Foto: A. Kaplan

1.

Maliku su jučer bile pune tri godine i vodili smo ga u dinopark. Pošli smo u dva sata poslije podne i tamo bili tačno u tri. Unutra smo proveli skoro dva sata. Obilazili dinosauruse, prelazili preko mosta koji se ljulja, zabavljali se raznim spravama…

U jednom trenutku mi je postalo užasno vruće i unervozio sam se.

…

Pred kraj posjete parku Feđa i Malik su jahali ponije. Momci koji su tu radili kao vodiči, nakon što su čuli kako govorimo, pitali su odakle smo. Kad smo im rekli - i oni su se predstavili: jedan je bio iz Sarajeva, a drugi iz Tuzle.

“Ovdje sam došao da radim i da kupim sebi auto kad se vratim”, rekao je Tuzlak.

Ispričali su nam da je sedamdeset posto radne snage u parku iz Bosne, te da im je ovo prolazna stanica. I oni će, dogodine, put Njemačke.

…

Nakon posjete parku vozili smo se uz pomoć navigacije prema Motovunu.

Put je bio nešto lošiji i Feđa je nekoliko puta pitao:

“Tata, radi li ti ta namigacija?”

Uvijek mi je simpatično kad neku riječ izgovara naopako i nikada ga ne ispravljam. Ali nekad mislim da to i nije baš pametno, jer tako bi mnoge riječi mogao usvojiti i sutra zbog toga imati probleme.

…

Dok se vozimo, posmatram okolo. Obradujem se svaki put kad vidim nešto autentično. Turizam, poznato mi je, uzima duše mjestima u koja dođe - ali u Istri su stvari nešto drugačije. U jednom selu prikočim kad vidim čovjeka na traktoru kako se podiže da bi bolje pritisnuo kočnicu i dotrajalo kvačilo. Predvečerje je i on polazi u polje gdje će kositi travu ili plijeviti vinograd.

…

U podnožju Motovuna, zaustavljaju nas. Mladić u bijeloj košulji i s naočalama govori da tu moramo stati. Pitam ga kako ćemo onda gore - u grad?

“Imate autobus.”

“E sranja”, govorim Anesi dok iznervirano zatvaram prozor.

Vruće je i njih dvojica su nervozni. Dobar dio puta od parka su spavali i sad su se probudili. Feđa je čuo razgovor između mene i mladića pa pita:

“Gdje je autobus?”

…

Parkiram na parking ispod ceste. Gledam u Motovun koji sam prvi put poželio posjetiti prije dvadeset godina kada sam na Dobro jutro Hrvatska gledao reportažu sa jednog od filmskih festivala. Sad sam tu, ali je sve užasno komplikovano i ništa nije ni blizu kako sam zamislio.

“Ti njih spremi, ja odoh da se raspitam za autobus”, govorim Anesi.

Odlazim do drvene barake i pokušavam razgovarati s mladićem u bijeloj majici. Svaki put, prije nego išta izgovorim, imam tremu. Naši dijalekti su jedan pred drugim zbunjeni i lakše bi mi bilo da govorimo potpuno različitim jezicima.

“Koliko je do gore pješice?”

“Dvadeset minuta.”

S njima dvojicom nervoznih, to će biti četrdeset - pomislim i šetnju odbacim kao opciju.

“A kad je autobus?”

On tad pogleda u sat i pokazujući prstom na kazaljku, kaže:

“Za trideset minuta.”

Iznerviran odustajem, okrećem se i vraćam prema autu. Anesa se upravo sprema njih dvojicu prevesti preko ceste.

“Ništa od Motovuna”, viknem prema njima.

I Anesi kao da lakne.

“Idemo jesti u naš hotel, u Pazin.”

…

Hotel se zove Lovac zbog čega vjerujem da ga je otvorio čovjek koji je strastveno volio ili još uvijek voli lov. Na terasi je sve rezervisano pa ulazimo unutra.

“Sigurno je godišnjica neke mature”, govorim Anesi.

Uzimam meni i otvaram ga. Tražim hladna piva.


2.

Ana i Miljenko javljaju da su u Puli i da bismo se trebali vidjeti. Dogovaramo se da to bude narednih dana kada bismo mogli u neko od sela u okolini Motovuna na ručak.

“Prije toga, svratimo mi do vas”, govori Ana preko telefona.

