Senad Pašić (1955.) napisao je i kao svoju prvu objavio ovu neobičnu knjigu poezije; skraja te knjige, u bilješci o autoru, napisano je:

“Ti si takav svjedok svojih stvari da je to neopisivo. I to je jedino normalno: neizrecivo, stišljivo, i kao takvo samo ponovljivo, ali pokretno.

Svezao sam vrijeme bilježeći san, nečiji prividni dah, šum, dodir – govor. A drugo sam šutio, bolje: prisiljavao se na šutnju. Tek kad ona sazrije, treba govoriti. Progovorio, pa onda dugo – nisam govorio.

Kad sam počeo da zaboravljam imena stvarima, rijekama, ljudima, dobijao sam suštinu smisla. Zato, evo sada, poslije niza ispisanih redova koji isčile preko tekuće vode, ponovo bilježim što sam vidio, čuo, osjaćao, sanjao… Tako i nisu bitna imena – ni moje, ni drugih, jer se sve ponavlja na nekom drugom mjestu. A vrijeme je svakako samo – sada.”

Uzmimo – kamen.

Kamen ima na sebi pukotine, šare, obrise, ima na sebi zasjeke, okrhnuća, oštrice, ima na sebi biljege, izrasline, mahovine, ima na sebi suhoće, rane i šupljine…

Kamen, takav, saziva se s dlanom – s licem ruke, na kom svega toga, i još ponešta, isto tako ima (samo na koži i u kožu utisnuto, krhko i prolazno koliko i tijelo upojedinjeno), i isto tako nečitljivo.

Kamen, takav – šta li ima u sebi?

Koja sve vremena, vatre, eksplozije, koja sve smrznuća, udarce, erozije, koje sve vjetrove, talase, svjetline, koje sve znakove, riječi i simbole, koje sve jauke, šapate i mukline.

To se pita pjesnik Senad Pašić, dok ispisuje knjigu “Mramorje”: dok stoji ponad okamina, pred stećcima, sred mramorja – dok priginje se k njima dlanovima, sluhom i očima.

“Svaki trag ćeš u riječi naći/ Rasutost kad bude obuzeta Morem/ Nebesa svom prazninom kada te ispune/ I kad sve se gore s obala/ Sruše u tvoj pogled// U snu nema saučešća/ Osim Pjesme/ Koja sama jeste San” (“Do sna, jasna”).

Pjesnik Mak Dizdar ispisao je “Kamenog spavača” – Knjigu (sa velikim početnim slovom K): i tišine i vapaje, i sjećanja i zavještanja, i poruke i pouke, i stoljeća i trenutke, i imena i baštine, i žića i ubića, i imanja i nemanja, i bludnje i žudnje, i istine i popudbine, i pute i nigdine…

Taj je pjesnik sricao, čitao i zapisivao rukopise što ne gore, biljege iz kamena, šapate i krike iz dubine bilog – odčitavajući nas iz smrtnog sjemena posijane po dolima i proplancima Vremena.

Pjesnik Senad Pašić u ovoj knjizi opipava dlanovima mramorje, šuti s njim i nad njim, osluškuje tišinu koja traje kroz vijekove (i kroz začudne snove): nema njega (pjesničkog subjekta) u ovoj knjizi, nema imena niti traga ove ili one upojedinjenosti (čovjeka), nema nijednog toponima, nema naziva za bilo koju formu ljudske pripadnosti, nema kraja bilo kom početku, kao što nema ni početka bez kraja i mimo kraja… u tom vrtlogu četvorstva praelemenata (pačetvorine): Zemlje, Vode, Zraka, Vatre.

“Bogu pripadali svi ti ljudi/ Što ovo govore/ Pa mi svoju dušu i sudbinu kao opomenu/ Ponekad došapnu/ Oni/ Što svojom otvorenom desnom/ I dignutim čelom i okom/ Čudo pričaju čudom./ Ali ne radi sve što sam ja činio/ Neće te veseliti./ Ne čudi se/ Ako nemaš zašto./ U trenu ću te rasčuditi!/ Učiniću da te bude/ Samo prekopola/ Da jedna ne zna za drugu/ Polovinu/ Pa da ti sve prođe/ U vječnom traženju// U svom sljepilu dugo sam lutao/ Za ljudski vijek i predugo/ Dok nisam riječ uredio/ Dok svojim desnim dlanom prvo/ Pa umom/ Nisam napipao i makar malo u starosti dokučio/ Šta je sve zatvoreno, zarobljeno/ Svakim tim kamenom// Tek kad sam počeo da imenujem stvari/ Jednosložnim riječima/ A objašnjavam pjesmama/ I da slušam glas/ Redovno mi se javljao/ Makar jedan jasan san// Tako sam u snu radi jedne riječi/ Znao potrošiti čitav jedan dan/ A bivalo je i prije skladna govora/ Ali nikad ovakva nabujala Mora/ Iz mramora.// Mnogi su mi govorili, došaptavali/ Pravili razne oblike, misli i slike/ A neki još uvijek šute/ Razjapljenim mukom/ Zaliveni tim kamenom// Sada kada im prilazim – šutim/ I osluškujem… Duše su slobodne da govore/ Tek kad ih nije više tu/ Primakni se/ Spusti dlan na mene/ I slušaj dodirom/ Svoje zaumno znanje” (“U prologu”, uoči prvog kruga).

