Prije mjesec dana knjižar Nino Šarac šalje pjesmu uslikanu mobitelom u nekoj knjizi. Čim pročitam naslov, jasno mi je da je Gudeljeva. Udahnem i nastavim čitati stihove koji su po bjelini papira nekako kao popadali. Pjesma se zove Bude li u šušnju zmija i otvara Gudeljevu knjigu poezije Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime. Šušanj je ustvari opalo i suho hrastovo lišće koje sam bezbroj puta kao mali skupljao s dedom po šumi. Dedo bi uzeo čuval (platnenu vreću), grablje, zajedno ih sa mnom stavio u karijolu i put Jamina, šume u kojoj danas živim. Zašto hrastovo lišće zovemo šušnjem sebi sam objasnio ovako: jer šuška dok ga skupljaš. U pjesmi koju mi je poslao Nino, Gudelj kaže da se njegove pjesma sama piše, pada list po list./ Kao s platane, s hrasta, s neba.// Ne čitaš je, samo uzmeš u ruke:/ pustiš da se otvori sama.// Pogledaš kroz pukotinu i sklopiš.// Tako ćeš sve dok ne dođe vrijeme/ za objavljivanje.// Ako ikad dođe.// Tada ćeš sve skloniti sa stola,/ na stol istresti vriću šušnja.// Objaviti bude li u šušnju zmija.

Knjigu Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime objavila je Školska knjiga 2021. godine. Iako se trudim pratiti šta izlazi od poezije, ovaj mi je naslov promakao. Nini sam odmah rekao da mi jedan primjerak sačuva. „Od koga?“, pitao je šaljivo. „Pa ne znam, dobro si… Ali za svaki slučaj, jednuder mi negdje šušni…“ I evo, već danima knjigu nosam sa sobom, čitam je i razmišljam o Petru Gudelju, u Google svako malo kucajući toponime koji se provlače kroz stihove, počevši od njegovog rodnog Podosoja pa do Medvednice o kojoj pjeva iz svog stana u Masarykovoj. Gudelj je pjesnik koji mi je oduvijek bio blizak, ali ne samo zbog toga što razumijem njegov zavičaj, već zbog njegove opčinjenosti riječima koje će izgovarati dok god bude trebalo – dok, dakle, ne postanu poezija.

Ima pjesnika koji će uzeti svaku riječ koja im dođe pod zub. Gudelj nije takav, on ima svoje riječi i kao pčele ih čuva u svojim ulištima. One su njegov mal koji izvodi na ispašu, šiša, odvodi veterinaru, hrani sijenom, tikvom. Dragocjenost njegove poezije je u tome što ju je svu podigao od malog broja riječi – a koje, ako mu oblikom i zvukom ne pašu, on svojim alatom prepravi tako da isto znače ali drugačije zvuče. Ili pak, da drugo znače a zvuče isto. Petar Gudelj riječ dugo drži u ruci prije nego je ugradi u suhozid pjesme. On će svaku osjetiti svom njenom težinom, opipati je, upoznati je oblikom, pa je tek onda staviti tamo gdje joj je mjesto. Dobar čitatelj će uvijek prepoznati ukradenu riječ, stoga bi pjesnici trebali biti oprezniji, ne uzimati riječi olako i prisvajati ih. Riječi treba pripitomiti, odnjegovati, pa tek onda od njih graditi pjesme. Riječi koje pjesnik koristi u svojim pjesmama, trebalo bi da ih je kupio ili dobio dok su još bile sjeme, pa ih sam u češe posijao (pikirao), sačekao da izrastu, na njivu ih presadio, čekao, pa ih tek onda ubrao i od njih pravio svoje pjesme.

