Nekada davno, kad sam imao puno više elana i volje, maštao sam da napravim seriju intervjua sa prevodiocima koji u naš jezik donose dašak svjetske književnosti. Nekako mi je oduvijek bilo nepravedno da se toliko halabuke diže oko kojekakvih pisaca, a da prevodioci ostaju u svojoj tišini. Puno sam puta pokušao razmišljati o njima i shvatiti ih: kako je moguće ostati miran u ovom svijetu površnosti gdje tvoj rad niko ne spominje, i prevoditi. Osim što sam im tako htio odati priznanje, zanimalo me je šta nam oni o književnosti imaju reći. Oni, koji tu književnost poznaju možda i najbolje, jer su je najprije isprobali sami pa je tek onda pretočili u jezik na kojem je mi čitamo. Kundera je govorio kako je zadatak prevodioca knjigu ponovo napisati. Neka je samo pola istine u ovoj njegovoj tvrdnji, puno je.

Jedan od prevoditelja s kojim sam tada htio razgovarati, a koji je pritom meni i drag pjesnik, zove se Munib Delalić. Nikada ga nisam sreo, ali jesmo dva puta bili blizu jedan drugome. Prvi put u Oslu gdje ovaj mirni čovjek živi i prevodi, kada sam tamo boravio i družio se sa njegovim poznanikom. Upitavši ga za Muniba, on je najprije malo stao, odmjerio me pa rekao da su za njega pitali još neki i da je redovno odbijao s njima se vidjeti. Drugi put, kada ga je Pero Buntić dovezao pred našu kuću u kojoj u tom trenutku nisam bio. Pero me je nazvao na telefon pa sam u slušalici, dok me Pero kritikuje kako to da nisam kući kad mi je konačno doveo pjesnika za kojeg stalno pitam, prvi put čuo Munibov glas: Okani se, bolan, momka.

Munib već decenijama, a to znači od rata pa na ovamo, sa norveškog prevodi na naš jezik. Broj prevoda koje je napravio ogroman je. Ja sam mnoge pisce otkrio privučen upravo njegovim jezikom. U Munibovom prevodu sam čitao Merethe Lindstrom, Pera Pettersona, Daga Solstada, Tora Ulvena, Larsa Christensena, Kjersti Skomsvold, Tomasa Espedala, Tarjei Vesaasa, te nedavno Nobelom ovjenčanog Jona Fossea. U Munibovom prevodu sam pročitao i nekoliko Hamsunovih knjiga, među kojima su Misteriji, Victoria, Blagoslov zemlje i Pan. I ne znam šta mi je od svega bolje leglo.

Moj omiljeni pisac od spomenutih jeste Espedal, pa sam u Munibovom prevodu pročitao pet njegovih knjiga. Ne znam kako mu je pošlo za rukom da jedan onakav, smiren i ni po čemu nama blizak temperament, tako uvjerljivo nametne ovdašnjem čitatelju. Espedal je pisac koji za sebe kaže da je prestao pisati romane, priče ili pjesme, i da već odavno samo piše. Espedal je nevjerovatan stilista, pisac za kojega sam se nadao da će biti dobitnik Nobelove nagrade sve do nedavno kada ju je dobio Fosse. Mada, nije isključeno da će komitet za dodjelu Nobelove nagrade uskoro nagraditi još nekog Norvežanina. Od Munibovih prijevoda Espedalovih knjiga najdraža mi je Hodati, zatim Espedalov dnevnik koji je zadnji u nizu objavljenih. Onda su tu Protiv umjetnosti, Protiv Prirode i Bergenci. Espedal je pisac za strpljivog čitatelja, koji nadasve voli tišinu i običnost. Dobro bi bilo da su njegove knjige kod nas više čitane, bilo bi to od velike pomoći našoj književnosti. Zadatak pisca po Espedalu jeste da sebi neprestano otežava jezik kojim piše. On smatra da ne treba pisati knjige koje možemo napisati.

