Nastavak dnevnika „Zaperci“ koji na Prometeju objavljuje bosanskohercegovački pjesnik i prozaist Almin Kaplan.


1.

Čim sam se probudio otišao sam u knjižnicu zamijeniti stripove. Dok Zoran traga za naslovima koje sam od njega tražio, šnjuham po policama s knjigama. U trenutku dok prelazim po novim naslovima hrvatskih autora, zvoni mi telefon.

Uzmem ga iz džepa i na displeju ugledam: Ante Tomić.

“Halo”, kažem. “Upravo te gledam na polici novije hrvatske književnosti.”

“Gdje si, Almine?”, pita me.

“Evo me u Pazinu.”

“A što ćeš tu?”, Ante je začuđen.

Objasnim mu da sam na rezidenciji u Kući za pisce.

“Pa kako ti je?”, pita.

“Lijepo…”, kažem. “A gdje si ti?”

“Evo me u Dubravama, u tvom mjestu, na Rivinama.”

Najprije pomislim da se šali, ali ubrzo mi objasni da je na putu za Trebinje i da je mislio svratiti.

*

Od Zorana sam tražio strip Rokamboleskne pustolovine autora Larceneta i Casanove. Kad smo zaključili da ga u knjižnici još nema jer je tek izašao, zamolio sam da mi donese Jonasa Finka od Vittoria Giardina. Osim tog stripa, uzmem ih i još nekoliko s hrpe u ćošku.

Sa Zoranom obilazim police s knjigama dok mi on preporučuje neke autore iz Istre. Za većinu sam ih čuo, od nekih sam nešto i čitao. U jednoj polici ugledam Iračkog Hristosa od Hasana Blasima, pa ga dohvatim i dodam Zoranu. Kažem mu da svakako - ako već nije - pročita.

“Hoću”, kaže Zoran i odlazi prema pultu odakle ga neko doziva.

*

Toliko je vruće da sam se sav preselio u oči zaklonjene sunčanim naočalama. Koračam nastojeći ne razmišljati o vremenskim neprilikama. U glavi mi je hladovina sobe, lampa i pod njom stripovi koje nosim u cekeru.

Svratim u radnju Antica gdje prodaju torte i kolače. Spustim naočale, protrljam oči i nasmiješim se prodavačici.

“Izvolte”, kaže mi.

Razgledam vitrinu sa suhim kolačićima pa pređem na onu gdje su torte. S prodavačicom dogovorim količinu tako što odaberemo plastičnu kutiju srednje veličine koju će ona – kako budem birao – popunjavati.

Uzmem nekoliko vrsta suhih kolača, vodeći računa da od svake budu po četiri. Zatim pređem na vitrinu s tortama i samo od jedne vrste zatražim četiri komada.

Ispred suvenirnice pokraj koje svaki dan prolazimo, naslonjen na zid, stoji čovjek koji tu radi. Kad ga pogledam - učini mi se da me pozdravlja. Zbunjen pogled preusmjerim na radnicu picerije koja se nalazi preko puta. Anesa i ja smo skužili da radnica redovno jede u hotelu gdje i mi, zbog čega je često spomenemo kao dokaz da je u hotelu dobra hrana.

*

“Nećeš vjerovati”, govorim Anesi dok se izuvam. “Otvara se još jedan frizerski salon u Pazinu.”

Smijemo se. Već dugo komentarišemo kako je u gradu - od svega - najviše frizerskih salona. Ja sam, razmišljajući zašto je to tako, došao do zaključka: Pazin je administrativno sjedište Istre, tu su sud i mnoge županijske institucije pa ljudi, kad dođu u grad poslom, po neki dokument, na ročište ili u katastar, usput se i ošišaju.

“Pa gdje se otvara?”, pita Anesa dok Maliku iz kutije vadi kolače.

“Odmah preko puta parka - u kojem sjedi ono društvo što redovno pije.”

“Aha…”, kaže Anesa.

*

Namjestim jastuk i zatvorim kanate. Otvorim Jonasa Finka i preselim se u crtež. Poslije, kako čitam, stalno desnom rukom opipavam koliko sam stranica potrošio. Strip je deblji pa se tješim - ima još, još ima…


2.

Ana me zove i javlja da su ona i Miljenko upravo pošli. Pita za parking, da li da koristi gradski ili šta već. Kažem joj da nema potrebe, da kod nas uvijek ima dovoljno mjesta.

“Za koliko ste ovdje”, pitam.

“Za nekih pedesetak minuta…”

Djeca su uzbuđena. Ana je zvala i jučer kako bi od mene prikupila informacije o Feđi i Maliku i tako im lakše odabrala poklone. Njih dvojica su prisluškivali pa sada isčekuju.

Predlažem Anesi da rakiju s gostima popijemo u prizemlju.

“Hladnije je i šire…”, objašnjavam.

Ona se slaže.

Uskoro uzimam dasku i na nju režem sir. Osim sira, narežem i nekoliko manjih paradajza. U bokal naspem vode, iz frižidera uzmem bocu loze i sve snesem u prizemlje.

*

U jednom trenutku - dok čekamo Miljenka i Anu - slučajno otvorim vrata i ugledam ih kako se ukazuju iza zida dvorišta. Mahnem i pođem prema njima.

