Još od najranijih dana znam za drveća pod kojima ljudi sjede i druže se. Kao dječak, zajedno s dedom, nemali broj puta sam sjedio u sjeni neke krošnje i slušao starije dok divane. Obično iza podne, kad je sunce bliže brdu, seljani bi izašli iz svojih kuća u kojima bi se na razne načine rashlađivali tokom dana. S otiscima sna na licu i u potkošuljama, nerijetko šutljivi ili čak mrzovoljni, tamo bi čekali da sa njih spadne tegoba još jednog paklenog dana. U sam sumrak, kad se sunce gasi o rub brda, čije zrake tad kao da neko naprasno trpa u vreću horizonta, neko bi pod drvo iznio tacnu sa džezvom i fildžanima. Iz džepova bi ljudi tad izvlačili svoje kutije s cigaretama ili duhan-kese i pripremali se za onu cigaretu koja se prikreše s prvim gutljajem kafe. Tad bi krenula i neka priča, obično o nečemu važnom što se događalo u svijetu, a koja bi se (u pravilu) pretvarala u raspravu ili svađu. Neko sagleniji, raspru bi prekinuo i nametnuo primjereniju temu. I tako bi, u tom razgovoru, pod krošnjom kakva drveta pao mrak i naša bi se tijela oslobodila napetosti koju je u nas sabila vrelina dana.

Ta stabla, koja je ispravno zvati stabla za sjednicu, bila su razna. U selima po Hercegovini, negdje uz neku garažu ili kuću, uvijek imate ja kakvu košćelu, orah, dub ili murvu. To drvo je obično staro, veće od kuća i ostalog drveća što raste naokolo, jer ga se čuvalo, oko njega uređivalo, čistilo i nerijetko gradilo klupe na koje možete (a da ih ne zaprljate) iz kuće iznijeti i staviti svoje deke, čaršafe ili čak spužve. Od svih gore spomenutih vrsta drveća, u Hercegovini se najviše sjedilo pod murvama. To je listopadno drveće srednjeg rasta, od šest do petnaest metara visine, i ima ga na svim kontinentima osim Australije. Murve se prema boji ploda, bar se tako meni čini, dijele na bijele i crne. Ta stabla su vrlo peksina ili przniva kako su seljaci voljeli reći. Murva, koju su samo rijetki u mom djetinjstvu doživljavali kao ukusan plod i jeli ga, stalno bi padala okolo i pravila fleke. Osim fleka, problem su bile ose i pčele koje su dolazile na njen slatki sok. Zbog toga su ta stabla nerijetko i uklanjali, mijenjali ih za druga, sve dok se nisu konačno premjestili pod odrine koje su manje prznile i na koju su pčele i ose slijetale tek krajem avgustu, kad njihovo grožđe zri. Ali ni o jednom drugom stablu kao o murvama se nije toliko dugo pripovijedalo nakon što bi ih se uklonilo. Često bi mjesto gdje je murva bila i dalje zvali podmurvom, iako tamo kad dođeš ustvari si pod vedrim nebom.

