Foto: Miljenko Jergović

U Zagreb sam došao noćnim autobusom s petka na subotu. U grad smo ulazili u onim trenucima kada on izranja iz sna, dok se još nije pogasila ulična rasvjeta, a prvi tramvaji razvoze one radnike što otključavaju firme, salone i kafiće. Čitavu noć sam proveo u nekoj tampaziji, dakle ni u snu ni na javi, već negdje između, kao u nekoj čekaoni. U tri navrata sam bio na rubu da zaspim ali sam se svaki put panično trznuo uvjeren da je to što trese autobus zemljotres. Prije desetak dana je treslo u Crnoj Gori i strah mi se vratio; već noćima nisam spavao, u meni se opet probudio usnuli zmaj straha kojemu sad moram bacati tablete Lexiliuma kako me ne bi spalio.

Čelom oslonjen na prozorsko staklo autobusa razabirem poznate dijelove grada koje mi u oči izlijeva mrak. U jednom trenutku, u nekom parku, učini mi se da vidim Franju Tuđmana pa se štrecnem. Izgleda kao starac koji je izašao izvesti psa da se ispiša. Ali autobus ubrzo skreće i pred mojim su očima ulice i zgrade zbog kojih se ponovo osjećam dobrodošlim u ovaj grad.

U pet i trideset autobus staje na peronu autobusnog kolodvora. Na karti provjerim predviđeno vrijeme dolaska i kad vidim da smo stigli u minutu, zgužvam je i bacim u kantu za smeće. Zadnjih sati vožnje pravio sam plan šta da uradim kad siđem sa autobusa kako bih uštedio što više vremena. Pošto sam umoran, a čeka me naporan dan, plan mi je da se što prije prebacim do apartmana i legnem da spavam. Prije toga sam isplanirao kupiti sendvič u jednoj od pekara autobusnog kolodvora gdje sam do sada već puno puta jeo. Taj sendvič ću ponijeti u apartman kako od tamo ne bih morao izlaziti do podne, kada sam se s Miljenkom dogovorio za ručak i kafu.

*

Otišao sam do taksi štanda i uzeo prvo slobodno vozilo. Sredovječna žena, u trenutku kad sam otvorio vrata, s nekim je pričala na mobitel. Ne spuštajući slušalicu, upozorila me je da je taksi ovdje skup. Kažem joj da bih trebao vožnju do Medulićeve na što mi ona odgovori da je to između dvadeset i dvadeset pet eura. Tad sam već bio sjeo u auto i lijevom rukom dohvatio pojas za vezanje. Razmišljajući o cijeni koja mi je bila previsoka i strašna, s rukom na pojasu sam ostao nekoliko sekundi. Umjesto u ženu za volanom, gledao sam kroz šoferšajbu niz ulicu, očekujući neki išaret. Sa zvučnika njenog mobitela dopirao je glas muškarca za kojeg sam pomislio da joj je ljubavnik. Svezao sam pojas i rekao da nema veze što je cijena tako visoka, neka ipak vozi.

Poslije, dok smo se vozili, pomislio sam da je možda prevarantkinja koja hoće da me odere. Iako nisam uopće znao koliko mi je putovati do Medulićeve ulice, vjerovao sam da je to previše novca za takvu vožnju. Sumnjičav, upitao sam je hoće li mi izdati račun, na što je ona potvrdno kimnula. Malo je šutjela pa dodala da naravno da hoće, da ništa ne brinem. Kad smo bili blizu destinacije, a što sam upratio na njenoj navigaciji, isključila je taksimetar. Zaustavila ga je u trenutku kad je na njemu račun bio dvadeset eura.

Parkirala je ispred ulaza zgrade u kojoj je bio apartman. Poželjela mi je ugodan dan i uzela novčanicu koju sam joj bio ispružio. Od nje sam primio račun, zahvalio se, i izašao u zagrebačko jutro. Bilo je tačno šest kad sam pogled podigao uz zgradu u kojoj je bio apartman, sve do neba na kojem nije bilo niti jednog oblačka.

*

Organizator promocije mog novog romana, koji je ujedno i moj izdavač, rezervisao mi je apartman na dva dana samo kako bih unutra mogao ući u ranim jutarnjim satima. Lidija mi je preko Vibera poslala detaljne upute oko ulaska. U poruci je bila slika portafona na koji je trebalo zvoniti četiri sekunde i onda vrata gurnuti. Dalje je, u uputama, stajalo kako se trebam popeti na treći kat, zatim skrenuti blago desno, pa na bijelim vratima ukucati šifru. Nakon ukucane šifre trebalo je sačekati da se upali zeleno svjetlo i otključati bravu pokretom u lijevo.

