Foto: S. Borozan

1.

Stigli smo jučer. Kuća koju smo dobili na korištenje, ugodna je. To je prostorija sa kuhinjom i dijelom gdje sjedimo i spavamo. Osim kupatila, imamo i mali drveni balkon ispod kojeg je jama. Preko jame je zategnuta debela sajla uz pomoć koje se ljudi prebacuju s jedne na drugu stranu. Zip line.

Tamo, preko ponora, nalazi se hotel gdje smo prije pola godine prenoćili. Ostakljeni restoran hotela gleda prema ovoj kući u kojoj ćemo boraviti narednih dvadeset dana. Zimus smo Anesa i ja, bez djece, došli da preuzmem nagradu koja je podrazumijevala i ovu rezidenciju. Dok sam sinoć sjedio na balkonu i - umoran od putovanja - pio pivu, nekoliko puta sam pogledao prema hotelu i sjetio se nas dvoje kako u zimskoj noći gledamo ovamo prema kući za pisce i zamišljamo ljeto kada ćemo s djecom doći i odmarati.

...

Sad su skoro dva sata poslije podne. Zatvorio sam kanate na balkonu i u kući je mrak. Malik i Feđa spavaju, Anesa je na mobitelu, a ja sjedim i pišem. Prije pola sata nisam ni slutio da ću se upustiti u ovaj tekst.

Kroz zidove se čuje zujanje dok se ljudi ziplineom prebacuju s jedne strane ponora na drugu. Ponekad, kad spust završi, prolomi se aplauz prisutnih. Čudim se zašto im je sve to napeto i istovremeno pomišljam kako bi bilo da i sam oprobam.

Ali to se neće desiti, u što sam više nego siguran.

...

Jučer, kad smo došli, grad je bio pust. Na ulicama skoro da nikoga nismo sreli. U jednoj kući, kroz odškrinuta vrata na podrumu, vidio sam čovjeka kako sjedi na maloj stolici i u bijelu kantu križa neko povrće. Pomislio sam da možda ima kravu ili kozu pa joj priprema obrok.

Jutros sam vidio još jednog kako uz zid kuće prolazi s motornom pilom. Činilo se kao da je izašao na jedna vrata kuće, pa sad traži druga, da u istu, čim prije utekne.

S balkona smo vidjeli i dječaka ispred susjedne zgrade. Igrao se tako što je iz neke plastične sprave ispuštao na stotine balona od sapunice.


2.

Hodamo okolo i razgledamo kuće. Iako naseljene, nikoga ne vidimo, kao da su svi otišli odspavati i nikako da se probude. Na jednoj terasi primjećujem stol kakav imamo ispred naše kuće. Prije koju godinu smo ga kupili u Jysku, s ciljem da nam služi za popiti kafu, čaj ili vino. Taj me stol najednom dozove iz ovog dalekog svijeta koji pokušavam razumjeti.

U nj kao u zid proniknuti.

...

Rijetki ljudi koje srećemo tihi su i pored nas prolaze kao da smo tu oduvijek. Malik i Feđa su ponekad glasni pa ih opominjemo – pri tom se okolo osvrćući da nismo koga uznemirili.

Čim Malik zaplače, Anesa ili ja zatvaramo vrata balkona da nas ne bi čuli. Dojma sam da smo nas četvero incidentna pojava u ovom malom mjestu. U parkovima gdje je puno djece, još ni jednom nisam vidio da neko od njih plače. Dok se djeca igraju, njihovi roditelji mirno stoje po strani i razgovaraju. Anesa i ja za našom dvojicom, uglavnom, skačemo.

...

Mnoge kuće imaju podrume i na njima odškrinuta vrata. Shvatam da ih nije otvorio čovjek, već vrijeme: uvila su se zbog vlage ili je popustila neka od baglama pa ih se ni ne može zatvoriti. U tome da to niko ni ne pokušava, ima neke nježnosti.


3.

Budimo se u mrklom mraku. Na kući nema prozora pa je jedina svjetlost ona koja dolazi kroz balkonska vrata. Sinoć smo zatvorili kanate i unutra se ne vidi prst pred okom. Prije nego ću dohvatiti mobitel, nagađam kako je već deset sati. Feđa se probudio, ali mu ništa nije jasno - gleda okolo i čudi se zašto je i dalje mrak.

Ipak je osam i trideset minuta.

Anesa i ja smo se sinoć posvađali pa ona spava na krevetu s Malikom. Sjećam se da sam bio zaspao čitajući knjigu i da me je dva puta budila da pita za neke zvukove u kući. Jednom su to bile odvodne cijevi sudopera, drugi put nešto potpuno nepoznato, u krovu ili čak na izvanu.