Sjećam se dedine priče koja se desila pod murvom, za jednog vrelog dana, u godinama nakon Prvog svjetskog rata. Svi Kaplani, a bilo ih je tada bar desetak domaćinstava, pod murvom su čitav dan prodreždali. Naime, čekali su da uz njive prema selu bahne njihov rođak Mumin koji je od svih Kaplana prvi napustio selo i otišao u svijet. I to ne bilo gdje, Mumin je bio otišao čak u Ameriku, dakle brodom preko okeana, isplovivši negdje iz Liverpoola ili iz neke druge luke odakle su tada Europljani hrlili u svoje nove živote. Ni danas mi nije jasno kako je Mumin nadošao na ideju da ode, a onda i da posjeti svoje rođake. Jer evo ni danas ne mogu zamisliti nekog od ljudi u selu, a gledam ih svaki dan i čini mi se da ih poznajem, da se neko od njih otisne na jedan takav put. To su ljudi vezani za zemlju, njima odlazak do Stoca udaljenog sedam kilometara predstavlja poduhvat vrijedan pripremanja. Pa kako je onda Mumin, još tada, došao na ideju da ode? Ili je tada bilo lakše, jer nepismenu čovjeku je isto daleko svaka tuđina, ali opet, nepismenu je tuđina golemija i veća. Kako god, trebalo je hrabrosti da se krene, ali i hrabrosti da se vratiš u posjetu. Heleneise, taj dan su seljani odlučili ništa ne raditi, nego čekati svog rođaka koji im se bio najavio telegramom. Uglavnom, pod murvom su bili svi, i staro i mlado, i muškarci i žene, i mala i velika djeca. Najprije su bili uzbuđeni, pogleda uprtih u njive odakle će se Mumin pojaviti, a onda im se, kako je dan odmicao i postajalo sve vruće, počelo priviđati. Svako malo bi neko rekao eno ga, pa bi svi skočili, gledali i zaključivali da ipak nije, da je taj što je to rekao ćorava budala, ili da mu se, ako je to bio domaćin vrijedan poštovanja, pričinilo od nečije krave ili konja koji su u polju pasli travu. I tako, u toj gunguli koja se dešavala pod murvom, najednom je neko rekao da mu se čini da je to što vidi stvarno Mumin. Tad su svi pogledali tamo gdje je gledao taj koji je to rekao, pa kad su se i sami uvjerili, potrčali su mu u susret. Trčali su tako dok ih on nije opazio. Tad su stali, kao zamrznuti u nekoj igri, a stao je i Mumin. Na sebi je imao bijelo odijelo, kravatu i šešir, a u ruci crni kofer. I u tom trenutku, dok Mumin nije progovorio, vladala je takva tišina da bi ju narušilo tek poneko manje dijete, u naručju svoje majke, tako što bi keknulo. Mumin je progovorio prvi, upitavši ih mrtav ozbiljan da mu kažu ko su oni. Mislili su da se njihov rođak šali, ali on je svoje pitanje postavio i drugi put. U drugoj ruci je imao i štap, pa je s njim upro na tu gomilu ljudi koji su bili iznureni suncem. Malo su oklijevali, pa su mu se predstavili, rekavši da su to oni, njegovi rođaci Kaplani. On je odgovor primio k znanju, ali ih je još neko vrijeme proučavao sumnjičavo, a oni mu se dodvoravali. Na kraju su svi zajedno pošli ka murvi, koja ih je za kraj ove priče, u svoju hladovinu primila kao vlastitu djecu.

Drugo stablo na listi „stabala pod kojima se sjedi“ svakako je košćela. U njenu hladovinu, za razliku od oraha koji zauzima treće mjesto, nikada niko nije sumnjao. Jedino što je košćelina hladovina, zbog njenog sitnog lista, a samim time i visoke poroznosti njene krošnje, bila nekako bljedunjava. Ali isto tako, košćelina krošnja je znala da zašumi i za najmanjeg vjetra, a što je izazivalo ugodan psihološki efekat. Njene plodove, male i crne, zvali smo košćelama. Samo mi djeca smo ih jeli, odrasli su ih smatrali beskorisnim, jer je špica košćele bila toliko velika da je njen plod bio tek neka skrama na toj špici. U našem selu, velika košćela pod kojom bi se sjedilo bila je u pola nizbrdice između seoskih kuća i doline u kojoj su ležale njive. Posjekli smo je 2001. godine za ogrjev. I sad se sjećam dana kad smo je rušili, kao i straha koji sam tada (sa svojih petnaest godina) osjećao jer je vrlo lako mogla pasti na štalu, kuću ili na stub za električnu energiju i pričiniti ogromnu štetu. Vezali smo je konopima i onda je vukli dok ju je jedan od nas motornom pilom odvajao od života. Pala je kako smo i zamislili, s tim da ne vjerujem da smo o tome odlučivali mi mali ljudi, sumnjam da nas je ta divovska krošnja i osjetila. Pod tom košćlom se nije sjedilo kao pod murvom, ona je u modi bila puno poslije, kad su već svi imali svoje avlije i odrine. Obično na povratku s polja, pod njom bi se zaustavili težaci, odložili svoje alatke kao vitezovi oružje i zapalili cigarete. Tu bi sjedili dok ih neko od kuće ne bi zazvao, jer je već na stolu večera pa da se ne ohladi. Oni bi tad gledali s ponosom na njive koje su vazdan obrađivali, vukli dimove i bili nekako zadovoljni sobom i svojim životom.

