Čitatelji se s nekim piscima razumiju bolje nego s drugima. Zašto je to tako i je li isključivo stvar književnog ukusa, ne znam. Njihove se knjige u nama lakše prime i onda tu duže i ostanu. Neke se knjige na čitatelja toliko prirodno nalijepe da se on poslije od njih ne može odvojiti. Sve što misli, govori ili piše, bar malo ima veze s tim knjigama. Ne znam koliko je takvih mojih pisaca, nisam nikada volio prebrojavati stvari, ali znam, i to odavno, da je Ivan Lovrenović jedan od njih. O tome sam nešto pokušao reći nekada davno, kad sam napisao jedan nemušti tekst o njegovoj knjizi Ulazeći u Varcar. Ili čak još i prije, kad sam na promociji govorio o Lovrenovićevom romanu Nestali u stoljeću. Autor je tad do mene sjedio i pažljivo slušao moje izlaganje; i danas se sjećam na koju se rečenicu nasmijao.

Ne znam tačno šta je to što me veže za Lovrenovića pa toliko svojim osjećam to što piše, ali znam da ima veze sa čestitošću iz koje ovaj pisac progovara. U nekoliko navrata, braneći se od različitih napasnika izgovorio sam ovu rečenicu: ja sam dijete sa sela i obraz mi je važniji od svega. Naravno, to ne znači da sam bezgrješan, štaviše, stidim se mnogih svojih postupaka. Ali nešto ipak znači. Odrastati uz seljake koji su pritom još domaćini i koji nadasve čuvaju obraz kuće kojom upravljaju, nemoguće je a da nešto od toga i sam ne poprimiš. I ne mislim da je čuvanje obraza nužno pozitivno, naši su se preci grijeha nakupili čuvajući obraz svoj i svojih bližnjih kao zbog malo čega drugog. Ne znam koliko sam u pravu, ali mislim da me Lovrenoviću kao piscu privlači svijet iz kojeg dolazi i o kojem piše. Ali opet, to nije presudno, čak je ništa naspram toga koliko se divim njegovom umijeću pisanja.

Nedavno mi je do ruka došla Lovrenovićeva nova knjiga, U sjeni fantoma, objavljena kod Službenog glasnika u Beogradu prošle godine. Ista knjiga – ali dorađena i proširena – ovih je dana izašla kod Frakture u Zagrebu. Nisam imao strpljenja čekati da novo izdanje dođe do mostarskih knjižara, nego sam se prihvatio čitanja. O romanu U sjeni fantoma već sam ponešto znao – čak sam neke fragmente i čitao. U novu Lovrenovićevu prozu sam upućen i kroz nekoliko tekstova na koje sam ovih dana nailazio po novinama. Ali sve sam zaboravio, te se u tekstu šunjao kao u nepoznatu kuću, i tako se doveo u pravo čitateljsko iskušenje.

Već na samom početku pripovjedač će napisati da prve dane mira, a misli se na one nakon Drugog svjetskog rata, pamti po horozu koji bez glave skače po dvorištu. Svibanjsko je jutro, dvorište nebu otvoreno kao dlan. Tom dječaku koji gleda dida kako ganja obezglavljenog pijetla sve se desilo u ratu koji je upravo završio: izgubio je oca – i sav njegov život, koji će uslijediti, proći će u sastavljanju komadića i traženju istine o tome što mu se dogodilo. Nije historija ta koja će mu dati odgovor, jer je nijema i nema šta reći, osim onima čija je. A njemu treba nešto što će mu pomoći da osjeti nestalog oca, da se nekako na njega nastavi. U ratu su nestali mnogi, ali svi nestanci nisu isti. Nekima je dozvoljeno da svoje traže, a nekima ni da ih spominju. Njegov je nestao poslije Bleiburga i jedino iz čega bi se mogao rekonstruisati očev život – tri su stvari: Ljetopis fra Anđela Jablanovića (njegovog prezimenjaka) pisan ratnih godina, usmena kućna predaja i nešto malo papira što ih je učuvala kućna briga, te pregršt živih slika. Iz toga kreće ova Lovrenovićeva pripovijest i odvodi nas u ratne godine koje su desetljećima stajale zatvorene kao konzerva.

Načitao sam se o godinama između 1939. i 1945., da ništa drugo, gledao sam onu divnu seriju Kuda idu divlje svinje Ive Štivičića, ali nikada nisam u to ratno vrijeme bio zagledan kao u trenucima čitanja Lovrenovićevog novog romana. Ništa bolje ne odgovara opisu tog osjećaja kao maloprije spomenuta konzerva. Lovrenović je našao ključ za tu konzervu i otvorio ju je. Prije ključa, našao je nju samu, negdje u šipražju, u gomili kamena. Ležala je kao jedna od mnogih već otvaranih konzervi i ljudi su pored nje prolazili ne osvrćući se.