U ovim stihovima teksta “U prologu” sadržani su nagovještaj, nakana, svrha, ideja, misija… s kojima Senad Pašić pristupa ispisivanju ove knjige. A knjiga je sastavljena iz dva kruga – svaki po četrdeset pjesama (i, između njih, zapis “Krug – kamena kugla”, a iza dugog kruga, na kraju, zapis “Zbroj”). Prvi krug su etide “Sa stećaka”, a drugi krug su etide “Sa krhotina stećaka”. O brojevima u strukturi i kompoziciji ove knjige imalo bi se dosta toga reći – posebno o tom zaokružujuće/ ispunjujućem broju 40, i on svakako nije slučajno odabran; kao što nije slučajno postamentirana dvojnost/dvojina ciklusa. I naziv etide ima svoje opravdanje – prvenstveno u smislu sukcesivnosti/ ponovljivosti sudbinskih krugova, a naravno i u smislu nepretencioznosti izgovorenih/ispisanih tekstova (koji u simboličkom smislu i nisu ništa drugo do svojevrsno uvježbavanje/ usviravanje Muzike Bića). Zašto sve pjesme kao naslov imaju jednosložnu riječ: Šum, Mrk, Sjen, Dug, Prag, Lom, Prah, Nit, Svet, Dah…? Zato što su jednosložne riječi najkraći put od muka do govora, od glasa do sluha i do značenja: Pašić imenuje stvari jednosložnim riječima i potom u more šutnje zabacuje udicu. More šutnje je u ovom slučaju mramorje – sa svim onim što na njemu i u njemu šuti svoju šutnju. U tekstu pod naslovom “Ime” čitamo na samom kraju:

“Ne čita se sa ovog kamena/ Nikakvog imena/ Tu ne traži oslonca/ Ne urezuj mi ime u mramor ponovo/ I ne diraj mi ono moje, makar i neznano/ Kakav sam i bio”.

Kako započinju, kako se artikuliraju i uobličuju ove pjesme? Kao nemušti jedva-možda-govor-zagonetanje nekog jedva-možda-još-entiteta. A kako se završavaju? Redovno onim u kamenu urezanim, što je od bludnje-sašaptavnja-ušućenja na kraju za-ostalo: poentom, rekli bismo (gledajući na stvar sa aspekta strukture teksta), ili zasvođujućim prošaptajem-zanjemljenjem (gledajući sa aspekta same stvari). Ti završni fragmenti (na licu teksta odvojeni crtom od prethodnih stihova) predstavljaju neku vrstu magijskog buncajućeg formuliranja odgonetke: u njima su snaga poruke i težina poente dovedene do maksimalne aforističke sažetosti i do paroksizma. To nam se, čitaocima, nadaje kao kraj teksta/pjesme – a samom autoru se iz-poručuje kao početak (šlagvort) potrage za drugim nekim glasom, iz druge neke šutnje, koji će ga uvesti u narednu-neku pjesmu. Tako, naprimjer, u poenti teksta pod naslovom “Znam – da ni o čem ne znam govoriti” stoji ovako:

“Na kamenu mu se urezalo:/ Ništa ti ne znam reći/ Osim da se samo kroz mrak/ Dođe do svjetlosti”.

A evo kako započinje tekst/pjesma pod naslovoim “Dah – uznos”:

“Ovdje nema ništa/ Ikoga ičega/ Sama tama/ Pustina čama/ Jedan je bio i vidio./ Sve je šuplje, prazno/ Govorio/ Gore se sve uspinje/ Stalni talni hod po ivici/ Licem u lice sa sunovratom/ (Da li se propada dolje/ Ili se uzdiže gore/ Isto je)/ Odavde se nestaje…”

I kad se u tekstu priredi iluzija obraćanja (nekoga nekome), ostaju posve neizvjesni jestost, izdiferenciranost, identitet i jednog i drugog; kao da je pjesnik upravo to htio: u-jeziku-upriličiti ono nemoguće – da jedan muk s drugim mukom razgovara, bez ikakve poosobljujuće specifikacije i diferencijacije.

