Kad pomislim na vrijeme neposredno pred početak rata u Ukrajini, prvo čega se sjetim jedna je novogodišnja reportaža iz Kijeva. Prvih dana 2022. građani opušteni i uz pivo pričaju kako im je lijepo, samo što ih eto, u toj njihovoj ljepoti ometa Putin. Njihova lica su nasmiješena i čini se da ne vjeruju u rat koji će uskoro početi. Iz reportaže pamtim inventar jednog puba i još neuklonjene lampice u vitrini šanka. Po ulicama ljude koji šetaju, u debelim bundama i kaputima. Bit će da umišljam, ali čini mi se da sam tad vidio jednu sredovječnu gospođu, kako s kesama u rukama žuri i izlazi iz kadra. Danas vjerujem da je išla kući spremiti ručak za goste koji su se najavili u zadnji čas.

I pitam se: o čemu li su razgovarali?

*

Poslije su se smjenjivale vijesti u kojima su analitičari vagali hoće li Putin uistinu napasti ili samo blefira. Amerikanci su bili uporni u svojim upozorenjima – uvjereni da hoće. Neki drugi su vjerovali da neće pa su to na razne načine i obrazlagali. Na portalu bi osvanula jedna vijest pa bi je uskoro smijenila druga, potpuno oprečna. Umoran od loptice „rat“ koja je skakutala u mojoj glavi, u jednom trenutku sam se odlučio manje interesovati.

Na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Kini, Putin je drijemao kad je naišla reprezentacija Ukrajine. Okružen praznim stolicama zatvorio je oči i nekoliko minuta bio sam sa sobom u centru svijeta.

*

Onda su se Rusi počeli povlačiti i ja sam se ponadao da je to to. Osjetio sam olakšanje i ponovo se vratio vijestima na portalima, ispraćajući kolone tenkova i naoružanja dok se udaljavaju od granice sa Ukrajinom.

Kad sam povjerovao da je gotovo, ponovo se javio glas američkih obavještajnih službi. Ponovo su tvrdili da će Rusija napasti. Odlučio sam im ne vjerovati, mislio sam da i ako Putin napadne, to neće biti dokaz da su oni to znali. Tada sam se pripremao za prvi susret s Markom Vešovićem s kojim sam preko izdavača bio dogovorio da pravimo knjigu razgovora.

Bilo je hladno i bio je februar. Padala je kiša, punio sam trideset sedam godina.

*
Čitao sam Markovu poeziju i skicirao koncept knjige. Pravio pitanja, zamišljao njegove odgovore i iz njih izvodio potpitanja. Ponovo sam se vratio Markovim tekstovima koji su nastajali u opkoljenom Sarajevu. U njegovim stihovima tražio određene trenutke kako bih učvrstio poetiku knjige koju sam već dugo zamaštavao. Čitao sam njegove knjige poezije redom, od Nedelje, preko Osmatračnice, Kralja i olupine pa do Poljske konjice po kojoj ga čitatelji najviše znaju kao pjesnika. Onda dalje, preko Rastanka sa Arencanom, Dok prelaziš u mumiju, Kalemara, pa do pjesama koje neskupljene u neku knjigu lutaju po internetskim portalima.

Čitajući Poljsku konjicu vratio sam se u dane rata i po prvi put sa strahom pomislio: a šta ako Rusija stvarno napadne Ukrajinu!? Hoće li oni ljudi koje sam vidio u onoj novogodišnjoj reportaži svoja iskustva pričati nekim novim pjesnicima, pa će oni o Kijevu pisati kao Vešović o Sarajevu.

I rat je počeo.

*

Osvanulo je neko kišovito jutro i u našoj kući se televizor upalio sam. Iako nikada ne gledamo informativni program, već samo onaj dječji, ovaj put su bile uključene vijesti na kojima su se smjenjivali kadrovi kolona kamiona i tenkova, uz pratnju eksplozija što su se razlijegale iz zvučnika. S obje strane, i sa istočne i sa zapadne, političari su osuđivali jedni druge.

Uskoro su pale i prve žrtve.

„Znaš li da je počeo rat?“, pitao sam Marka koji živi u nekoj vrsti izolacije i bez televizora.

„Znam, rekli su mi“, rekao je.

Pričali smo o ratu dok je diktafon bio ugašen. Iz te naše priče na površinu je isplivao stih Radovana Zogovića: Ljepota je koprena bačena preko užasa svijeta.

*

Dok su portalima i TV ekranima ordinirali analitičari i vršili procjenu stanja na frontu, ja sam pokušavao uhvatiti ono što bi se dešavalo u drugom planu. Zanimali su me slučajni prolaznici, oni koji su prolazili drugom stranom ulice i nestajali iz kadra dok bi novinari uzimali izjave od vojnika i političara. Zanimalo me je kako hodaju, kakva su im lica i šta nose u kesama. Među njima sam tražio onu ženu iz novogodišnje reportaže za koju nisam siguran jesam li je uopće i vidio.

Ukrajinci su se doimali kao nacija nevična ratovanju. Njihovi borci su vodili računa kako izgledaju i međusobno su se razlikovali. Neki su imali duge brade, neke čudne šljemove, naočale. Drugi su opet bili obični, porodični ljudi, s puškama u rukama. Zatim avanturisti, oni koji su u rat dolazili kao na partiju paintballa.

