Foto: S. Borozan

Prvi dan nove godine moj je omiljeni datum. Tada svijet stane i niko, osim zdravstvenih radnika i po kojeg pumpara, ne radi, niko nigdje ne ide i niko nikome ne dolazi. Tada se, vjerujem, ništa ružno ne događa. Taj nam dan može pokvariti jedino ako se dogodilo nešto u novogodišnjoj noći – kao što je saobraćajna nesreća u kojoj je stradao neko mlad ili poznat pa je vijest osvanula na portalima. Inače, svi koji prežive novogodišnju noć prvi prvog će biti živi i zdravi i ništa im se neće desiti. Taj dan mogu biti mirni i odmarati.

Nije mi mrska ni sama novogodišnja noć, kada su svi ushićeni i zabavljeni sobom. Noć u kojoj gore prskalice, puca vatromet i petarde. Tada, osjećaja sam, nema zlih i svi su umiveni i dobri. U mjestu u kojem živim ljudi su podijeljeni na narode i slave različite praznike. Za Novu godinu, taj jedini zajednički praznik, u dvanaest sati iz svake kuće izađe po neko dijete i ispali petardu ili vatromet. Praznici su mi draži što sam stariji.

Na prvi prvog ujutro, nakon što pregledam portale i umirim se da nije bilo većih tragedija, upalim televiziju i gledam novogodišnji film za djecu. Vodim računa da o izboru filma ne razmišljam previše, već da se uhvatim onog koji se prvi ukaže na ekranu. Poslije, umjesto da nešto radim ponovo idem da spavam. Tek oko podne, iz kreveta me digne svjetlost. Tada sam naspavan i sve mi je puno jasnije pa napravim kafu i raspričam se. Pustimo radio i slušam ono što naleti. I svi mi tada pjevaju bistro i isto – kao Frank Sinatra.

Na taj dan posebno volim nabasati na novogodišnju priču i kroz nju iz stvarnosti propasti u neku obimnu knjigu i iz nje (kao iz pidžame) ne izlaziti narednih dana. Književnost je meni kuća bez vrata. U njoj kad sam, izvanjski svijet ne postoji.

Pred ovu, 2023. godinu pomislio sam kako bih mogao i sam napisati neku novogodišnju priču. Razmišljajući o čemu bih pisao sjetio sam se pjesme Igora Borozana iz knjige Kutija za konce. Pjesma, sramežljivog naslova Fotografija sastavljena je od stihova/slika jedne prosječne novogodišnje noći kakve su ljudi slavili u vrijeme Jugoslavije. Iako sam se te 1985. tek bio rodio i u decembru kada se u pjesmi čeka nova godina imao nepunih godinu dana, opisana atmosfera mi je poznata; malo zato što sam je ponio i sam iz svog ranog djetinjstva, a malo jer sam na nju nailazio u knjigama mnogih pisaca koji su odrastali u ta vremena. Ako bih dobio zadatak da nacrtam sreću, ja bih nacrtao prskalicu u novogodišnjoj noći. Baš onakvu kakvu sam vidio u Borozanovoj pjesmi.

Umjesto da pišem svoju priču, ja ću se zavući u Borozanovu Fotografiju. Malo ću njome prošetati i ostaviti vas da čitate njegovu lijepu pjesmu.

***

Otac je u bijelom džemperu koji je izvukao odnekud iz ormara. Majka je sređena, uredne kose i u lijepoj košulji. Sudaraju se dok po stanu završavaju poslove vezane uz pripremu slavlja za Novu godinu. Otac na veliki oval reže pršut, sudžuku i sir. Iz kutije zatim uzima čačkalice i ubada ih u komade meze. Rukom prelazi po drvenim bodljama i sve odnosi na stol u dnevnom boravku. Sa stola sklanja staklenu zdjelu i oval postavlja na sredinu. Majka na stol oprezno spušta tacnu sa kristalnim čašama okrenutim naopako. Otac, kao da odgovara na taj njen potez, iz regala vadi bocu štoka i stavlja je pored.

