Foto: Dženat Dreković

Za razliku od onih starijih koji su Sidrana upoznavali kroz njegove filmove, ja sam se najprije, iako sam filmove do tada bio pogledao, zbližio s njegovom poezijom. Bilo je to krajem devedesetih, odnosno početkom dvijehiljaditih kada su izlazile knjige biblioteke Dani koje je uređivao Ivan Lovrenović a izdavao Senad Pećanin. Sjećam se dobro dana kad sam na trafici ugledao plave korice Sarajevskog tabuta, te knjige pjesama prvi put objavljene 1993. godine, i kako sam je odmah kupio. Do tada sam Sidrana čitao na paraćesike, po čitankama i književnim časopisima, pa ovu knjigu smatram svojom prvom Sidranovom knjigom koju sam s pažnjom čitao i u njoj istinski uživao. Sad, kad o svemu bolje razmislim, to je bilo moje najintenzivnije dotadašnje iskustvo čitanja neke poezije. Jedna od prvih pjesama koju sam zavolio i naučio napamet bila je Slijepac pjeva svome gradu, ona koju je i sam autor, u jednom intervjuu, proglasio svojom prvom uspješnom pjesmom. Ustvari, on je u razgovoru za beogradski Nedeljnik rekao da je s tom pjesmom pronašao glas koji nikada poslije nije napuštao.

Sa Sidranovom poezijom sam se družio dugo, vrlo često je u raznim kafanskim raspravama branio od onih koji su ga u svojim glavama bili betonirali kao scenaristu i koji su odbijali o njemu razmišljati primarno kao o pjesniku. Nakon iscrpnog čitanja njegovih pjesama vratio sam se ponovo filmovima i pažljivo ih odgledao. Ono najvažnije u njegovim scenarijima bilo je ustvari iz njegove poezije; ono što je drugima, boljim scenaristima od njega nedostajalo, kakav je po Sidranu bio na primjer Gordan Mihić, mogao je napisati samo pjesnik. U tim raspravama sa starijim od sebe nisam imao šanse jer su oni Sidrana poznavali i kroz puno nekih anegdota, o njemu imali formirana mišljenja koja nije mogao raskraviti nikakav stih. Njihov Sidran je bio mitsko biće koje mene, iskren da budem, nikada nije previše zanimalo. Meni su puno važniji bili stihovi koji su me u tim godinama mamili u poeziju, i koje sam, kao lijek, drugim ljudima izgovarao u uho.

U pjesmi Slijepac pjeva svome gradu pjesnik opisuje grad koji ne vidi, ali koji može da namiriše, kao i da u zvuku štapa po njegovim pločnicima čuje svjetlo. Pjesma je napisana tako da nakon samo jednog čitanja u vama ostane ono nešto što je možda najtačnije nazvati muzikom – i zbog čega se poslije, samoj pjesmi, stalno vraćate. Teško je govoriti o Sidranovim pjesmama, jer su jednostavne, tačne i lijepe. On se stvarno dobro osjećao u jeziku kojim je govorio i pisao, toliko dobro da se nekad činilo da ga je on, za svoje pjesme, sam izmislio. Slijepac kojeg mimoilaze tijela s mirisom postelje i pohote pita se poznaje li iko od njega bolje grad, od njega kojemu je dano da nikada ne vidi onu koju ljubi. Nema se tu šta puno reći, riječi su to koje kad treba mirišu, zvone ili zaudaraju smradom mišjih lešina što bije ispod podova trošnih kuća u predgrađu. I sad bi se moglo nagađati (i učitavati) ko je slijepac, je li to ustvari sam pjesnik, onaj kojemu je dano da vidi ono što drugi ne vide, ili je stvarno neko ko je jednostavno slijep. Sve to meni nikada nije bilo bitno u poeziji, pogotovo u Sidranovoj, mene je tu opijala atmosfera njegovih pjesama, kao i jezik koji je tako lijepo lomio, od riječi skladao obične rečenice za koje su naivni vjerovali da su važne samo zato što ih je pisao ili izgovarao neko toliko karizmatičan.