“Promičem se kroz sva vremena/ Do tvoje milosti/ Da me primiš/ Do moje nade i do svoga straha/ Što su mi u srcu/ Hata i nehata/ Moj dah je do tvojega daha/ U misli, u ruci, svakoj namjeri/ Muci/ Tu mi je i plodnost/ Tako me nosiš a to ne znaš” (iz teksta “Puh – jednim dahom sve”).

Ako stvar postavimo po istini, Život (kao dah) i Vrijeme (kao tren) uvijek su tu – samo mi “koji jesmo” prolazimo: o tome je u-jeziku-svjedočenje ova knjiga. O imanju-i-nemanju nas-koji-prolazimo. Zato je sasvim prirodno da nam se ovaj govor-mrmor-šumor (od kog su sačinjeni Pašićevi stihovi) neprestano pričinjava “kao isti” ili “skoro isti” (“pa već je to bilo, negdje ranije!”); to je istost Ponavljanja – u koje su saliveni naše “imanje-i-nemanje”, naše “sad-i-nekad”, naše “ovdje-i-tamo-nekamo”; Ponavljanja koje konkretno u tekstovima biva očitovano kao re-produciranje ili “samocitiranje” upravo tamo gdje postoji unutrašnja nužnost da se određeni stihovi ponove. Ponavljanja koje je, ontički, modus sa-tvorenosti bića.

Zar ima krijesnica da nisu u rodu jedna drugoj? A sjene, zar nisu rod rođeni između se? Iz ove zapitanosti dolazi i ta forma iskaza u kojoj se “ja”, “ti” i “on” stalno prepliću: “jedan onaj” spominje se prvo u trećem licu, potom se citira šta, navodno, kaže u prvom licu, pa opet ide u treće lice da bi se reklo šta se s njim dešavalo, i iznova se prvo lice u komentaru (pitanju ili zaključku) nadovezuje na prethodno… Toj disperziji (de)personaliziranosti u ravni iskaza doprinosi dodatno i arhaizirana forma upotrebe glagola: kondicional aorista glagola “jest” plus imperativ – što daje oblik “učini bi”, umjesto “učinio je”, “onda bi reci”, umjesto “onda je rekao”…

“Jedan je često ponavljao pred svoj odlazak:/ Sve što bi uradi – netragom nestalo/ Sve govorio, jeo, pio, mislio, ljubio, gledao/ Nešto znao puno zaboravio/ Gore se približio/ Šutio/ Onda me nestalo// Našli ga poslije kao sjenu raspolovljenu/ Naprasno raspolućenu u ogledalu vode/ Prepoznali u svakom listu/ Posred jesenje rijeke/ Vidjeli ga u svakom kovitlacu/ Ljetnje prašine zimske mećave// Pa se pitam:/ Ko su svi ti kao što sam i ja/ Što pogubiše duše usput/ Hrleći da srcu naprave mjesto/ Koju sam to ja vodu pio/ Koje me to Sunce grijalo/ Iz kakve zemlje mi sjeme nicalo…” (početak pjesme “Šta – i kako poslije”)

Dakle, ovdje je riječ o svojevrsnom “metafizičkom itinereru”, o “onostranstvovanja-putokazu” ili o “onostranstvovanja-redu-vožnje”: cijeli životi i cijele smrti stoje između jedne i druge u taj itinerer utisnute postaje (lijepa li je ova riječ, postaja: i stanica, i postajanje su u njoj!). Sa aspekta knjigoispisanosti, te su postaje, naravno, tekstovi/pjesme. Ti tekstovi/pjesme i moraju djelovati, barem u prvom čitanju, tako kako djeluju: kao buncanja, kao somnambulna posrtanja kroz riječi i iskaze, kao “prizivanja-haluciniranja” onog nekog zagrobno-zaumno-zašumno-zaboravljenog Pra-Svijeta (i Post-Svijeta, i Između-Svijeta). Između-Svijet je bivanje u ničemu, osluškivanje muka, gledanje tame, opipavanje neuhvatljivog: nije samo prelazak granice između ovog i onog, nego je i boravak u tom “između”. Upravo to i takvo “bivanje izmeđosti” Pašić uspijeva dočarati svojom leksikom i sintaksom. To bi možda bilo ono što bi se moglo čuti kad dlanom prelaziš po kamenu (a moglo bi se i ne čuti); to bi možda bilo ono što biće mrmori-i-šapuće tamo-nekad-i-negdje iza svog postojanja. I kao da nije papir to po čemu se zapisuju, nižu i uobličavaju ovi stihovi: kao da su ELEMENTI ta podloga na kojoj se trag ostavlja – Voda, More, Sunce, Svjetlost, Vjetar, Vatra, Zemlja… Kamen. Spoznanje sebe tad bi bilo kao – svesadržanost-sopstva-u-elementima: kako doći do te i takve (samo)spoznaje? Pa valjda samo tako što ćemo upijati-u-sebe to što u spomenutim elementima neprestano stoji-i-postoji: prepoznavati boju vjetra, oslušnuti šapat kamena, milovati zrake Sunca, u vodama ispijati mirise svog djetinjstva, na površini jezera oslikavati svijet onakav kakav jest, u pucketanju vatre slušati muziku sveobnovljivog života.

