Čovjeka u životu odrede mnoge stvari, ali među njima je uvijek onih nekoliko koje su ga odredile više od svih ostalih. Eto, recimo, ja sam imao sreće da preko Igora Borozana upoznam svijet likovnjaka. S nekima od njih upoznao sam se lično, neke sam upoznao preko njihovih radova. Iz Borozanovih anegdota iz vremena njegovog studiranja na Širokom Brijegu – koje mi je uvijek lijepo prepričavao – osjetio sam začudni svijet slikara i kipara i shvatio da su likovnjaci posvećeniji svom pozivu od književnika s kojima sam se u to vrijeme družio. Zatim, likovnjaci su odmjereniji, manje se hvale te imaju jedan studiozniji pristup životu. Mir i tišina njihovih ateljea svetija su mjesta od radnih soba književnika. Mnogi od njih su ustvari pjesnici koji nikada ne napišu svoje pjesme. Neki ih možda naslikaju, neki ni tako.

Prije Borozana u taj sam svijet zavirio preko mostarskog slikara Juse Nikšića. Jedan prijatelj i ja smo u vrijeme srednje škole odlazili u Nikšićev atelje u starom dijelu grada. Do njega se dolazilo kroz malu avliju s Titove ulice, a prozorom je gledao prema Starom mostu kojeg u to vrijeme još nisu bili podigli iz vode. Prijatelj i ja smo se prvi put kod Juse pojavili kako bi prijatelj od njega vratio posuđene pjesme Nikite Staneskua. Došli smo pred atelje, pogledali kroz prozor, pa bojažljivo zakucali na vrata koristeći veliki kovani zvekir. Iznutra se čulo hrapavo „hajde“ – i mi smo ušli.

Jusa je sjedio u ćošku, pored je bio fijaker u kojem je gorjela vatra. U ruci je imao olovku i papir i nešto je bilježio. Prijatelj i on su se već neko vrijeme poznavali pa su odmah zapodjenuli razgovor, a ja sam lutao okolo, očima po ateljeu prebirao stvari, tražio slike kojih u ateljeima – kako to mi laici očekujemo – obično nema. Jusa nam je tada dao da pročitamo njegovu jedinu pjesmu. Onda nam je rekao da ga je Nikitina poezija jako dojmila. „Rekao sam jednom prijatelju, pjesniku, pa gdje je Stanesku bio do sada, jer da je meni ovo u mladosti došlo do ruka, ne bih bio slikar, već pjesnik.“

Ovih dana mi je došlo da slikaru Borozanu postavim slično pitanje. „Pa moj Igore, gdje su bili do sada ovi Vaništini zapisi, da sam ih čitao kao mlađi, pokušao bih, ne biti slikar, nego pisati drugačije…“ Naime, nedavno, za jedne posjete Borozanovom ateljeu gdje sam svratio vidjeti njegovu novu sliku, od njega sam dobio Vaništine zapise na čitanje. Naime, i Borozan ih je, od zajedničkog nam prijatelja Nine Šarca, posudio ovih dana. Igor mi je rekao da to svakako moram pročitati – i da ću u tim zapisima naići na jednu novu osjećajnost, jedan potpuno drugačiji odnos prema rečenici, pisanoj riječi.

Bila je nedjelja, knjigu sam uzeo i s njom pod rukom otišao kući. Napravio sam si kafu, zavalio se u krevet i uzeo je prelistati. Vaništine rečenice – otisnute na masnom papiru – za krevet su me isti tren zakovale. Prvo što sam pomislio: i ja bih volio ovako pisati. Odnosno, i ja bih volio iz ove tišine gledati na svijet i biti ovako strpljiv. Sjetio sam se da mi je neko ispričao kako je Vaništa jednom prilikom (u nekom intervjuu) rekao da se za čitavog života nikada ni s kim nije zamjerio, a kamo li zavadio. Čitajući knjigu, u to sam i sam počeo vjerovati.

Radi se o knjizi Vaništinih zapisa koja je nastajala u periodu od 1932. do 2010., naslova Skizzenbuch 1932-2010. Minimalistički opremljena, knjiga je 2010. izašla kod zagrebačkog Karitasa. Tiskana je na nekom čudnom papiru i teško ju je pod lampom čitati – slova ti budu, kao da ih kašikom kupiš u vodi. Prvi zapis koji sam iz knjige pročitao još u Borozanovom ateljeu ide ovako: „U Karlovcu, valjda i u Križevcima, Bjelovaru, male skupine đaka nakon škole znaju, živo razgovarajući, zastati na križanju ulice. Vidi ih se već iz daljine. Onda se razilaze.“ E, pomislio sam, tu te čekam, ovako bih i ja da pišem. Dakle, ovo je štura skica, ali tako lijepa – i tako tačna. E sad, to je možda skica za nešto iz čega bi se moglo izroditi slika ili već priča. Ali to ne mora biti važno, jer ova je skica, kao slika i kao tekst dovoljna sama sebi.