Mitski svijet Petra Gudelja je ustvari njegov zavičaj koji je on – prelijevajući ga iz pjesme u pjesmu – pretvorio u nešto univerzalno. Sklad koji Gudelj kao pjesnik osjeća s prirodom ima u sebi nešto religijsko. On je trezveni vjernik, koji se klanja životu i koji mu se čitavo vrijeme izvinjava. Sve te njegove planine, jame i ledine o kojima pjeva ustvari su izraz božanskog. Gdje god da se Gudelj nalazi, on je u katedrali. Ne može se ne obožavati hrast, kaže u jednoj pjesmi. Jer je hrast božja kuća. Jer je u hrastu bog.// Ti si pod hratsom, grmi:/ padaju željudi na tvoje tjeme.// Šumi hrastovo lišće, ljeti i zimi:/ to sanja i u snu govori bog.// Hrast čuva svoje lišće/ i ne prosiplje ga uzalud.// Svaki je hrastov list zlatnik:/ hrast pod sobom pozlati i posveti zemlju.// Kad se hrast pospe lišćem, znadi/ da te to posuo i obdario bog.// Sjedni i piši pjesmu.// Najbolja je uvijek pjesma/ napisana pred oluju pod hrastom.// Zato pjesnik i prorok uvijek trebaju imati/ svoj hrast.// Uvedrilo i umodrilo. Dvadeset i prvi studenoga./ Vjetar pronosi lišće.// Zaputi se u polje, traži hrast.

Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime knjiga je pjesama koju ovaj pjesnik ispisuje u svojoj osamdeset šestoj ili osamdeset sedmoj godini života. Ova je knjiga ustvari, kako to primjećuje Glorija Lujanović u svom pogovoru, neka vrsta lirskog dnevnika. Nastajala je u vrijeme pandemije i za vrijeme trešnji po Zagrebu i Baniji. Ovo je knjiga kojom se Gudelj prašta sa svijetom – s tim da bi se to moglo reći za većinu njegove poezije… On je opčinjen činjenicom da ćemo jednom nestati, da ćemo se prosuti i tako otići u vječnost. Niko riječ prosuti nije iskoristio kao Gudelj i ona nigdje kao u njegovim pjesmama nije preciznije upotrebljavana. Težaci u mom selu kad dođu na njivu, rukom zagrabe zemlje, pa je protisnu kroz prste. Ako se prospe, dobro je, može se saditi. Ako se ne prospe, nije dobro, treba čekati. To sam nemali broj puta vidio i to mi je, vjerujem kao i Gudelju, važna slika iz djetinjstva. To kako seljaku među prstima nestaje zemlja. Kako se prosipa. E tu sliku sadrži Gudeljeva riječ prosuti – i to se nekako osjeti. To da ju je on kroz iskustvo stekao.

Iako je njegovo tijelo umorno, pjesnik u Gudelju radi besprijekorno. U pjesmi naslova Dušu će ti odvesti vrana pjesnik govori o danima koji su mu nezasluženo darovani. Spomene i tri svoje knjige za koje tvrdi da ih nije trebalo izvoditi na ovaj svijet. A onda kaže: U osamdeset i petoj darovana ti Medvednica. Ugrađena u sjeverno nebo i nadograđena oblacim. Svaki dan pogledom lutaš po njenim šumama i jarugama. S nje se penješ na oblake, s oblaka na nju slaziš. Pa ispod Medvedgrada, u očne duplje, k svojoj kući. Osim jezika, oduvijek su mi bile važne i Gudeljeve oči. Za sve slike koje mi je kao čitatelju darovao zahvalan sam. Mnogi su to pokušali, ali samo je Gudelju uspjelo s planine se na oblak popeti pa s njega na planinu slaziti. Hoću reći, mnogi su se sa svijetom htjeli igrati pomičući ga, ali samo su dobri pjesnici shvatili u čemu je kavaka: u kuću ne može unijeti planinu koja se zove Medvednica, ali možeš riječ Medvednica na koju se planina odaziva. Onoliko koliko uspiješ u jeziku, toliko ćeš biti uvjerljiv u slici – tako je, čini mi se, oduvijek u poeziji. Dakle, treba u stihu od Medvednice napraviti planinu. Pa je onda pomjerati. Ili: treba u pjesmi napraviti ravnicu u zvuku – pa onda donijeti riječ „Medvednica“, koja će se u čitateljskom iskustvu uzdići kao planina. Jezička ili prava, svejedno je.