O orahu nemam neku posebnu priču, osim da ga se uglavnom izbjegavalo, jer je njegova hladovina važila kao nezdrava. Sjećam se da su prepričavali legendu o čovjeku koji je pod orahom zaspao i nikada se nije probudio. Bila je to jedna od priča u koje sam u ranom djetinjstvu najozbiljnije vjerovao, jer su vjerovali i svi ostali, naročito odrasli. Ako bi neko imao orah pred kućom, pa tamo sjeo, gledao bi da se puno ne zadržava. A ako bi u tom trenutku neko naišao pored njihove kuće, pa ih vidio u toj sumnjivoj hladovini, oni bi se skoro pa postidjeli. Obarali bi glavu, nekom temom odvraćali pažnju prolazniku, pravdali mu se. Pod orahom nije nikada bilo nikakve dodatne infrastrukture, tek po koji betonski blok koji bi tu donijeli oni koji su u jesen opale orahe skupljali, razbijali kamenom i jeli ih. Ponekad je orah rastao i uz čatrnju, svojom krošnjom je natkrivao, a svojim korijenjem podrivao njene zidove koji bi izgledali nekako kilavo, kao propukli, nezdravo debeli.

Kao četvrto stablo pod kojim se običavalo sjediti jeste dub ili hrast. S obzirom da je hrast invazivna biljka, jedna od najinvazivnijih, onda ih se u blizini kuće sjeklo kao da što se uklanja korov. Samo su rijetki, oni hrabriji i drugačiji, nedaleko od kuće imali dubove pod kojima se sjedilo. Nerijetko bi tu bila instalirana i neka ljuljačka, za stablo prikovana daska koja je služila kao sećija, stol ili čak od drveta napravljena stolica. Pod hrastom se znalo vidjeti i dotrajale kauče koje bi izbivali iz kuće ili čak sicevi iz automobila. Najomiljenija garnitura za sjediti pod dubom bio je komplet sjedišta iz Fiće, pogotovo ako su bili od kože i mogli se nalijevati na kiši. U mom djetinjstvu, s dedom sam odlazio pod hrast kod njegovog najboljeg druga Nikole. Danas, kad god prođem pored Nikoline kuće, svaki put vidim hrastove kojih tamo već odavno nema. I tu smo sjedili obično uvečer, pred zalazak sunca, pili kafu i rashlađivali se. S tim da se pod dubom, kao i pod ostalim drvećem za sjednicu, znalo sjediti i ujutro, obično ranije, dok sunce još nije počelo ozbiljno grijati.

Danas više nema stabala kao ni ljudi koji pod njima sjede na način na koji se pod stablima sjedilo prije. Tek ponegdje, kao toponim, preživjela je neka murva, košćela, dub ili orah. Onu murvu, pod kojom su Kaplani dvadesetih godina prošlog stoljeća čekali Mumina iz Amerike, kao panj vidio sam 1990., prije nego smo na to mjesto dovukli zemlju i napravili plato na koji će se poslije parkirati auti. Bila je tek naboran krug, koji je jedva stršio iz zemlje. Ali po načinu na koji mu je prilazio moj dedo, za mene je predstavljala skoro pa sveto mjesto. On je, kao što ja danas vidim one Nikoline dubove, vidio krošnju murve pod kojom je odrastao uz skute svoga djeda. Panj jedne druge seoske murve danas bi se možda i mogao naći ako bi se zakopalo u zemlju ispred naše stare kuće. Ako nije istruhnuo, ako se nije u zemlju i sam pretvorio.

I u gradovima je, kao na selima, bilo drveća pod kojima se sjedilo. S tim da je drveće na selu, pogotovo za zemljoradnika težaka, imalo puno veći značaj. U jednoj antologiji duhovne crnačke poezije sam nekada pročitao stihove u kojima se kaže da je Bog ustvari stijena u polju. Odmah mi je bilo jasno da ih je napisao neko ko je puno vremena provodio teško radeći na suncu. Tako nekako i stabla na selu imaju status svetog, čak božanskog. Nedavno, lutajući po Instagramu, kod pjesnikinje Olje Runić sam naletio na nekoliko fotografija na kojima je bila košćela pod kojom se nekad sjedilo. Tome je svjedočio i Oljin opis ispod, gdje je pisalo da ih je tu, na tom svetom mjestu, sve manje. Usisala me je ta fotografija, na njoj suhozidi i ulegnuti krovovi štala. Usisalo me je to vrijeme i zato ovaj tekst. Kao posveta svim našim košćelama, dubovima, orasima i murvama. Ali najprije kao pismo dragoj Olji Runjić koja osjeća. I koja razumije.

Almin Kaplan, Prometej.ba