Tek kad sam ušao u hodnik zgrade shvatio sam koliko je stara. Iako se to moglo naslutiti sa izvana, toga sam postao svjestan tek kad sam pogledao ruinirane zidove velikog hodnika u kojem se nalazilo neko spiralno stepenište. Upalio sam svjetlo i pogledao strop. Svuda su bile pukotine za koje sam odmah shvatio da su od zemljotresa koji je Zagreb pogodio prije četiri godine. Bio sam toliko umoran i nenaspavan da sam strah osjetio tek kao nešto sporedno, nešto što je kao i ja bilo na izmaku snaga; javljao se glavom omamljenog zmaja.

Uspinjući se stepeništem gledao sam strop koji je sav bio iscrtan pukotinama. No, linije na stropu stepeništa su bile ravne, a što je značilo da su se ukazale na spojevima gazišta. Zamišljao sam kako se trešnja osjetila u ovoj zgradi koja je bila baš stara. Vjerovao sam da se svaki kamen u njoj pomaknuo i da bi je sad i manji zemljotres od onog od prije četiri godine pretvorio u ruševinu.

Kad sam otvorio vrata apartmana zapuhnuo me je neki čudan miris. Za razliku od hodnika, zidovi apartmana su bili bijeli i bez pukotina pa sam pretpostavio da su obloženi gipsanim pločama. Spustio sam ruksak, primakao se zidu, i sa nekom strepnjom pokucao. Iz zida se javila šupljina koja je potvrdila moje sumnje da je zid koji gledam tek kamuflaža stvarnog zida, onog koji je, kao i zid u hodniku, sav ispucao.

Osjećao sam se kao u nekoj kartonskoj kutiji.

*

Pojeo sam sendvič i legao u sobu. U dnevnom boravku sam upalio klimu i zatvorio vrata. Neko vrijeme nisam mogao zaspati od zvukova koji su dolazili sa svih strana. Navio sam prvi alarm za jedanaest sati i u glavi pokrenuo film lijepih sjećanja. Umor je bio dovoljno jak da sam ubrzo zaspao, prihvativši sve zvukove koji su do mene dolazili kao nešto najnormalnije.

Iz sna me je probudilo kucanje na vratima. Najprije sam pomislio da to neko kuca na vrata susjednog stana, ali kad sam se uspravio, postao sam siguran da su u pitanju vrata moga apartmana. To me je automatski uznemirilo jer me je podsjetilo na jedan nemili događaj od prije petnaestak godina kada sam spavao u stanu na čija je vrata kucao vlasnik koji nije znao da sam unutra. Nisam bio nigdje provalio, nego sam ključ dobio od njegovog sina koji mu nije rekao da u stanu ima nekoga.

Ustao sam i uzeo mobitel. Najprije sam pomislio da nazovem Lidiju i kažem joj da neko kuca na vrata apartmana koji mi je ona rezervisala, ali sam odustao kad sam vidio da je tek sedam sati. Pošto na vratima nije bilo špijunke nisam mogao vidjeti ko stoji u hodniku.

“Gospon Horvat”, čuo sam najednom ženski glas.

Zvučao mi je poznato ali i dalje sam ukipljeno samo stajao. Ubrzo se čulo kako taj glas nekom nešto govori, što je značilo da nije bila sama, a zbog čega mi je iz nekog razloga laknulo.

Otvorio sam vrata.

Preda mnom su stajale dvije žene s metlama u rukama. Bile su sirotinjski obučene, s maramama na glavama, i u nekim zelenkastim puloverima.

“Oprostite gospon Horvat, mislila sam da još uvek delate…”, rekla je ona ista žena koju sam čuo kroz vrata.

“Ne delam Bara, mučim se”, najednom je iz mene progovorio glas koji nije bio moj. “Čovjek dela kad mora delat, ili kad voli delat… A ja nit moram, nit volim.”

“Je, morti je to tak kak vi velite, ali ipak je jako važne danas imeti kruv u rukami… Hoću reći, posel…”

“Da, da, moglo bi se to tako reći…”, rekao sam. “A kaj je? Nekaj ste me trebali?”