Ono što me je uvijek nerviralo jeste da su raznorazni bošnjački nacionalisti često citirali Sidrana a da ga nisu nikada ispravno pročitali. Njima je bilo važnije da se on zove Abdulah, nego sve ono što je napisao. Sjećam se kako su ga u Stocu častili titulom „prvi do Maka“, koji je po njima bio jedini dostojan Mehmedaliji dodati vode. No, za mene je Sidran bio živi dokaz da je svijet u kojem sam odrastao samo odlomljeni komadić jednog puno većeg svijeta. Nikoga od bošnjačkih pisaca nisu tako lako spominjali u Zagrebu i Beogradu, i nikome nisu preko toliko stvari prelazili kao njemu, a sve zbog toga što ih je svojim filmovima nadrastao u njihovim kulturama i što im je bio egzotičan u svoj svojoj pojavnosti. Bošnjački nacionalisti koji su ovog pisca često koristili, a što im je i sam dozvoljavao i s njima se hvatao u kolo, ili nisu bili svjesni, ili stvarno nisu znali da nije isto kad Sidran kritički (pa i nekorektno) govori o Srbima kao što je to slučaj kad oni govore. On je kritikovao svijet kojemu je pripadao i koji je i sam gradio, i to onaj svijet koji su bošnjački nacionalisti prezirali, od njega se skrivali, bojali ga se. No, nije ovo nešto o čemu bih ovom prilikom pisao, ali nije, nažalost, ni nešto što bismo mogli prešutjeti, pa neka ovdje bude samo spomenuto.

Nakon Sarajevskog tabuta Sidranove sam pjesme sretao po književnim časopisima gdje ih je on objavljivao po prvi, ili po drugi put, vadeći ih po potrebi iz svojih knjiga. Pjesma o njegovoj profesorici njemačkog jezika, Ruskinji Zoji Rusanovoj, jedna je od najslikovitijih njegovih biografskih pjesama. On tu, tako slatkorječivo pjeva o principijelnoj profesorici koja ne popušta na mangupska dobacivanja Sidrana i drugova koji bi da ne uče i na šarm dobiju dvice. Pa tako, kad bi ih prozivala, oni bi frajerski iz klupe i ne ustajući, kao iza kartaškog stola, rekli ili samo „dalje“ ili „bez mene“, a na što bi im ona, jer nije imala smisla za humor, upisala jedinice. U mjesecu maju, mjesecu ispravljanja kečeva kako ga pjesnik naziva, naučili bi njemačku gramatiku, deklinacije, konjugacije i Getea napamet, te svoje ruke protezali do plafona ne bi li im se smilovala i pustila ih da poprave ocjene. I umjesto da se Zoja našali i kaže „a bez mene?“, „a dalje?“, i upiše im dvice, jok, ona pelikanom u dnevniku podebljava jedinice. Kući, kad je te godine kehnuo nagodinu, jer imao je još dvije nedovoljne i nulu iz vladanja, najprije ga je šakama udarao brat, a onda i otac. A majka, ko Sidranova majka, svoja pleća podmetala ne bi li ga koja šaka mimoišla. Poslije, skriven na tavanu i rane ližući, otplače cio taj predugački dan: utorak, šesnaesti juna, hiljadu devetsto šezdeset i druge. Pred samu ponoć, obriše suze, i čvrsto odluči, da ide, u književnike. I ne znam koliko je u tome stvarno istine, niti je važno, ali ovo je jedna od ljepših njegovih pjesama koju sam ovdje, a što se sa Sidranovim pjesmama može raditi, samo prepričao.

