Međutim obije ideologije griješe upravo u toj bazičnoj definiciji.


Posmatrajući evoluciju našeg društva po istorijskim etapama, možemo primjetiti da društvo konstantno prolazi kroz promjene, težeći da ispravi mane; zamijeni stare vrijednosti novim i da samim tim postane kvalitetnije i funkcionalnije. Po socijalnim pozitivistima naše društvo teži istorijskom hepiendu, ultimativnom finalu društvene evolucije koje će biti oličeno u krajnjoj moralnoj metamorfozi individuuma pri čemu će egoizam pojedinca biti zamijenjem sa altruizmom.
Taj savršeni sistem oličen u takvom pojedincu predstavljaće vrhunac socijalne harmonije i funkcionalnosti.


No, moramo se zapitati, da li je to uopšte moguće, i još prije toga nameće se pitanje, da li je makar u prirodi čovjeka da stvori i održi nešto što se zove Utopija - savršeni socijalni sistem?  


Osnovna greška leži u zanemarivanju čovjekovih iskonskih instikata za preživljavanje.
Tomas Hobs je svoju teriju o čovjeku kao zlom biću koje svojim djelovanjem potkopava harmoničnost sistema, uzeo kao potpuno istorijski utvrđen aksiom. Smatrao je da samo jak društveni sistem oličen u državi koju predvodi jak vođa, može kontrolisati divljački individualistički egoizam. Naglašavajući izreku „Homo homini lupus est.“ objasnio je šablon po kome se odvijaju društveni odnosi između pojedinaca, pri čemu je sasvim nemoguće zamisliti da iz nekakvih samopostojanih altruističkih nagona, jedan pomaže drugom. Društvo i odnosi u društvu bliski su zakonima džungle koje, kako Hobs kaže, valja regulisati država sagrađena tako da u korijenu suzbija čovjekove iskonske individualističke nagone i težnje.


Ergo, sa psihološkog aspekta, čovjek je najprije biće-jedinka pa tek onda čoporativno biće. Spomenutoj činjenici doprinosi već pomenuti instikt za samopreživljavanjem. Pomenuti instikt ima korijene još u primitivnim vremenima kada je um tada još nerazvijenog homosapiensa bio striktno usmjeren ka preživljavanju u teškim uslovima. Isti taj instikt u malo izmijenjenijem obliku prenosi se do savremenih generacija.
Recimo surovost početnih vidova kapitalizma se ogleda upravo u manfistaciji tog instikta. Ekonomski sistem koji tretira sve njegove učesnike kao robu sa određenim vrijednostima koja je izložena na izuzetno probirljivom tržištu, podstiče kompeticiju unutar klasa u kojoj se etički kodeks zanemaruje u cilju primjećivanja. Na takvim tržištima roba biva uključivana u dalje ekonomske tokove samo ako posjeduje veće kvalitete od drugih, ili u najmanju ruku istaknutije. Postavljeni uslovi napretka čine etičko-moralni kodeks, zastupan od strane hrišćanskih ili pak komunističkih institucija, u stvari nepotrebnim i usporavajućim. Na mjestima etičkih kodeksa dolazi pomenuti kodeks vrijednosti samopreživljavanja kao oličenje primitivnog instiktivizma u čovjeku. Tada čovjek postaje zainteresovan isključivo za svoju egzistenciju, postavljajući svoja lična egzistencijalna htenja izražena kroz ambiciju kao  prioritet svih svojih djelovanja. Društvo pod kapitalizmom tom metodom podsticanja „produktivne“ samosvijesti pojedinca, biva razbijeno u atome koji bivaju produktivni isključivo u cilju samoispunjavanja.
Štaviše društvo koje se razvija u takvim okolnostima potpuno isključuje bitnost etičkog kodeksa, svrstavajući ga u reakcionarne produkte prošlosti, a pojedince koji ga se pridržavaju doživljavaju kao svojevrsne Don Kihote licemjerno hvaleći i diveći se romantičnosti njihovih djela.
Upravo je najveća tragedija ovakvog ekonomskog sistema ta da je on zapravo oličenje prirode ljudske jedinke.


No, uzmimo se utopističkih sistema, za koje su njihovi autori tvrdili, da su „savršeni“.
Hronološki gledano jedan od prvih kreatora „savršenog“ društva bio je Platon, antički idealista, koji je u svom djelu „Država“ zagovarao društvo zasnovano na unaprijed definisanoj raspodjeli dužnosti i obaveza. Po njemu je savršeno društvo kategorisano u tri socioekonomske klase: zlatnu, srebrnu, bronzanu i gvozdenu. U okviru te tri klase, svaki pojedinac biva obučavan za isključivo jednu dužnost i dužan je obavljati do kraja svog života. Naglašavam da ne postoji privatno vlasništvo u Platonovom primjeru.
Tu dolazimo do pitanja, da li zarad funkcionalnosti društva i produktivnosti jedinke, društvo ima pravo ograničiti egzistenciju jedinke?
Da li uopšte državu koja ukida slobodu življenja pojedinca možemo nazvati savršenom?
(Uzećemo kao aksiom da je sloboda jedna od osnovnih nužnosti života). Da li čovjeka programiranog poput mrava radilice možemo nazvati čovjekom i dati mu odluke racionalnog bića?
Po svemu sudeći, čovjek koji je lišen slobodne volje teško da se može nazvati čovjekom uopšte.
Dakle, eto, antički primjer savršene države sa tog aspekta već se uveliko udaljio od epiteta savršen.