“Aaa, štela sam vas zaprositi… Ma znate ono kaj sam vam jednom pripovedala da biste Faniki trebali sastavit pismo za potporu… Udovica je, muž joj je zaglavil na Drini, sama je ostel s decom, ma znate kak je… A čuli smo da bi se moglo dobiti potporu…”

“Dobro, dobro”, rekao sam. “Ak je samo do mene, dajte da napišem to pismo.”

“Vi ste jedan jako dobar človek”, rekla je žena koju sam oslovio s Bara a da nisam znao otkud mi to ime. Onda je stala dozivati Faniku koja kao da je bila negdje puno dalje, a ne tu u hodniku, odmah pored nje.

Čekajući da Fanika uđe u apartman Bara je odložila metlu uz zid i stala podvezivati maramu na glavi. Pogledala me je dok je to radila i s osmjehom rekla:

“Gospon Horvat, za kaj mi ne donesete košulje na pranje? Bute jako zadovoljni s menom! Kod mene vam je sve tak čisto, ko u apoteki… Uopće, ja sam vam jako čista i uredna, jako se pazim…”

“Dobro, donijet ću”, rekao sam i sjeo za stol.

U to je ušla Fanika kojoj je Bara počela da hvali pismo preporuke koje ću napisati, a koje još nisam bio ni započeo.

“Ček, ček Bara, najprije da utvrdimo stanje fakata. Znate, mora se znati”, pogledao sam Faniku, “zašto se traži, od koga se traži, što se traži… Dakle, da skiciramo?”

Bara mi je podastrla bijeli papir i dodala neku olovku. Sjela je i sama za stol, dok je Fanika ostala da stoji, pogleda uprtog u pod.

“Fanika?”, rekao sam i ponovo je pogledao. Ona je podigla glavu i prvi put progovorila izgovorivši svoje prezime:

“Pesek.”

Pitao sam je za adresu i djevojačko prezime, ali svaki put, nakon što bi Fanika dala svoj odgovor, Bara ga je popravljala, kao da ga je prevodila iz nekog među-jezika u ovaj koji sam razumio.

“Udovica?”

“Je, udovica”, rekla je Bara

“Od kad?”

“Od četrnaeste, kad je Ignac izgubil glavu na Drini. Jadnik, voda ga je odnesla, ni za grob mu se ne zna…”

“Nije jedini kojemu se za grob ne zna”, rekao sam dok sam pisao po papiru. Kad sam završio sa generalijama, pročitao sam napisano na glas i kad su mi njih dvije odobrile, tj. kad su mi potvrdile da nema grešaka, ponovo sam pogledao Faniku:

“Djeca?”

“Četvoro”, uspjela je Fanika reći prije Bare koja je već bila zaustila da odgovori na moje pitanje.

“Tri dečka i jedna curica, a peto je na putu”, dodala je Bara.

“Četvero djece i peto na putu?”, pogledao sam Faniku.

“Je”, rekla je Bara.

“Dobro, Fanika”, rekao sam i upisao na papir broj djece. “Dobro, a recite, molim vas, vi ste bili prije udati?”

“Ne”, rekla je Fanika.

“Ne, gospon Horvat, kad bi… Za Ignaca se udala nije ni šesnaes leti imala, mlada ka fiolica…”, rekla je Bara. “Župnik je moral dati odobrenje za ženidbu… Bolje bi bilo da nije dal… Naceka su sa svadbe zdignuli i u vojačiju otpremili, i tam je nestal na Drini, bog mu dal duši lake…”

“Sa svadbe su ga odveli i odmah je poginuo?”, pogledao sam Baru zbunjeno. “A čija su onda djeca?”

“A, curica Nacekova”, rekla je Bara. “A, kak da vam velim, ovaj… Pa, znate, Fanika vam je jedna jako nesretna ženska. Čim ju jedan muškarac bolje pogledi, odma postane noseća.”

“Daj Bara, boga ti, ne pričajte koješta, niste dijete…”, rekao sam kroz smijeh. “Ne ostaje se noseći ako vas neko dobro pogleda, valjda se tu još nešto mora učiniti…”

“Imate prav”, rekla je Bara i počela se smijati.

Pogledala je Faniku, sad ozbiljna, i započela:

“Gospon Horvatu bumo rekli istinu, on bu to posložil sve kak se spada?”