Meni najdraža njegova pjesma je Šetnja sa Stevanom koju sam toliko puta pročitao i svaki se puta čudio da u jednoj takvoj pjesmetini pjesnik ni jednom ne zglajza, ni jednom ne pogriješi, ne bude traljav ili netačan. Stevan Tontić, kao i Marko Vešović, bili su Sidranovi drugovi i zajedno su ulagali u svijet koji će se raspasti devedesetih. U Šetnji sa Stevanom, Sidran poziva kolegu Tontića da se posljednji put obiđe grad i vidi zašto se traćilo vrijeme, na što se trošila snaga i čemu mrčio papir? Nije zar, pita se, u ime strofe, i stiha, i presvijetle pjesme? U ovoj Sidranovoj pjesmi ima neke jeze, u njoj kao da nema ljudi, a pjesnici kao da su se vratili iz mrtvih da obiđu ono što su svojim stihovima posijali.Jer hoću, anđele, da pokažem ti Noć. Mjesta/ gdje skuplja se ološ, neopjevan još. (Pesnici, eno,/ regulišu nišanske sprave, na mjesečinu naslonjeni,/ u beskrajnom polju manevara izlišnih!) Da/ pokažem, hoću, taj život, stvarniji od ovog/ uz stihove (sa placebom, iz dana u dan), harmoniju/ alkohola, noćne tetovaže, javna kupatila,/ kuhinje narodne!(…)//Ulicom prolazi, eno, vojnička majka, Šuhra/ Milosnica. Travnjaci, mirno! – Nas, međutim,/ čekaju poslovi, javna djelatnost što ne trpi/ odlaganja, književne večeri, humor i satira:/ Kuda sa konjima? U sonet, u sonet, u kola/ pod bič! Kuda sa ovcama? U sonet, u sonet,/ u klaonicu pod nož! Kuda sa ljudima? U rime,/ u drame, u rov i u grob!

Sidrana sam upoznao na jednim Šantićevim večerima poezije, a upoznao nas je pjesnik Miro Petrović. Sjedili smo u prvom redu, s jedne Mirine strane Avdo i s druge ja, kada je u krcatu galeriju Ćorovića kuće bahnula starica s maramom na glavi i u dugom sivom mantilu. Onom istom što ga je, bit će, u ormaru sačuvala još od prije rata. Taman je trebao početi program kad se kroz zagušljivu prostoriju počeo probijati drhtav glas te žene koja je u jednoj ruci nosila neku kesu, a u drugoj ružu. Izgovarala je neko drhtavo „Avdooo“, „Avdooo“, kao da joj je pjesnik sin kojeg na samrti doziva iz svoje postelje. Svi su se okrenuli i gledali je dok se provlači kroz špalir tijela prema prvom redu, slušajući upute prisutnih u kojem smjeru da se kreće kako bi našla onog kojeg doziva. Sidran, s kojim sam se netom prije bio upoznao, ustao je i pošao joj u susret. Na podijumu su se njih dvoje zagrlili kao da u prostoriji nikoga osim njih nema, nakon čega mu je ona pružila kesu izgovarajući: „Do-nije-la-sam-ti-mu-rva…“

Dok joj se Sidran zahvaljivao i preuzimao pešćeš, ona ga je upitala da joj pokaže gdje je Kaplan. Ništa mi nije bilo jasno, ni ko je ta žena, niti od kud bi mene mogla znati. Ličila je ustvari na jednu od onih starica kojih su pune Sidranove pjesme. Sidran ju je doveo do mene i ona je, primičući se da me bolje vidi, gurnula ružu u moje oči. Prije nego sam se stigao snaći, starica je, polu-sažaljivo, rekla: „Ali ovo nije onaj ministar!“ – misleći na tadašnjeg ministra kulture s kojim dijelim prezime. Na to su se svi nasmijali, ali se nena nije dala zbuniti, kazala mi je da sam lijep, pomilovala me po glavi i ipak mi poklonila ružu. Niko ne zna ko je bila ta žena, ali ja sve više vjerujem da je to bila jedna od onih majki iz Sidranove poezije kojima je digao spomenik. I koja je, sudeći po njenim godinama, već odavno mrtva, i koja sad, tamo negdje gore, dočekuje Avdu koji je u ovaj kratki život izašao kao u jedan malo duži dan. Dok se izuva, ona nad njim stoji i kudi ga: „Gdje si, moj sine, do sada!?“

Almin Kaplan, Prometej.ba