moje se tijelo nakostriješi. Sjećam se kako nam je majka tad na usta stavljala mokre potkošulje da se ne bismo ugušili od oblaka prašine i dima.

Treći podrum mog života također je bio u Blagaju. Iz vikendice smo se preselili u drugi kraj tog malog mjesta nakon što je snajper ubio našeg prvog komšiju a mi to sve vidjeli. Otac se u međuvremenu bio vratio iz logora pa nam je – isti dan kad je komšija ubijen – našao drugu kuću. Preselili smo usred noći, hodajući pješke i svi po nešto noseći u rukama. Otac i jedan rođak su između sebe tih nekoliko kilometara nosili vatreni šporet. U kući u koju smo uselili nije bilo podruma pa smo koristili podrum kuće koja se nalazila pored nje. Tačnije, u kući smo boravili danju a u podrumu noću. Ta navika spavanja u podrumu se nastavila i nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Nisam siguran ali mislim da smo u podrumu spavali čak do 1997. godine.

Treći podrum mog života je bio i najzanimljiviji. Tu nas je bilo više porodica, uglavnom izbjeglica koje su kao i mi živjele u kućama bez podruma. Ono po čemu ću taj podrum najviše pamtiti jeste televizor i video rekorder koji su radili na agregat. Momci i djevojke iz naselja bi navečer gledali filmove, zbog čega sam jedva čekao da mrak padne pa da i sam legnem i gledam. Osim filmova, treći podrum mi se u sjećanje usjekao i jednom akcijom koja se događala u jesen 1994. Tu akciju smo pratili osluškujući detonacije u brdima i na osnovu njih procjenjivali šta se događa. Neko je bio donio tranzistor s kojeg se jedva čuo glas spikera dok je izvještavao sa ratišta. Jedna je nena danima poslije bila u polu-svjesnom stanju jer se njen sin nije vraćao iz nesretno završene akcije. Sjećam se kako je jednu noć, lud i neobrijan, pucajući iz svog kalašnjikova, samo bahnuo na vrata.

Da me neko pita da li bih u nekom budućem ratu volio biti dijete ili roditelj, birao bih da budem dijete bez imalo razmišljanja. S obzirom na svoje zdravlje teško da bih preživio brigu za vlastitu djecu. Osim toga, biti dijete u ratu nekako je lakše nego biti odrastao čovjek. Jest da nam se ratne strahote koje proživimo kao djeca naplaćuju decenijama poslije, lakše je kad u ratu nemate vlastitu djecu. Čitavo vrijeme u ovom uvodnom tekstu pokušavam da kažem kako se moje poimanje rata promijenilo od kad sam postao roditelj. Dok gledam rat u Gazi, stalno se pitam gdje su jadni roditelji, a donedavno sam se pitao gdje su ta jadna djeca. Ne znam šta to znači i znači li išta, ali vjerujem da bi nešto trebalo značiti. Kao i čitav ovaj tekst koji je nastao iz nemoći da se o ratu na Bliskom istoku bilo šta utješno kaže.

Almin Kaplan, Prometej.ba