Vaništa piše najviše o slikarima. Njihove živote gradi od sjećanja na njih same, kao i od uspomena na prve susrete s njihovim slikama. Vrlo često, dajući tek određene fragmente, prepriča umjetnikov život. Uz to nam priloži i neku – njemu važnu – slikarevu sliku. Vrlo je zanimljiva Vaniština tehnika pripovijedanja, ne znam s čim bih je usporedio, ne znam ni je li usporediva. Od nekih komadića, naoko nevažnih, Vaništa kao da sklapa živote. Ne piše on samo o slikarima koje je poznavao lično, piše i o onima koje nikako nije mogao sresti, a čije su ga se slike ticale. Recimo, sjajno je kako Vaništa prepriča, na nekoliko stranica, van Goghov život. Na kraju da posljednji van Goghov rad, Žitno polje s gavranovima. Odmah iznad slike, Vaništa ovako piše: „Tu je pucao u sebe. Nešto strano iz nepoznate sfere unosilo se bez imalo obzira slikaru u lice. Tu se pokidala njegova životna nit i žar se pretvorio u studen.“

Na posebno dojmljiv način Vaništa piše o Marinu Tartagli u čijoj je slikarskoj klasi bio. „Marino Tartaglia nikada nije uzimao kist u ruke i slikajući ispravljao kao što su to radili drugi nastavnici. Crtež je osnova, govorio je. Boja je pratnja. Sve se može izraziti crnom, bijelom i s malo smeđe boje. (…) Bit nije u gledanom predmetu, nego gledanju.“ Poslije, u tekstu o voljenom Tartagli, Vaništa kaže da je jednom snimio prozor na slikarevom ateljeu kako svijetli u noći. Tartaglia je živio u istoj zgradi gdje i Ljubo Babić koji je o njemu čak tekstove pisao. Vaništa ga je jednom pitao: Jeste li ikad bili u Babićevom ateljeu?„Nikada“, Tartaglia je odgovorio. „Je li on znao doći gore kod vas na treći kat?“„Nikada.“ E to da su dva takva slikara živjeli u svojim ateljeima u istoj zgradi, a da se nikada ne posjete, veliko je.

Vaništa prepriča i Junekov život. On smatra da su Junekove Kocke remek djelo i da su u samom vrhu hrvatskog slikarstva. Daje nam na uvid i prepisku koju je održavao sa Junekom, kao i pisma koja je Junek slao drugim prijateljima i poznanicima. Puno dara treba da se od takvih fragmenata ispriča priča. Vaništa je Juneka sreo 1972. godine u Parizu. Došao je u njegov atelje, a ovaj mu je ponudio stolicu i rekao: „Ne znam ništa o vama. Kroz višegodišnje dopisivanje nisam mogao dokučiti ni to da li ste slikar, ili se bavite poviješću, ili pišete…“ A o kockama Vaništa ovako kaže: „Kocke (Dječje kocke), ulje na platnu veličine 41,5 x 33 cm, nastale su 1934. Na blijedoružičastoj podlozi stola sedam dječjih kocaka. Pozadina je svjetlozelenkasta s akcentima ornamenata. Slabije vidljivi ornamenti i na podlozi. Ti akcenti s podloge, preko onih življih i jačih akcenata na kockama, vežu se s onima s pozadine u neko tkivo položeno neobično muzikalno na velurski izjednačenu osnovu cijele slike. Zasjenjeni dio motiva (kocaka i stola) proveden je u smislu modulacije: tonovi su hladni, plavičasti, sivoljubičasti, koji, kao plamičci, trepere u izmaglici zakoprenjenih površina…“

A najduže poglavlje je o ono o kojemu mi se najmanje piše, jer nije iz svijeta slikara, već iz onog drugog koji mu u ovom tekstu stoji nasuprot – dakle, iz svijeta književnika. Na sedamdeset i nešto strana mrzovoljni i tužni Krleža iznosi sud o kolegama piscima i o svijetu koji napušta. Vrlo je zanimljivo kako u samo nekoliko rečenica Krleža rješava svoje protivnike njihovog dara, a kojeg oni, po Krleži, uglavnom nemaju. Potresno je kako kuću na Gvozdu najprije napusti Bela, a onda, za njom, polako i Krleža. Jednog dana pisac od Vanište traži da mu ode na Mirogoj i snimi grob u koji se sprema leći. Vaništa mu donese fotografije unutrašnjosti grobnice koje ovaj dugo, šuteći, gleda. Jutro kad je umrla Bela bilo je kišovito i Krležu su uznemirile ptice što su okolo pjevale. A kad sa Gvozda budu i njega odnosili bolničari na nosilima, umotanog u debeli gunj, opet će padati kiša. Neko će Krleži ponuditi da iznad nosila nosi kišobran – i on će odbiti. Po njegovom umirućem tijelu će padati kapljice kiše posljednji put.

Iako je epizoda sa Krležom najduža i možda najbolja, meni je nekako narušila tišinu ove Vaništine knjige. Volio bih da je sva o slikarima i da u njoj nema nikako književnika. Ne mogu do kraja sebi objasniti šta je to što ta dva svijeta toliko čini različitim. Možda je buka u svijetu slikara samo utišana – pa je ne čujem. Ili se ona, možda, glasa na neki drugi način? Možda sam uljez u tome svijetu pa sam im kao sagovornik neinteresantan i onda oni u mom prisustvu šute. Ne znam i nije ni važno. Važno je to da me je taj svijet opčinio i pomogao mi da neke stvari shvatim. Slikari su me naučili kako se zaustaviti, kako se osvrnuti, u šta gledati. Naučili su me da se uzdižem u svom neznanju, da sve ovo gledam nevinijim očima.

Ovako je Vaništi u jednom razgovoru govorio slikar Matko Peić: „Tvoja je pogreška što hodajući Zagrebom misliš da ćeš naletjeti na Marcela Prousta. Zapamti, ovdje Prousta nema! Od ovog mjesta gdje stojimo (bilo je to na Zrinjevcu) pa do Crnog mora (pokazuje rukom u daljinu), postoji samo kuća sa slamom na krovu, blatno dvorište, i u njemu sjekira na panju, možda pijetao. Zatim ništa. Pa opet kuća, dvorište, sjekira… i tako sve do Dunava, do mora…“ Eto, volio bih da je meni, ovakvo nešto, nekad, neko rekao.

Almin Kaplan, Prometej.ba