“Jedan i ne znade kad mu riječ presuši/ Kao i potok kad mu je tok/ Tanji pri ušću nego na izvoru/ Tu se i prekida/ Usahne// I ne utiču sve vode jednako/ Neke napreskok, hukom/ A neke nikako/ Kao i u mirna vremena/ Za njih se i ne zna više.// Vode i poniru/ I ponekad se iste nađu/ I u tebi i u meni/ A pamti voda i oblike/ Svjetla/ I oblike riječi između/ Tad su nam oči prozirne/ Mokre i plave – pune Mora/ I kamen se znoji u pjeni u junu/ Teško se prepozna i zvijezda/ Iako sjajem pokazuje put/ Makar samo to i ne može/ Dok ne prepozna drugu sebe// Ovako riječi presahnu/ I više se ne rađaju/ Ni na ovom kamenu” (cijeli tekst pjesme “Rod – kad sahne”).

Dakle, o pra-izvorišnom i o jedno-izvorišnom je ovdje riječ: podsjetit ćemo opet na retorsko pitanje odranije – zar nije iskra svakoj iskri jedan rod, zar nisu sve sjene rod rođeni… Upravo kao što je medijum (pozornica), odnosno prostor uprizorenja svih sadržaja ove knjige, srednjovjekovna nekropola s mramorjem, realno pra-izvorište i jedno-izvorište svih rodovskih (kolektivnih) identiteta (i konfesionalnih i etničkih) sa ovoga podneblja – na isti način je i oblikotvorno-izražajni duh kojim su nošene ove pjesme sav usmjeren tom u ontičkom smislu pra-izvorišnom i jedno-izvorišnom sjemenu humaniteta i života uopće; pritom je riječ ne samo o usmjerenosti unatrag, već i o usmjerenosti unaprijed – jer, nije nam dato ka prapočelu svom hoditi i u njemu se ogledati drugačije, osim krećući se naprijed. Eto zašto nema u ovoj knizi ni imena, ni naziva, ni egida ni okvira bilo kakve kolektivne pripadnosti!

Od onog prvobitnog – U početku bi Riječ, i Riječ bi u Boga – pa sve naovamo, dato nam je da gonetamo tu Riječ… koja nije ni rečeno ni zaušćeno, ni znak ni zapisano: možda je to zvuk, možda je to frekvencija sa kojim se, na kojoj se biće-u-biću prepoznaje-i-pronalazi (a da u čem bismo se i pronašli-prepoznali, ako ne u Izvorištu):

“Ovo li nam sjajnu riječ zaum donosi?/ Govori da smo ponovo živi/ U nekom vremenu/ Bez kraja i početka/ Samo između/ U vremenu što nema trajanje/ Ono samo – jeste/ Prizovi ga/ Pitaj pričaj pjevaj/ Prepoznaj/ I tamu i svjetlost i riječ u kamenu/ Govori riječi što su žar i prah/ Kao dar Sunca/ Kao opomena i strah/ Pričaj tu misao, taj dodir i dah…” (iz posljednjeg teksta “Zbroj – svega što se dalo dokučiti u tami i svjetlosti, u kamenu i dijelu mu”).

I kao što je u samoj svojoj ideji i u svojoj strukturi ova knjiga svojevrsni “infinitezimalni račun bitka” (kao potraga za iskrom u kamenu, kao lov na sjene nepostojećeg) – tako je i njena recepcija/ interpretacija sva zapućena u te međuprostore ili pukotine između glasova i između riječi: sve ono što otkrivamo iščitavajući ovaj rukopis nadaje nam se upravo kao iskrica, kao krijesnica najponornijeg univerzalnog smisla i značenja, koja će naknadno osvijetliti prostor cijelog teksta (i rukopisa)… upućujući nas na poniranje kao uvijek-iznova-iščitavanje dubine i tajne Bića.

Svemu ovom primjereno, i likovna (grafičko-dizajnerska) oprema knjige posebna je, pa možemo reći i izvanredna; sam autor je u vrlo neobičnoj tehnici (garež na staklu!) napravio dvanaest ilustracija (plus dvije na ovitku), koje krase na najboljem papiru besprijekorno otiskanu knjigu (pohvala štampariji “Dobre knjige” iz Sarajeva!). Dakle, iskrene preporuke budućim čitaocima – ove knjige koju doista vrijedi i imati i čitati…

Željko Grahovac, Prometej.ba