Svakako bih ovom prilikom preporučio i Merethe Lindstrom, odnosno njenu prozu pod naslovom Dani u priči tišine. Dobro bi bilo da ovu knjigu pročitaju svi oni što ratom maltretiraju djecu koja rat nisu upamtila, a kakvih je kod nas na pasja preskakala. Naime, pripovjedačicin muž je preživio holokaust i svoja traumatična iskustva sakriva od njihove djece kako ih ne bi opteretio i kako bi im omogućio normalan psihički razvoj. Njegovo supruga, pripovjedačica, nekad je bila trudna, rodila dijete i dala ga na usvajanje. Kad to ispriča svom mužu, a oni su tad već odavno u braku, ovaj počinje da traga za djetetom čiji nije biološki otac. Potresna, lijepa knjiga, lijepo donesena u naš jezik.

U Munibovom prevodu sam pročitao i prva dva dijela Fosseove Septologije koje je objavio Ljevak. On je drugi na listi pisaca koje je preveo Munib, a koji su ovog čitatelja oduševili. Priznajem, Fosseu sam se posvetio tek nakon što je nagrađen, tako da je prerano da o njemu govorim kao o svom piscu, mada, sve su prilike da on to već jeste. Njegov sedmotomni roman Septologija počinje scenom gdje slikar pripovjedač gleda dvije linije na platnu koje je upravo povukao. I dobre su mu te linije, u dobrom su odnosu, pa ih ostavlja malo da odstoje prije nego donese odluku šta s njima da uradi. On živi sam, u kućici na selu, a jedini koji mu svrati njegov je prvi komšija, prost čovjek i samac. Pripovjedač je vjernik, katolik, ali ne onakav na kakve smo navikli i kakve srećemo. Čitatelju se čini da on u boga vjeruje iako zna da ovaj ne postoji. I time je njegova vjera jača, drugačija i iskrenija. Roman je napisan u jednoj rečenici, u koju kad zagaziš, sama te vodi. Dok sam čitao Fossea, imao sam osjećaj da silazim niz stepenice kojima nema kraja. I kad se pripovjedač umori i krene na počinak, ponadate se da će pisac morati staviti tu famoznu tačku, ali nje ni tada ne bude. U Fosea je granica između sna i jave neosjetna. Baš kao i ta tačka između njegovih rečenica.

Od Munibovih prevoda još da spomenem Daga Solstada i njegov roman Stid i dostojanstvo. Volio bih da sam ovu knjigu pročitao puno ranije, kad sam manično istraživao stilove i oduševljavao se novim, eksperimentalnim postupcima. Solstad pripovijeda na način da te samouvjereno povede u jednom smjeru, a onda se naglo okrene u neki sasvim drugi, odakle te ne vraća na početnu priču već te vodi u neku treću. Čini mi se da bi Solstadov tok pripovijedanja najlakše bilo nacrtati. I bio bi to jedan apstraktan crtež, ali sastavljen od jasnih, poznatih elemenata. Naime, glavni lik romana Stid i dostojanstvo je srednjoškolski profesor književnosti koji se jednog dana, sasvim neočekivano, obruši na svoje učenike koje književnost ne zanima i izvrijeđa ih. Tako on dobije otkaz, koji bi trebao biti zamajac radnje, ali Solstad nas svojim začudnim pripovijedanjem odvede u nekom drugom smjeru, u neka potpuno druga vremena.

Volio bih da je Munib bio prevoditelj Moje borbe Karla Ovea Knausgarda, na čije prevode, i one u Hrvatskoj i one u Srbiji, nemam primjedbi. Delalić je preveo nekoliko Knausgardovih knjiga, kao što su Jesen i Zima u izdanju OceanMore. Iako je Knausgard već odavno moj omiljeni pisac, volio bih da se ponovo otisnem i pročitam šest tomova Moje borbe u nekom budućem, Munibovom prijevodu. I tako Knausgarda ponovo otkrijem.