Osim toga, pratio sam i kako će ovdašnja javnost na sve reagovati. U početku potpuno dezorijentisani, neko su vrijeme lovili svoje mjesto, a onda redom počeli da staju na stranu Ukrajine.

*

Onda je krenuo i bojkot svega ruskog. Sjetio sam se nekih poznanika koji su živjeli od prevođenja književnosti sa ruskog jezika i pomislio kako li je to kad ti se zatvore vrata čitavog jednog svijeta na koji si bio fokusiran. Svi su govorili o mrskom Putinu i suosjećali s narodom Ukrajine koji se brani, a da su samo rijetki bili spremni žrtvovati i minimum svog komfora kako bi ljudima u Ukrajini pomogli. Rat im je bio blizu da bi ih se ticao, ali i dovoljno daleko da bi se njime u pravom smislu bavili. Vjerovatno, da iz Ukrajine dođu izbjeglice, većina bi ih se zatvorilo u svoje kuće i pravilo da ne primjećuju ljude sa zavežljajima dok lutaju tražeći krov nad glavom. Jer tako je bilo i sa ratom u Siriji. Sve dok taj rat nije došao pred naše kuće, o njemu smo pričali, osuđivali, moralizirali. Ali u trenutku kad su izbjeglice ušle u naše gradove i sela, najednom smo imali prešnijeg posla.

*

Vijesti na portalima o ratu u Ukrajini su se smjenjivale iz minute u minutu. Toliko oprečnih informacija na istim čak portalima nikada nisam vidio. U jednom trenutku kao udarnu vijest objave da će rat uskoro doći i do nas, a onda naredna vijest glasi da je Putin gubitnik i da će rat završiti već naredne sedmice. I sve tako.

Istinu o ratu sam i dalje tražio u sporednim detaljima. Reportaže koje su bile sve učestalije, bile su mi zanimljive zbog drugog plana. Izrazi lica slučajnih prolaznika najviše su govorili o ratu koji je bio drugačiji od ratova kojima smo do sada svjedočili.

*

O agresiji Rusije na Ukrajinu svi su imali mišljenje, čak i oni koji mišljenje ni o čemu nemaju, a što je bio dokaz da je rat u medijskom prostoru sveprisutan. U svakodnevnim razgovorima počeli su se ukazivati rusofili, kao komadići stakla u pijesku koji prebiremo. Ali njihov prijezir prema zapadu nije zbog politike koju zapad vodi, već zbog svega onoga što zapad propagira. A to su, u prvom redu, slobode i prava gej populacije.

*

A koliko je sve suludo uvjerio sam se gostujući u Berlinu na proljeće. Prijestolnica jedne od najmoćnijih članica EU koja je jasno na strani Ukrajine, bila je sva u znaku rata koji su započeli Rusi. U Friedrichstraße, na jednoj lijepoj vespi, vidio sam naljepnicu ukrajinske zastave i prvi put pomislio kako je biti protiv Putina postalo modni trend. Žuto-plava naljepnica je lijepo pristajala luksuznoj Vespi. U kući Bertolta Brechta, na godišnjicu njegove smrti bilo je upriličeno druženje koje je završilo čitanjem na njegovom grobu. Tu su bili svi, pisci i sveučilišni profesori, pili su pivo ili vino, družili se i razgovarali. Jedan je čovjek imao majicu koja je karikaturalno prikazivala Putina. Ispod ovlaš svezane marame oko njegovog vrata, na bijeloj majici je bilo Putinovo lice sa brkovima Adolfa Hitlera. Iz hotelske sobe kroz prozor sam mogao vidjeti poslovnu zgradu od pet-šest spratova gdje su noću ostavljali svjetla u žutim i plavim bojama kako bi dobili boje ukrajinske zastave. U jednoj luksuznoj stambenoj zgradi, u ogradi velikog balkona, bila je prava ukrajinska zastava. Puhao je neki vjetar i ona se lijepo vijorila – baš kao da je zgrada ratni brod koji je krenuo prema frontu na istok Evrope. Ispod zastave, okupan njenom sjenkom, sjedio je mlad čovjek i čitao iz knjige. Skoro je večer – pomislio sam – pa će na tu terasu doći još takvih mladih i pametnih ljudi koji će razgovarati uz vino o situaciji u svijetu, citirajući iz knjiga koje su danas čitali. I baš kao u jednom drugom Zogovićevom stihu, taj lijepi grad se od mene počeo udaljavati kao parobrod – na koji sam čitavo vrijeme ustvari gledao kroz staklo svoje bolesničke sobe.

*

Negdje se bila zagubila moja gospođa iz onog novogodišnjeg priloga iz Kijeva. Uzalud sam je tražio po tv ekranima koji su sve tuplje izvještavali o ratu koji je postajao sve strašniji. Na pomolu je bilo ljeto i mi savjesni građani spremali smo se za godišnje odmore. Tješio sam se da u njenom kvartu još nije toliko strašno, da tamo možda i ne puca, ili da je možda već negdje izbjegla.

U nekoliko navrata, učinit će mi se da sam je vidio na lijepim plažama Istre. Svaki put je bila preplanula od sunca, sama, s kesom u ruci i u nekoj žurbi.

Almin Kaplan, Prometej.ba