“Danas idemo na more”, kaže Feđa i zadovoljno otpuhne.

“Lezi, spavaj, još je noć”, kažem mu i okrenem se na drugu stranu.

...

“Mogu li otvoriti vrata”, pita čim sam zatvorio oči.

“Nemoj još”, govori mu sad Anesa. “Malik spava.”

Uskoro se čuje zujanje ziplinea. Zaključujem da je to vodič koji s druge strane uvijek dolazi prvi. Zatim se čuje šum motorole pa njegovo vedro:

“Može, puštaj.”

Onda novo zujanje koje završava riječima vedrog vodiča:

“Hello sir.”

Zatim adrenalinski osmijeh nekog turiste.

Prije nego ću se ustati, zamišljam kakav je to osjećaj lebdjeti iznad provalije. Jučer sam ih pažljivo posmatrao i shvatio da ne postoje dodatni sigurnosni pojasevi i da život „ziplajnera“ visi samo o užetu koje je prikopčano na sajlu zategnutu između dva ruba provalije.

Nikad se ne bih usudio.

...

“Kad ćemo na more?”, pita Feđa dok pokušavam u miru čitati i piti kafu.

Nervozan sam i s Anesom skoro da nikako ne komuniciram.

“Kad ćemo, bolan, poći?”, pita po drugi put.

“Pusti me, radim”, kažem i glavu zavučem u debelu knjigu.

Feđa otpuhne i izađe na balkon. Čujem kako ga pozdravlja vodič ziplinea zbog čega se postiđen, odmah, vraća unutra.

“Zašto se i ti ne pozdraviš i ne kažeš ćao?”, pita ga Anesa.

...

Čitam dugo. Isključio sam se iz prostorije u kojoj Malik i Feđa divljaju. Kad jedan od njih pokuša da me pita o polasku na more, dublje uronim u knjigu i tako postanem još nedostupniji.

U jednom trenutku ustanem i pravim sendviče koje ćemo ponijeti. Baget siječem na tri dijela, porim ga i unutrašnjost mažem puterom. Dodam pureću salamu i paradajz, sve dobro stisnem i stavim u kutiju.

Dok u plastičnu bocu sipam vodu, obrati mi se Anesa.

...

U autu nastavljamo svađu. To traje sve dok ne kažem kako bi bilo najbolje da se vratimo i dan ipak provedemo u kući. Tad se smirimo i zašutimo.

Da me neko pita zašto se svađamo - ne bih mu znao odgovoriti.

Valjda smo umorni.

...

Ipak, stižemo na more. Mjesto nam je nepoznato pa parkiram tačno tamo gdje nas je dovela navigacija. Uzmemo stvari i krenemo prema tabli na kojoj je karta odmarališta. Strijelica za lijevo pokazuje pravac prema plaži pa skrećemo i koračamo sve dok se ne ukažu kupači.

Plažom hodamo neko vrijeme i peškire prostremo ispod krošnje nekog stabla.

Po nama hladovina padne – kao da nas je jedva dočekala.

...

Kupamo se u plićaku. Svi kupači imaju papuče pa zaključujemo da je okolo puno ježeva. Malika i Feđu pazim da ne silaze s jedne veće kamene plohe, jer nemaju adekvatnu obuću koja bi ih štitila od bodlji. Zabavljam ih tako što s njima od kamenja gradim zid. Kad ga završimo, Malik se uspravi i izaziva val koji ide prema njemu i razbija se o naslagano kamenje.

Okolo je puno Čeha i Poljaka. Mjesto je bezlično, s malom marinom i puno dvospratnih kuća u kojima su apartmani. Od svega sam tjeskoban.


*

Po povratku u Pazin odemo u park. Nakon što se njih dvojica izigraju vraćamo se kući. U jednom kafiću kupujemo po kuglu sladoleda u kornetu i jedemo ga putem. U parku pored kojeg prolazimo, već drugu večer za redom sjedi grupa mladih, u crnim majicama i s dugim i neurednim kosama. Iza njih, na zidu, velikim slovima piše Torcida. Po tlu je uvijek puno pivskih flaša.

Ispod velike košćele na račvanju ulice, također drugu večer za redom sjede tri starice. Svaki put usporim ne bih li čuo o čemu govore.

...

Okolo kuće je mrkli mrak. Prije nego ću zatvoriti kanate na balkonskim vratima, pogledam prema hotelu koji se svijetli iznad ruba provalije.

Iz nekog razloga, bitno mi je da je tamo.