Za Gudelja kao pjesnika znam već dugo. Sjećam se kako sam ponesen njegovim pjesmama istrčavao pred drugovejednog ljeta u predvečerja, govorio im njegove stihove dok u njima ne bi čuli ono što čujem ja. Jednom sam Petra Gudelja i upoznao. Bilo je to na Slovu Gorčina kada su mi naručili da napravim izbor iz njegove poezije za recital koji su mu tada priredili. Nismo ništa pričali, samo smo si pružili ruke, možda smo se jedan drugom malo nasmijali. Gudelj je organizatorima pred početak recitala rekao kako on, ako glumci njegove riječi ne izgovaraju dobro, obično ustane i recital prekine. To se brzo pročulo pa smo svi zabrinuto gledali u pjesnika koji je stisnutih očiju, zavaljen u neku plastičnu stolicu, slušao svoje pjesme. U jednom trenutku, na neki svoj stih, nasmijao se i mi smo odahnuli. Bio je to znak da će nas pustiti da s njegovim pjesmama uradimo ono što smo naumili.

Nakon recitala, pjesnik je i sam izgovorio jednu svoju pjesmu. Dok je recitovao, ritam je održavao nogom. Riječi su iz njega ispadale kao kamenje i on se nekako urušavao i na kraju skroz nestao. Nikad ga više nisam vidio. Svaku Gudeljevu riječ osjetiš zasebno, a svaka je dio cjeline. Svaka je kamen i svaka je zid.

Šušanj skupljam i danas, ali ovaj put na gomile kako bih ga spalio. Moja djeca ne znaju ništa o svijet koji je mene odredio; o svemu im pripovijedam filtriranim rječnikom. Njima je golemo vidjeti kravu, mene su sjedali na konja dok plugom kroz vinograd vuče brazdu. Njima šušanj nije šušanj, pogotovo ne zato što šuška, za njih je to suha lišćina. Oni mu ne vide svrhu koju sam vidio ja – da ga se stere pod kravu, da joj ne bude mokro, već suho i toplo. O pticama koje nam dolijeću pod strehu moja djeca i ne razmišljaju. Oni odrastaju u svijetu koji ih od malih nogu o svemu obrazuje – ne ostavljajući im prostora da budu neuki i da se čude. Meni su vrapci na odrnji ispred kuće u kojoj sam odrastao bili ptice koje smo znali poimenice i o kojima smo vodili brigu. Baš kao Gudelju o riječima koje mu već devet desetljeća slijeću na ušne školjke. Sve više vjerujem da pjesniku svijet mora biti nepoznat i bezimen – i da je njegova uloga da mu imena nadjeva. Ili, da budem jasniji: sve mi se čini da je jedino to poezija.

Sjećam se kako su odrasli u moje siromašno djetinjstvo sa izvana (iz bijela svijeta) donosili nove riječi. I kako smo se mi djeca s njima igrali. Po vazdan bismo ih valjali po ustima, s njima se gađali, jedni drugima glave razbijali, izazivali se. Zbog riječi smo degenek znali dobiti, ranije otići u krevet. Riječi su u tom blaženom siromaštvu bile naše zvečke, igračke i video igrice. U Gudelja je to bilo još intenzivnije. Mogu misliti kako bi riječ Biokovo sijevnula u nekom kućerku u Podosoju dok je izgovara kakav brkat starac. Izgovorio bi Biokovo, a mali Petar bi se naježio kao da je iz džepa upravo izvukao zlatan sat. Mogu zamisliti kako je to Gudelju raspirivalo maštu. Tu se, čini mi se, zametala klica ovog pjesništva. Jednog od najvećih što su ga moje oči čitale.

Almin Kaplan, Prometej.ba