„Evo ih“, govori majka i traži se u ogledalu. „Otključajte im…“

Otac odlazi do vrata i otvara ih. Daidža, njegova žena i djeca, sređeni i s poklonima u rukama ulaze i pozdravljaju nas. Njihovi i naši parfemi se miješaju i tako nastaje miris Nove godine. Nakon što se izljubimo, mi djeca se odvajamo i odlazimo u sobu gdje sam nam pripremio slatkiše. Rođak i rodica su donijeli petarde i prskalice pa nam ih pokazuju.

„Igore, fino se družite“, govori majka i na košulji mi zakopčava dugme koje sam otkopčao jer me je stezalo. „I bez mahnitluka.“

„Dobro, bona“, govorim majki koja nam je u sobu donijela čaše i sok.

Puštamo muziku i jedemo grickalice. Nagovaram rođaka i rodicu da odmah bacimo jednu petardu, ali oni se nećkaju. Boje se da će ih ružiti roditelji pa ih uvjeravam da neće ni skontati.

„Čut će kad pukne“, kaže rodica.

„Ma neće, bacit ćemo je kroz prozor, a vani svakako puca…“, govorim i s prozora sklanjam zavjesu.

Ispod stakla, kao u nekoj kutiji, žmirka Stolac. Čuju se ljudski glasovi, pjesma i petarde. Na prozorima stanova u susjednim zgradama gore lampice. Za rijetkim autima koja voze kao da zvone praporci.

Iz dnevnog boravka čuju se čaše dok roditelji nazdravljaju. Onda otac odlazi do kasetofona i pušta Arsena. Njegov glas za čas ispuni stan i nas djecu izvuče iz sobe. Stojimo i gledamo oca i daidžu kako pjevaju pjesmu. Nemoj poći sad/ Jer se može sve zaboravit'/ Svaki prazan sat što nas razdvaja/ Bit' će sutra već negdje ostavljen i zaboravljen…

Majka i dainica se lagano njišu.

„Možemo li malo pred zgradu?“, pitam majku.

Rodica se umiljava daidži i moli ga da i nju pusti.

„Nemojte nigdje ići, samo do pred zgradu…“, govori majka i ustaje.

Ona i dainica s vješalice u hodniku dodaju nam jakne, kape i rukavice. Dok niko ne gleda, iz ladice u kuhinji uzmem crni upaljač i stavim ga u džep. Na izlasku gledam oca kako daidži dosipa čašu i nudi ga mezom. Daidža uzima jednu od čačkalica i odiže je u zrak. Prije nego će je staviti u usta, čačkalica i komad pršuta kruže zrakom.

*

Ispred zgrade je i druge djece. Neki od njih bacaju petarde i pale prskalice. Čim smo izašli, molim rodicu da i ja jednu bacim. Nakon nekoliko minuta nagovaranja nevoljko iz plave kutije vadi zelenu petardu, dodaje mi je i odmiče se.

Iz džepa izvadim upaljač, krehnem i slabašnom plamenu prinesem crvenu glavu petarde.

Ubrzo se zapali i zašušti.

Bacio sam je i dok čekam da pukne, osjetim kako me neko uzima za ruku. Pogledam i vidim malog dječaka. Na glavi ima uši kao u vilenjaka s razglednice koju nam je iz Amerike poslao stric. Vuče me i ja mu se ne odupirem. Gledam na mjesto gdje je petarda pala i odlazim. Kod ulične česme sačekamo da prođu dva auta pa pređemo i penjemo se stepenicama. Uskoro smo u naselju iznad grada. Kroz prozor našeg stana često gledam ovamo i maštam o ljudima koji žive u kućama naselja - koje je, kao neki ljudski mravinjak, uklesano u brdo.

Iznad zadnje kuće u naselju zastajemo. Mali vilenjak mi tad pusti ruku, uzme zalet, potrči i baci s litice u provaliju iz koje se vine i poleti. Na njegovim leđima, čiodama su pričvršćena dva svilena krila.

Iznad grada napravi spiralu kao da je krijesnica.