Moj otac nije nigdje nestao, još uvijek je tu, ali sam ga ja, jer je šutljiv čovjek, od malena nastojao rekonstruisati u njegovoj mladosti. O tome šta je on radio, kako se oblačio, s kim se družio i kakvu je muziku slušao – od njega nikada nisam mogao saznati. U našoj kući, onoj staroj gdje smo odlagali uspomene, tražio sam komadiće oca koji je bio živ. Nikada, ništa, nisam našao. Moja i Lovrenovićeva priča nisu ni slične, dešavaju se u potpuno različitim vremenima, ali nam je potreba ista – da se o ocu sazna nešto više od onoga što se podrazumijeva. U toj tački se kao čitatelj nalazim s piscem ove proze i najradije bih ga pozvao da malo sjednemo, na kakvu trupinu pored puta, izvadimo duhankesu i zapalimo.

Na razne načine pripovjedač oživljava oca kojeg se ni ne sjeća. Pomno nam predstavlja njegovu kućnu biblioteku koju je majka sačuvala i nosala iz stana u stan za selidbi koje će uslijediti. Onaj koji baštini uspomene i to nešto malo građe, dakle pripovjedač-baštinik, pažljivo je proučio tih stotinjak svezaka što ih je otac u mladalačkom zanosu kupovao. Ni pripovjedač nije siguran je li ih kupovao da bi ih čitao u budućnosti, ili su trebale biti pročitane brzo i odmah, kako bi se njihov vlasnik nekuda uspeo preko znanja koje bi mu te knjige podarile. U nekima, onima koje je stigao čitati, ima podvučenih rečenica, u nekima su na marginama napisane misli čitateljeve, slaganja ili neslaganja sa onim što bi na toj stranici pisalo. I tu se nameće jedan zaključak, za koji nisam siguran da ga je Lovrenović konstatovao – kako nas puno više ima u tome što čitamo, nego u onome što sami pišemo. Naše biblioteke, bez obzira kako su nastajale, o nama puno govore. Da sam nekada negdje u staroj kući našao neku očevu knjigu – koju je on mogao dobiti i ne pročitati – meni bi moj otac bio jasniji čovjek. O njemu bih, recimo, lakše pisao. Preko te knjige bih se mogao uhvatiti za njegov život koji je nekad mjehurić sapunice, a nekad, teški, vlažni gunj.

Pripovjedač kojemu je otac nestao u ratu, odrasta uz djeda za kojeg kaže ovako: Didov svijet bio je tvrd i jednostavan, bez prohtjeva, bez sentimentalnosti, u njemu je rastrošnost bila grijeh a rad vrhovni zakon. Rad je najbolja molitva, vjerovao je. Fascinantno je s kojom preciznošću Lovrenović opisuje profil čovjeka kakav je bio (njegov?) djed. Ono domaćinstvo koje sam spomenuo na početku, Lovrenović razlaže do njegovih najsitnijih sastojaka. Da kućno stanje i život kućne čeljadi budu sigurni i osigurani, bila je njegova glavna briga. To nije isključivalo ljubav – ljubav je već bilo to samo, i nije imala potrebu i običaj da se iskazuje. (…) Razumio je još nešto: u njegovu formiranju uz dida, na zemlji, uz didovu sirovu arhaiku i težačko poimanje svijeta, ta tvrdoća i jednostavnost bili su spasonosan uteg koji ga je držao za zemlju, da se sav ne raspline u oblacima i maglama. I ne znam zašto ovdje izdvajam ove rečenice, da li da pokažem piščevu preciznost, ili pak ljepotu njegovog jezika. Lovrenović je jedan od rijetkih autora koji na mene djeluje toliko sugestivno da nakon čitanja njegovih knjiga neko vrijeme ne mogu da pišem – jer sve što bih napisao, pomalo bi ličilo na njegovo. Čitatelj se u to može uvjeriti čitajući i ovaj tekst, koji je pisan u skladu sa citiranim rečenicama, njima se prilagođavajući.

U sjeni fantoma je knjiga sastavljena iz različitih vrsta teksta, pa se može reći da je najprije napisana, a onda tek sagrađena. U poglavlju Did govori pisac nam donosi probrane fragmente govora jednog od protagonista romana. Ne zna čitatelj, niti ga zanima, jesu li ti fragmenti čista fikcija ili su utemeljeni na stvarnom govoru nekog djeda. Čitajući ovo poglavlje čitatelj će proći kroz čitavu epohu, padat će carevine, uspostavljat će se države, a jedan će did goniti svoje. Bit će čestit domaćin, surađivat će s ljudima, voditi trgovinu, obrađivati zemlju. Jednom će iz svoje varošice u unutrašnjosti Bosne otići kod nekog na more, čak će se popeti i na neku lađu. Taj neko će ga još jednom pozvati sebi u goste, a did će mu otpisati ovako: Dosta je, vidili smo se, a i more sam ti vidio, fala ti.