Zanimljivo bi bilo kad bi neko s Munibom napravio veliki intervju o norveškoj književnosti, ukoliko bi Munib na takvo nešto uopšte pristao. Bilo bi dobro čuti šta nam o toj velikoj književnosti ima reći jedan od njenih najboljih poznavatelja. Jedno od pitanja tog intervjua bi trebalo biti kako to da jedan čovjek koji devedesetdruge iz Ljubuškog ode za Norvešku, nauči jezik i postane vrstan prevoditelj. Razmišljajući o tome, pomislio sam da možda nisam u pravu, da je Munib Delalić norveški poznavao prije rata, da je to njegova stara strast. Da bih za potrebe ovog teksta bio siguran, nazvao sam već spomenutog Munibovog prijatelja Peru Buntića. On mi je potvrdio ono što sam i sam mislio: Munib je stjecajem okolnosti postao prevoditelj s norveškog jezika. Nekako je početkom devedesetih otišao za Norvešku, tamo se nastanio i naučio jezik koji je postao njegova nova domovina.

Kao što rekoh, Munib je i vrstan pjesnik kojeg često čitam. Njegovih knjiga ima po knjižarama, samo ih se ne reklamira pa ih onda ljudi ne vide. Iako ovo nije tekst o Delaliću pjesniku, ipak ću za kraj spomenuti jednu njegovu pjesmu. Zove se U avliji u Ljubuškom i ja je svako malo uzmem i pročitam. Pjesnik sjedi u ljeto pod odrinom u Hercegovini, ali sjedi tako da ga niko ne vidi, a on da vidi sve. Nije se on nigdje skrio, nego se u sebe uvukao do te mjere da je postao nevidljiv. I tako, dok ga ne vide a on njih vidi, pita se ko je njegovim najmilijim pogasio osmjehe na licima. Pjesma je tužna i sjetna, a svaki put kad je pročitam zapitam se šta bi u njoj osjetili norveški pisci koje čitam u Munibovom prevodu. Pisci koji su mi, zahvaljujući Munibu, već odavno bliski i mili.


U AVLIJI, U LJUBUŠKOM

Zamišljam avliju u Ljubuškom, ispred stare roditeljske
kuće, onakvu kakva je uvijek bila: ljeto je, u avliji svi
moji, majka, stričevi i strine, tetka iz Pobrišća, pokraj
nje joj majka, naša pahuljica, rodice i rođaci, pod odrinom
sjede; jedino ja, dijete, malo podalje iz prikrajka
gledam, kao što sam uvijek volio gledati – da sve vidim,
a da mene niko ne vidi.
Pogledom tražim oca, ali njega ondje nema, nije među
njima. U bašti je, naravno, zalijeva ono što je posadio,
što je niklo, i što se, usprkos velikoj vatri, održava u
životu. Pun je on snage i optimizma, gleda šta je učinio,
i planira šta će učiniti sutra, koje je već tu, na dohvat
ruke, samo što nije u avliju ušlo.
Gledam majku, i svu rodbinu, svi nešto pričaju, majka,
po običaju, najviše.
Ali, ko im je svima ugasio osmijeh na licu? Zašto su im
svima kose sijede, oči ispijene, blijede? I kao da ipak
nisu svi na broju?
Znam da na broju svi ne mogu ni biti, da je broj varljiv,
stalno se mijenja. Pa ipak mi tu nešto nije jasno; nije mi
jasno kako sam u toj slici još dijete, i iz prikrajka gledam,
i kako je avlija ista kao što je uvijek bila. Kao da
sam došao do tačke kad se više nije moguće okrenuti,
otrgnuti se od ondašnje slike i biti samo ono što jesam,
star i umoran, i sam, u mračnom i hladnom prikrajku u
kojemu odavno stojim, i čekam, a da više i ne znam šta.

Almin Kaplan, Prometej.ba