Fanika se nasmijala i tako Bari dala punomoć da govori u njeno ime. Bara je uhvatila vrh nosa, stisla nozdrve, malo puhnula pa ozbiljnim tonom nastavila:

“Deca su vojačka. Fačuki, kak se to veli. Kaj je tu - tu je, moramo reći istinu. Muški su to sve spelali. A muški kakvi jesu, a fakini jesu… Joj, oprostite, to se vas ne dotikava, vi ste jedan jako fini človek. Uvek ste tako lepo oblečeni, ali košulje vam bum ja spremila, bum videli kak bum ja to dobro napravila…”

“Dobro, dobro, ne govorimo sad o meni”, rekao sam Bari, podižući ruku prema njoj kao da zaustavljam automobil zbog nesreće koja se upravo desila. “Molim vas, mene sad ostavite na miru…”

“Znate, a muški su vam to sve lepo spelali… Pa sam si ja mislila ovak: deca su i onak vojačka, a vojaci su od cara, pa nek to car lepo i plati… A deca kad budu narasla, oni buju u vojačiju išli i glavu gubila za cara; i red je da Fanika dobije to kaj ju gebira i gotovo.”

“Ja se slažem s vama Bara”, opet sam je pogledao. “Car to treba platiti.”

“Ne, ne car”, rekla je Bara i ruku gurnula u njedra, “carica, imam adresu… Dobila sam je od ovoga stražara, čekajte samo da je najdem.”

Čulo se šuškanje u Barinim njedrima prije nego je izvukla papir sa adresom. Onda je pohvalila stražara koji joj je adrasu dao, rekavši da je to jedan dobar čovjek, i usput napomenula da je baš on, taj stražar, otac Fanikinog djeteta koje tek treba da se rodi. Dok je list rastvarala, zvuk papira je bio toliko jak da me je probudio iz sna. Osjećao sam ga kao lepet krila zmaja koji se budio negdje u meni.

*

Dakle, probudio sam se u jedanaest sati, čim je zazvonio prvi od tri alarma koliko sam ih navio da slučajno ne prespim. U meni više nije bilo umora s kojim sam ušao u apartman, ali je zato strah od potresa bio jasniji i odmorniji.

Popio sam svoje tablete i otišao pod tuš. Tuširao sam se dugo, prisjećajući se sna koji je ustvari bio jedna čitava scena iz Putovanja u Vučjak, serije koju je po Krležinoj drami Vučjak napisao Ivo Štivičić. Prilikom pisanja ovog teksta podsjetio sam se tog serijala koji se bavi intelektualnim krugovima u vrijeme raspada Austro-Ugarske, kao i gore napisanog dijaloga koji je u snu bio za nijansu maglovitiji. Krešimir Horvat kojeg sam u snu glumio, novinar je Narodne sloge, cijenjen intelektualac. Nije me napuštao osjećaj da ću kad progovorim u javi i dalje zvučati kao Rade Šerbedžija koji Horvata u seriji glumi.

U Google Maps sam ukucao adresu gdje se trebam naći s Miljenkom, te neko vrijeme, pošto kad sam vani nemam interneta, izučavao ulice kojima se moram kretati. Najprije je trebalo niz Dalmatinsku, zatim Varšavsku, pa u Preradovićevu. Dok sam silazio niz stepenište stare zgrade u Medulićevoj, i u glavi uvezivao ulice kojima ću proći, najednom me je spopao osjećaj da sam uljez u zgradi koja po svemu pripada ljudima iz prošlosti. Onda sam pomislio kako je to i inače slučaj, tj. gdje god da smo, u svijetu smo koji su nekada ispunjavali ljudi kojih više nema.

To je uzrok mnogih naših nesporazuma.

Ponovo sam gledao ravne linije koje je zemljotres iscrtao između gazišta stepeništa. Na jednom mjestu, gdje je oštećenje bilo veće, izlili su nekakvu potpornu gredu. U prizemlju, u ćošku kraj stepeništa za podrum, stajale su dvije metle prislonjene uz zid. U zgradi nikog osim mene nije bilo pa je to prošlo vrijeme u koje sam upao bilo još stvarnije. Nisam se mogao oteti dojmu da su Zagreb pravili ljudi koji su planirali živjeti puno duže nego su živjeli. Zmaj u meni je stajao pred ogledalom, brijao se i pjevuckao, i jasno je bilo da ga popušta mamurluk od tableta koje sam mu noćas bacao. Dok se bude sušio peškirom po licu, gledat će kroz moje oči u krovove starih zgrada, u tu lijepu krhkost života.

Almin Kaplan, Prometej.ba