*

Petarda nije pukla pa se polako primičem tamo gdje je pala. Miris baruta je u zraku, ali petarda je mrtva i sigurno je da neće puknuti. Uzimam je u ruku i prinosim nosu, pomirišem pa je prelomim i iz nje istresem ostatak baruta. Uzmem upaljač i zapalim ga. Jak plamen obasja moje i rodičino lice.

Sjedimo na ulazu u haustor i gledamo u pravcu kafića ispred kojeg stoji nekoliko ljudi. Pijani su pa se grle, pjevaju i smiju. Jedan mladić dugo nešto priča djevojci i vitla rukama. U trenutku kad je pošao da je poljubi – mene opet za ruku uzima mali vilenjak i odvodi u mravinjak naselje. Opet se penjemo na plato iznad zadnje kuće, on opet hvata zalet i baca se u provaliju i leti iznad Stoca.

*

Mladić je djevojku uspio poljubiti tek u obraz. Ona je okrenula glavu i meni je odmah jasno da joj se taj muškarac ne dopada onako kako bi on htio. Pomalo razočaran, neko vrijeme stoji pored nje i šuti, pa opet, da popravi stvar, počinje da govori i vitla rukama. Po izrazu lica djevojke, mladić ovaj put priča nešto puno ozbiljnije. Ona je ruke presamitila na prsima i lice oslonila na kažiprst ruke u kojoj drži čašu.

„Možda bi trebali u stan“, govori rodica.

Ustajemo i ulazimo u hustor. Ostatkom zelene petarde pokušam se potpisati na zidu u prizemlju. Negdje iznad se otvore vrata pa odustanem. Bacim petardu i nastavim za rodicom prema stanu.

*

Roditelji plešu dok i dalje svira Arsen. Na ekranu utišane televizije idu reklame. Rodica i ja sjednemo i jedemo s ovala mezu; i slušamo kako vani pucketa grad. Sad već auta drugačije zvuče, kao da su šoferi pijaniji pa stišću gas više nego je potrebno. Iz mravinjak naselja neko nekoga doziva. Onda se čuje i da neko pjeva.

Zvukove izvana čujemo kad završi jedna, a prije nego počne druga Arsenova pjesma. Ili kad otac, pripit, okreće kasetu pa mu se ne da umetnuti u vratašca na kasetofonu.

Daidža pali prskalicu. Svi izlazimo na balkon i pjevamo. Još je dva sata do ponoći, ali nama djeci se spava. Uz miris baruta, uskoro, jedno po jedno padamo u san.

Mene opet za ruku hvata mali crni vilenjak i odvodi na plato iznad zadnje kuće u naselju. Opet se zaleti i odleti.

Iznad Stoca napravi spiralu i nestane.

*

Ujutro, kad se probudim, puno sam stariji. I nije osvanula 1986. nego 1993. U stanu je hladno, a vani oblačno. Mahmuran ustajem i odlazim do dnevnog boravka gdje iz frižidera pijem sok. U sobi spavaju majka i otac. Gledam ih kroz odškrinuta vrata: na njihovim licima, igraju tragovi sinoćnjih osmijeha.



(fotografija)


Tata je u bijelom momačkom džemperu,
odsutnog pogleda. Prekinuli smo ga
u pripremanju meze


Ja zakosatio. Vrat mi svečano stegnut
dugmetom karirane košulje.
Malo sam viši od trpezarijskog stola


Trideset prvi je decembar, 1985.


U kuću su opet bahnule čačkalice,
kiseli krastavci i senf. I puno slatkiša.
I prskalice


S lustera viju vriježe svjetlucavih traka
i jedan žuti balon do pucanja napuhnut
lebdi iznad tatine glave


Tepih je usisan, rese počešljane.
Plaknute kristalne čaše sjatile se
na sjajnoj tacni


Za par trenutaka smijeh će ispuniti hodnik,
sudariće se parfemi, krenuće naša
sitna vriska


Nadomak ponoći, bijesnu djecu
ipak će savladati san.


Tate i mame pjesmom će zakoračiti
u mahmurno januarsko jutro

Almin Kaplan, Prometej.ba