“Može, super“, kažem. „Popijemo po rakijicu i idemo.”

Pita me kako nam je. Opisujem prostoriju u kojoj spavamo, spominjem zipline i pričam o napadnoj tišini mjesta.

…

I jutros nas je probudio vodič koji se žicom prvi spustio s litice ispred hotela. Dok pokušavam ponovo zaspati slušam ga kako sa „hello, sir!“ pozdravlja turiste koje mu šalje kolega.

Ubrzo se budi i Feđa.

Pita može li otvoriti kanate. Turam mu mobitel u ruku i molim ga da se još malo strpi - objašnjavajući da mama i Malik spavaju.

Kroz pukotine na kanatima prodire svjetlost. Kad se umirim, iz jame čujem pjesmu zrikavca koja se u mene useljava kao nemir.

…

“Hej, odoh ja do knjižnice”, govorim Anesi pazeći da ne probudim Malika koji se okrenuo naopačke pa leži s glavom pored njenih nogu.

“Kupi hljeb”, govori Anesa kroz san.

Kad otvorim vrata zaslijepi me svjetlost dana. Najednom, sav odmor koji sam tokom noći prikupljao, kao da nestane. Noge su mi teške, ruke me bole i mrzovoljan sam.

Idem pored dječjeg parka u kojem sjede dva starca i razgovaraju. Zaobilazim neke službene prostorije i stepenicama se spuštam pored zgrade suda. U parku s navijačkim natpisom već uvelike sjede dvije starije djevojke i piju pive. Dok pored njih prolazim, jedna se ustaje i odlazi prema prodavnici na trgu. U ruci su joj prazne flaše.

…

Primjećujem da me ljudi - koje sad srećem na ulici - drugačije posmatraju. Kao da sam im najednom postao zanimljiv.

O tome pričam Ivi i Zoranu u knjižnici. Iva mi objašnjava da to ovdje tako ide. Naime, Pazin nije turistička destinacija i ljudi tu dolaze tek na jednodnevne posjete zbog Kaštela ili ziplinea pa ih mještani, uglavnom, ignorišu. Ali ako si tu nekim slučajem došao na duže vrijeme, oni će u jednom trenutku shvatiti da si lice koje se ponavlja - i zaključiti da nisi običan turista.

“Ahaaa”, kimam glavom i smiješim se.

“Da”, kaže Iva. “Neki od njih će uskoro početi i da te pozdravljaju.”

…

U knjižnicu vraćam Knausgarda i Espedala.

“Imaš li nekih posebnih želja?”, pita Zoran.

Kažem mu da ću najprije malo prošnjuhati po policama pa mu se javim. U ćošku, pored velikog prozora primijetim gomilu stripova. Privučen šarenilom priđem i uzmem prvi s reda: Svagdanja borba od Larceneta.

Dok ga listam, shvatam da sam o stripu pročitao prikaz ili dva.

“E da”, okrenem se prema pultu za kojim sjedi Zoran. “Htio bih strip naslova Kuća o kojem sam pročitao gomilu tekstova i za kojim već dugo tragam.”

Zoran se naginje prema kompjuteru i počinje da kucka.

“Kako si rekao?”, pita.

“Kuća”, ponavljam dok i sam u Google unosim ključne pojmove.

“Autor je Paco Roca.”

“Evo ga, ima”, kaže Zoran i od sebe kao da odgurne kompjuter zajedno sa stolom. Ustaje, izlazi iza pulta i odlazi kroz vrata koja tek tada primjećujem između dva reda polica.

Osim stripova, iznajmim i par knjiga.

…

Nakon doručka odmah zatvorimo kanate. Feđi i Maliku pustim crtani, upalim lampu, uzmem Kuću i zaronim.

“Šta su rekli Miljenko i Ana - kad ono da se vidimo?”, pita Anesa.

“Za koji dan”, kažem.

“Aha.”

“Doći će oni najprije do nas, pa ćemo u neki restoran, blizu Motovuna, na kasni ručak.”

“Super”, kaže ona i izađe s kesom punom prljavog veša.

Svjetlost nas samo na čas zapljusne. Pa ponovo blagi mrak po nama padne, kao obloga.


3.

Kuća je divna. Baš kako sam i zamišljao, to je priča o dvojici braće i sestri koji se sastaju u roditeljskoj kući koju planiraju uskoro prodati. Priča je puna nenametljivih detalja i godi mi.