4.

Uzeo sam mobitel da provjerim koliko je sati i vidio da mi je stigao email sa pitanjima za intervju koji sam dogovorio prije desetak dana. Novinarka mi piše kako se nada da se ovaj put neću žaliti Anesi jer mi svi postavljaju ista pitanja - a o čemu sam pisao u knjizi povodom koje razgovaramo.

Nestrpljivo ustanem, uzmem laptop, otvorim dokument i na sva pitanja odgovorim u narednih pola sata. Zatim novinarki napišem email u kojem joj kažem kako ću za odgovore trebati nekoliko dana.

...

Zip line započinje čim sam otvorio kanate. S druge strane se otisnuo vodič koji se vozi s glavom prema dole i nogama na gore. Čim stigne, za njim dolaze turisti koje mu kolega šalje jednog po jednog.

Pokušavam odrediti sekund kada se zujanje začuje. Gledam prema rubu provalije i vidim kako se neko upravo otisnuo; istovremeno njegova sjenka munjevito pada niz litice. U jednom trenutku sam pomislio da je puklo uže pa sam se štrecnuo.

...

“A što će im, majke ti, kacige?”, kaže Anesa dok stoji na vratim balkona.

“I ja se to pitam…”

Smijemo se.

Malo je nelogično imati kacigu kada je jedina opasnost - ona od pada u provaliju duboku pedeset metara. Ali opet, postoji valjda neki razlog.

...

Čitav dan čitam. Nakon ručka popijem pivu i zaspem. Sanjam prijatelja koji je iz nekog razloga na mene ljut pa se budim mrzovoljan. Opet uzmem knjigu i neko vrijeme čitam. U jednom trenutku se samo ustanem i pođem se spremati.

“Idemo u šetnju”, kažem.

...

Užasno sam tjeskoban. Nakon nekoliko putovanja, festivala, promocija, novih knjiga - sad je sve utihnulo. Svaki put mi bude teško dok se ne spustim. Samo što ovaj put spuštanje traje duže i nikako da se umirim.

Dok šetamo razmišljam kako je Pazin puno veći nego je to potrebno. Trotoari su uglavnom prazni, kao i parkovi, dvorišta kuća, školska dvorišta. Kao da je sve to tu samo zato što neko hoće. Hoće, kad dođe odnekud iz daleka, da ovim gradom prošeta kao što je šetao prije puno godina. Hoću reći, da sve u Pazinu izgleda kao da ga se na životu održava iz čiste ljubavi.

...

U povratku opet jedemo sladoled. Malik i ja uzimamo uvijek isti, on od jagode, ja od jogurta. Dok ližem, osjećam se dobro. Anesi govorim kako bih najradije uskočio u ledenu kuglu i tamo ostatao dok se potpuno ne oporavim. Kao da mi se nešto u grudima upalilo, pa mi sladoled godi dok klizi niz jednjak. Vraća mi raspoloženje.

...

“Mogli smo gledati nešto večeras?”, pitam Anesu.

Pogleda me i klimne glavom.

Tuširam se dok ona njih dvojicu priprema za spavanje. Uzimam Lexilium i mokre kose sjedam na kameni prag balkona.Tabletu popijem i zagledam se u nebo s kojeg je već odavno nestalo tragova dana. Gore, na rubu brda, svijetli se naš hotel. Pa zamišljam konobara – kojem sam dao ime Fran – kako sad hoda između stolova. I zvižduka.


5.

Čitav dan smo proveli u kući. Sklanjam se od ovdašnjeg dijalekta koji me ometa u pisanju. Kad god negdje boravim, podlegnem jeziku i onda tako počnem da i sam govorim.

Dan sam proveo u čitanju i pisanju.

Sad sam konačno otvorio kanate i vidim da je sunce zašlo. Iznad jame lete ptice i svako malo nestaju u krošnjama. Malo pjevaju pa opet uzlete.

Zip line je za danas završio.

...

Pisao sam u prizemlju kuće, u prostoru predviđenom za kulturne događaje. Pisao sam na pozornici, tamo gdje se knjige inače predstavljaju publici. Bilo mi je ugodno, hladno…

...

Anesa ih je večeras sama odvela u šetnju. Ja sam za to vrijeme pio pivu i gledao seriju Better Call Saul. Sutra je Maliku rođendan i vodit ćemo ga u park s maketama dinosaurusa, pa ćemo poslije u Motovun na pivu. Čitav dan otvaram fotografije i gledam slike tog grada kojemu se već dugo divim i za koji znam preko filmskog festivala.

Almin Kaplan

Prometej.ba