Najvažnije stvari o očevu životu pripovjedač saznaje iz kazivanja majke. Ona je u prenošenju uspomena oprezna, jer zna kakva su vremena, svjesna je opasnosti koja vreba njenog sina. Jednom će ga odvesti u sobu i pred njim rasporiti jorgan ili jastuk, iz njega izvući kolajnu, orden koji je otac dobio za ratne zasluge. Poslije će ga negdje odnijeti i pripovjedač ga više neće vidjeti – pa će se ovog događaja sjećati kao nekog sna. Ne znam da je išta pouzdanije od uspomena koje nose žene, majke, udovice. Našavši se u situaciji da odgajaju djecu bez supružnika, muževa o kojima moraju šutjeti, njima ne preostane ništa nego priču iznova i iznova pričati onima koji je jedini smiju čuti. U tom neprestanom pričanju, kao u pisanju, priče postaju savršene, bez viškova, bez manjkova. Takva je i ova, pripovjedačeve majke koja će o njegovom ocu reći ključne stvari. Da se otac, naprimjer, najprije odazvao na poziv Kraljevske vojske jer je bio odgovoran građanin, baš kao što je bio odgovoran i muž. Ali kad Kraljevsku vojsku potuku i proglase Endeha, dakle kad uspostave novu državu, taj isti odgovorni građanin odazvat će se i novom pozivu. I tako, kad se odazove treći put, otići će da se više nikada ne vrati.

S dvoje male djece, ostat će pripovjedačeva majka nakon rata. Stariji sin će se razboliti od tuberkuloze kostiju i ležat će u sanatoriju u Kraljevici gdje će i umrijeti. Majka će doći da ga vidi, ali on će biti već pokopan, pa će ga zbog nje iz groba izvaditi i opet pokopati. Saznat će da se D. zadnjih dana života družio s dječakom Vladom, sinom nekog pravoslavnog popa. Toliko se u njega bio ugrizao da je tražio da s njim leži u krevetu. Pa, kad je bio na umrlu i već se sav tresao a sestre ga obilazile, zatajivao da mu je loše i govorio: to se Vlado sa mnom igra i trese me! Čitatelju srce pukne na ove riječi, pa na trenutak zamisli taj sanatorij, malog dječaka koji umire bez igdje ikoga svoga u blizini. I onda, u svom vršnjaku nađe majku, oca boga i sve potrebno. Ako ima junaka u žalosnoj ovoj hrvatskoj priči, to su ove majke što su ostavljene bez igdje ičega, same sa svojim bolom, da pronalaze način da žive, poslije svega, u tvrdoj stvarnosti nesklonoga svijeta i dižu svoju siročad kako najbolje znaju i umiju, ne nadajući se nikada više ni jednome jedinom danu sreće i zadovoljstva.

Možete li se zamisliti u situaciji da o ocu koji je nestao ne smijete pričati, da ga ne smijete spomenuti, jer od vas se očekuje da budete neko ko će u novi život krenuti tako što će se polovine svoje žudnje odreći. Zamislite da ste osuđeni da ljubav trpite, da je iz sebe ni na koji način ne ispuštate… Ne treba se puno truditi, dovoljno se osvrnuti okolo pa vidjeti da je takvih i danas. Da ne bude nesporazuma: mislim na sve one koji su prisiljeni ljubav zatomiti. Zar to nije strašno? I zar bilo ko ima pravo takvo što tražiti – od bilo koga?

Da se ovaj tekst ne bi pretvorio u prepričavanje, ovdje ću stati. Dakle, u Lovrenovićevom romanu rat je završio i počeo je mir. Počela je jedna nova epoha, ljudima su obećana neka bolja vremena, svijet se gradi i Jugoslavija postaje važna zemlja. Pripovjedač je dječak kojeg odgaja djed jer je otac nestao u ratu. O njemu se ne smije zboriti, bez obzira na to što je nečiji otac, sin, muž. O njemu se treba narednih decenija javno šutjeti, paziti da ti ne vide tu kesu nepotrošene ljubavi. Sve što imaš, moraš čuvati za sebe, u tajnosti sastavljati oca od nejasnih sjećanja da bi mogao normalno kroz život, da bi sutra mogao i sam biti otac. Nema razumijevanja ni od onih najbližih, jer je otac bio vojnik u poraženoj zločinačkoj vojsci. Ima samo nepregledni prostor bjeline, dar i snažna želja da se o ocu napiše knjiga. I evo je, napisana, velika, najveća.

Almin Kaplan, Prometej.ba