Crtež je nježan.

Zovem N. i govorim mu kako čitam strip koji bi i on trebao pročitati. Osim što vjerujem da bi mu se dopao način pripovijedanja - i N. se sprema riješiti porodične kuće pa sam se ponadao da ga strip u tome možda pokoleba.

“Znaš šta”, kaže N. nakon što mu ispričam o ziplineu čije zujanje u tom trenutku slušam kroz kanate. “Ja bih te što plaćaju da živote rizikuju - čekao s druge strane i pucao im šamare.”

Smijemo se.

“Ma ni ja ovo ne razumijem…”, govorim i priču navrćem na strip.

“Potražit ću”, kaže N. koji je prozreo moju namjeru.

…

Danas ponovo idemo na more. Ovaj put na kupališta u okolini Rovinja. Dok guglam mjesta koja su mi preporučili ljudi iz knjižnice, javlja se Ivica Prtenjača.

“Čujem da si u mojim krajevima, u Kući za pisce, u Pazinu. E hoću ti reć da nema prikladnijeg čovjeka za boravak tamo od tebe. Molim te, ne propusti posjetiti Draguć i Grimaldu.”

Odmah mu odgovorim. Pišem mu o tome kako smo pokušali posjetiti Motovun, ali da smo odustali jer je previše komplikovano kad sa sobom imaš dvoje male djece. Ivica mi odgovara da razumije, ali Draguć i Grimalda nisu takvi, puno su manji i pristupačniji.

Dok se dopisujemo kucam u Google imena ovih mjesta i zagledam ih.

…

“Kad ćemo poći?”, pita Feđa.

“Nećemo još”, govorim mu i nastavljam na internetu tragati za plažama.

“Ne znam hoće li i ovamo biti ježeva”, govorim Anesi.

“Ne znam”, sliježe ramenima.

Dogovaramo se da prije polaska, bar za njih dvojicu, kupimo bolje papuče.

…

Navigacija nas vodi na autoput. Iznerviran, pokušam se vratiti u nadi da će sistem napraviti novi izračun i odvesti nas starim cestama. Kad vidim da ne ide, odlučim joj se prepustiti. Lutamo dok auto ne upadne u plavu liniju na displeju mobitela. Nekoliko minuta potom, pred nama se ukažu naplatne kućice.

Vruće je i Feđa negoduje. Zaboravili smo mu staviti bijelu pelenu na prozor - kako ih inače štitimo od sunca - pa nas, nervozan, opominje.

“Izdrži još malo”, smireno mu govori Anesa i objašnjava da ne možemo stati jer smo na autoputu.

Malik je zaspao.

…

Pošto na plažu dolazimo u popodnevnim satima, parking nalazimo bez problema. Auto uvučem u neko raslinje kako bi bilo u hladovini. Dok izlazimo, govorim da se odmah presvučemo i u gepek ostavimo sve što nam ne treba.

U ruksak stavljam veliku bocu vode, dva smokija i novu posuđenu knjigu od Espedala.

“Nadam se da je ovdje kupanje dozvoljeno za one koji tu ne borave”, govorim Anesi kad shvatim da je i ova plaža u sklopu odmarališta.

“Naravno da jest”, govori Anesa nervozno.

Kad je pogledam, vidim da je crvena u licu.

…

Smjestimo se pored nekog mola. Plaža je šljunčana i nema previše kupača. Ispred, udaljen nekoliko stotina metara, mali je otočić. Kad se dobro zagledam primijetim straćaru sa žutim vratima. Oko njega, kao da lebde, tri broda s jedrima.

“Dobro je”, govorim Anesi koja njih dvojicu maže kremom za sunčanje.

“Ahaaa”, odgovara.

Glas joj je vedar i u licu joj više nema crvenila.

…

Do nas je čovjek koji svako malo ustaje i hoda okolo. U trenutku kad ga gledamo, on počinje nešto da priča. Jednom potrči prema moru i prije nego će zagaziti u vodu - naglo stane.

Sjedne pa plače.

…

“Šta je njemu?”, pita Feđa.

“Nije mu ništa…”, kažem.

“A zašto je plako?”

“Zato što je…”, zamislim se.

“Zašto tata?”

“Ne znam, sine”, kažem i zagrlim ga.

Almin Kaplan

Prometej.ba