Pozdravljamo se.

Miljenku je zanimljivo da u dvorištu imamo zipline. Izašli smo na terasu u prizemlju i gledamo grupu Nijemaca dok se spuštaju. Vodič je prepoznao Miljenka, smiješi se i pozdravlja.

“Strašno”, govori Ana dok gleda ljude koji vise.

Podržim je.

Miljenko u ziplineu ne vidi ništa loše i pita jesmo li probali.

“Ma kak'i”, govorim i odmahujem rukom. “Ja to ne razumijem.”

*

U hladovini prostorije pijemo lozu koju sam ponio iz Dubrava. Pijemo je iz malih kristalnih čašica koje zovem bombicama. Inače ih kupujem u seoskoj prodavnici, gdje dvije marke košta njih šest. Kad god ih vidim u polici - kupim ih.

Rakijske čaše se gube kao klikeri.

*

S dva auta krenemo put restorana koji se zove Vrh. Ana i Miljenko idu prvi, mi ih pratimo. Uvijek mi je napeto zamišljati mjesto u koje tek trebam da dođem. Dok se vozimo uskim putevima prema podnožju Motovuna, pokušavam zamisliti restoran u kojem trebamo ručati. Pred očima su mi mnogi restorani u kojima sam bio - pa od njih pokušavam sklopiti ovaj, koji nas, negdje u nekom selu, čeka.

Put dugo traje i Feđa je zbog toga nervozan.

“Kad ćemo doći?”, pita već deseti put.

“Uskoro…”, stalno mu dajem isti odgovor.

Nakon što se malo strpi, kaže:

“Boje da nisam ni pošo.”

“Pa da. I mene interesuje zašto nisi u kući sam osto.”

On se na te moje riječi još više unervozi.

“Gori si ti od njega…”, uključuje se i Anesa.

*

Restoran je ustvari najobičnija kuća kakvu ni u jednom trenutku, dok sam maštao putem, nisam zamislio. Ispred je velika odrina i avlija. Na avliji je svega pet stolova - i svi su već rezervisani. Dok s Malikom u naručju hodam i razgledam, Ana i Miljenko ulaze unutra i razgovaraju s konobarom.

Kad povirim na vrata, vidim ih kod šanka. Ana mi zabrinuto govori da nema mjesta - i da smo se baš zeznuli.

“Zašto?”, pitam.

“Pa trebali smo nazvati…”

Zatim pitaju konobara da nam preporuči slične restorane u okolini. Dva restorana koja on spomene, Miljenko odmah odbaci uz objašnjenje da se na ta mjesta jednostavno ne ide.

Dok Ana pokušava telefonom od nekih ljudi dobiti informacije o sličnim restoranima, Feđa i Malik su se uspeli na zidić u blizini parkinga. Pošto je nervozan i neoprezan, Feđa se spotakne i padne.

Plače.

Vidim mu veliku ogrebotinu s unutrašnje strane natkoljenice. Kad i on uoči krv - zaplače još jače. Uzmem ga u naručje i s njim odem u restoran gdje zatražim papirnu maramicu od konobara. Kad mu pokupim kapljice krvi, Feđa se umiri.

Dok se vraćamo, pričom ga smirujem, objašnjavam mu da to nije ništa strašno. Da sam i sam sto puta pao.

Ana i dalje telefonira; Miljenko stoji iznad nje, zamišljen. Osjetim da smo svi pomalo nervozni pa uzmem telefon i napravim nekoliko fotografija.

*

Za pola sata smo u novom restoranu. I ovaj je najobičnija kuća, s prilično neurednim dvorištem. Na uskoj terasi, puno je stolova i svi su zauzeti. Pozdravljamo konobara i govorimo da smo maloprije zvali - da smo se najavili. Uz upozorenje da smo okasnili, uvodi nas unutra i daje nam veliki stol.

Osim nas, tu je još i neka porodica. Primijetim, dok sjedamo, da nas gleda tetovirani muškarac. Stranci su i poprilično su pripiti. U jednom trenutku, muškarčeva glava pada po vratu žene i on počinje da je bali.

*

Jedemo fuže s vrganjima. Miljenko i ja, umjesto s loze da pređemo na neko vino, pijemo travarice. Puno je stvari o kojima bih s njim volio pričati pa ne znam odakle početi. Iz zbrke nastale u mojoj glavi, rečenice iskaču same.

Naknadno im izmišljam kontekst.

*

Miljenku spominjem sve te silno darovite pjesnike koji su ostali anonimni - a koji su, vrlo često, talentovaniji od mnogih razvikanih. Miljenko na tu temu ima šta reći - mnoge od njih je čitao, o nekima i pisao.

U tom kontekstu spomenem pjesnika Jozu Jakišu iz Čapljine, koji je umro prije dvije godine. Pričam o njegovoj zbirci Šoldara koju sam nekada, od nekog uličnog prodavača, sasvim slučajno kupio. Onda se sjetim Jozinih stihova koje mi je po sjećanju kazivao Pero Buntić: Igrali smo na dva gola/ ja gol, ona gola.

Stihove izgovaram i drugi put - trudeći se da što bolje zvuče. I tako izvlačim osmijehe na lica prisutnih.

Almin Kaplan

Prometej.ba