Uzećemo za drugi primjer Utopiju Tomasa Mora.
Po njemu, savršeno društvo oličeno je u državi od pedeset i četiri grada. Izvan gradova smještena su poljoprivredna imanja. Između ostaloga i broj stanovnika je ograničen, ustaje se u određeno vrijeme i liježe takođe. A teške poslove obavljaju stranci i prestupnici.
I ovdje se naglašava da ne postoji privatno vlasništvo, jer navodno, gdje postoji privatno dobro ne postoji poštovanje prema opštem ili javnom dobru.
Elem, opet se postavlja pitanje, da li je savršen sistem onaj u kom jedinka biva ograničena normama koje su stvorene da bi se iz nje izvuklo nešto korisno? Da li je zadovoljstvo jedinke derogirano u odnosu na opšte dobro? I onda na kraju se zapitajmo, da li društvo kao takvo uopšte može biti pošteđeno buntovništva pojedinaca? Vjerovatno da ne, što znači da ovakvo društvo nije održivo. Sjetimo se Sartra koji je govorio da je istorijski dokazano da ograničeni pojedinac ima nagonski poriv za buntom. Dakle pojedinac kao takav ne bi dugo tolerisao ovakve sisteme.

Ergo, temelj „savršenih“ sistema počiva na principu sputavanja onog što je suštinski ljudsko u nama. Jedinka kojoj se nameće kolektivni duh, mora biti dovoljno „ispranog mozga“ od strane društvenog vrha, da bi se iz njene svijesti odstranio individualistički duh. Međutim ako je upravo taj individualistički duh jedno od osnova na kom se gradi sofisticirana čovjekova ličnost, onda lišavanje ljudskog bića tog osnova možemo smatrati i lišavanjem čovjeka onoga što ga čini čovjekom.
Po tome savršeni sistem je postojan samo ako ga čine samonesvjesne jedinke.


I komunizam kao i hrišćanstvo grade svoje ideologije na metodi mravljih kolonija u kojima individua živi za društvo. Odnos društva i jedinke samim tim i nije komutativan, jer je istorijski prikazano da najčešće jedinka koja zanemaruje svoju samosvijest, nije predmet pažnje društva. Društvo kao takvo biva strogo kolektivno, i djelo pojedinca se stapa u djelo cjelokupnog kolektiva. Jedan život i sve nužnosti koje ga uključuju su zanemarljive u odnosu na dobrobit društva.
Na tom principu opstaje komunistička oaza Sjeverna Koreja, kao i pojedine diktature iz prošlosti. Sve te države su na papiru imale savršene sisteme, koji su se zapravo u realnosti prikazale kao ugnjetavačke tiranije sa sistemima koji uništavaju jedinku i njen duh, pretvarajući ga u ništa drugo do u radničku snagu.


nigerija


No, spomenuću primjere približno savršenih sistema.
Svima je poznat primjer skandinavskih socijal-demokratija.
Poznato je da su spomenute zemlje postavile poreski sistem koji jednako sputava individualističke nagone onoliko koliko istovremeno stvara nužni životni prostor za jedinku.
Taj isti životni prostor je potreban jer se u njemu stvara osjećaj komfora, koji ne samo da potiskuje potrebu za egoizmom jedinke već ga zamjenjuje altruzimom. Isti taj altruizam potiče iz zahvalnosti jedinke za brigu koju sistem gaji prema njoj. Sistem vaspitanja tih zemalja podstiče razvoj kantovskih vrijednosti – morala i dužnosti, koji dodatno hrani volju jedinke da bude funkcionalan element kolektiva.


Ipak primjeri skandinavskih zemalja ostaju (a možda će zauvjek i ostati) samo izolovani primjeri dobrih sistema... Ne savršenih, već dobrih.


Ergo, sve implicira na to da čovjek nikada neće postati dio same savršenosti, niti da će se makar približititi tom pojmu. Utopija je od samog početka bila iluzija u daljini, koja postoji jedino van okvira ljudske istine i mogućnosti.


Autor: Nikola Marojević, Filozofski fakultet Nikšić, Univerzitet Crne Gore

| za Prometej.ba, 25.02.2013. |