(Dijala Hasanbegović, Žena u ružičastoj haljini, Vrijeme, Zenica, 2020.)

Žena u ružičastoj haljini druga je po redu pjesnička zbirka Dijale Hasanbegović, bosanskohercegovačke književnice, novinarke i književne kritičarke. Riječ je o zbirci koja se, na tematskoj razini, po mnogo čemu razlikuje od pjesničkog prvijenca ove autorice, zbirke pjesama Neće biti djece za rat (2017), a koja, istovremeno, zadržava sve one prepoznatljive stilske, pjesničke i intimističke značajke koje pjesnikinju Dijalu Hasanbegović izdvajaju i svrstavaju u kategoriju autentičnog i reprezentativnog pjesničkog glasa unutar savremene bosanskohercegovačke književnosti.

U zbirci Neće biti djece za rat, čitateljice i čitatelji već su se mogli upoznati sa dominantnim pjesničkim postupkom ove autorice, a to su narativne pjesme i ispovijedna forma. Žena u ružičastoj haljini, u stilu i formi, nasljeđuje autoričinu prvu zbirku, pa je, slijedom toga, riječ o sadržajno i emocionalno veoma kompleksnoj cjelini. Zbirka je sastavljena od dvadeset sedam pjesama, koje nisu podijeljene u cikluse, nego upravo kao cjelina oblikuju i stvaraju zaokruženu tematsku pjesničku strukturu. Osim ispovijedne forme, zanimljiv stilski postupak unutar zbirke jeste izmjena tačke gledišta, ali i vrlo kompleksan, bogat i očuđujući jezik, vokabular, pjesničke slike, metafore i poređenja. Sve ovo skupa, po pravilu, poeziju čini slojevitom, sugestivnom, atmosferičnom, ekspresivnom i začudnom.

Međutim, Žena u ružičastoj haljini otvara nove tematske preokupacije autorice Hasanbegović. U veoma zgusnutom prostoru, prepoznat će se, naime, nekoliko dominantnih tema ove zbirke. Takva je, prije svega, tema odnosa prema sjećanju i uspomenama. Upravo je složeno tematiziranje sjećanja i prošlosti ono što zbirku Žena u ružičastoj haljini čini ličnijomi intimnijom od njene prethodnice Neće biti djece za rat. Autorica se u svojoj novoj zbirci ogoljeva u propitivanju i sagledavanju prošlosti i uspomena kao veoma bolnog i kompleksnog tereta. Sa jedne strane, ova bi se zbirka uistinu mogla i trebala čitati kao odličan primjer toga kako sjećanje, kao krupan fenomen, jeste ujedno i bolno mjesto unutar svih nas – breme kojeg se gotovo nemoguće riješiti, jer nas drži stisnute u svojim nevidljivim šakama.

Prvenstveno zbog toga jer sjećanje uzima za centralnu temu, zanimljivo je da autorica zbirku otvara pjesmom pod nazivom Amnezija: moje je ime / meni je nadjenuto ono je / moj je nadjev / moje je ime meni / zadjenuto je u kosu iznad uha / i ja sam ga skinuo / odavno se na njega ne odazivam// želim se odjenuti / u neka druga imena / koja ne znače ništa (Amnezija, str. 9). Ono što se najavljuje u prvoj pjesmi, te što će se neprestano podcrtavati kroz gotovo cijelu zbirku, sažima se, zapravo, u jednu suštinu: odustajanje od prošlosti.

Na tom tragu, ova zbirka uključuje jednu vrlo važnu temu, a to je odlučno i radikalno opraštanje od prošlosti i sjećanja. Pritom, zanimljivo je da autorica ne predstavlja ovo opraštanje i odustajanje kao dva mračna procesa. Sasvim suprotno, ton zbirke nije pesimističan, ciničan niti patetičan. Kroz cijelu zbirku odzvanja glas i ton odlučne, hrabre i samosvjesne žene koja je odlučila da se rastane sa teretom i pritiskom sjećanja i uspomena.

U pjesmi Vaseljena, na primjer, autorica pjeva upravo o tom strašnom teretu sjećanja, poredeći ga sa sobom prepunom stvari iz koje je nemoguće sve iznijeti, koja se jednostavno mora napustiti, iz koje se mora izaći: U mojoj kući / soba / u kojoj niko / nije progovorio četiri godine / ali puna je / prepuna / iz nje nikada neću sve iznijeti / jednom ću je samo ostaviti (Vaseljena, str. 13-14).

Zatim, već na početku zbirke, u pjesmi simboličnog naziva Bijeg, ženski lirski subjekt progovara i ogoljeva se o tome kako je i zbog čega cijeli život posezala za najradikalnijim varijantama bježanja od sebe: Bila sam spremna priključiti se sekti / bila sam spremna pobjeći s Krišnom // umalo nisam otišla na Tibet // umalo / nisam nestala bestraga kao psovka // umalo / nisam od sebe nestala // i malo je falilo da povjerujem / da se može jednostavno otplesati / u potpuno poricanje // samo da otkrijem mogu li / proći ijednom cestom / putem parkom / a da sjećanje ne boli / muklo ne pecka / kao da me zrak / oštar od uspomena tetovira po zatiljku. / Bila sam spremna proći daljine / bila sam spremna povjerovati / nevjerovatne psine / samo da zaboravim kako je bilo / ne trebati / ne htjeti / samo biti (Bijeg, str. 15-16). To je, svakako, jedna od najsugestivnijih pjesama u zbirci, pjesma koja potkrepljuje stajalište o tome da se Žena u ružičastoj haljini svojim najvećim dijelom dotiče i unosi u kompleksnu temu odnosa između pojedinaca/pojedinki i sjećanja.

Rijetki su oni koji se ohrabre i usude zaratiti sa svojom prošlošću naglas, prihvatiti sjećanja onakva kakva jesu, bez uljepšavanja, bez poricanja, bez opterećivanja tijela i duha šutnjom i negacijom. A još je, među nama, manje onih koji se usude oprostiti od svojih uspomena, bez gorčine pustiti ljude i sjećanja da se iscijede iz nas. Radije se za njih držimo grčevito. Radije ne damo ljude iz naših prošlih života, iako su sada samo uspomene, jer time ih i tako jedino uspijevamo zadržati.

Nova zbirka Dijale Hasanbegović nam, slijedom toga, može pomoći da spoznamo i otkrijemo kako se, u jednom trenutku, svi moramo oprostiti od bar nekog dijela naše komplicirane prošlosti. Možda najdirektnija pjesma o želji za odustajanjem, i čvrstoj odluci za raskidanjem sa sjećanjima, jeste pjesma Ubistva, u kojoj, ponovo ženski lirski subjekt, odbija dopustiti da je sjećanja unište: Odbijam dopustiti da me sjećanja na vas / unište da sjećanja na vas / budu vaša odsustva // Volim vas, ali noćas odlazite // Noćas vas ubijam, jedno po jedno / iz vašeg bezmesnog. raznesenog tijela / zamirisat će život koji ste mi oteli (Ubistva, str. 21-22).

Zanimljivo je čitati zbirku Žena u ružičastoj haljini kroz vizuru samouvjerenog tona i perspektive odlučne žene koja se obračunava sa intimnim osjećanjima i mislima, ali i onim fenomenima koji samo naizgled polaze od ličnog iskustva, a zapravo zahvataju mnogo šire. Takav je i spomenuti aspekt odnosa prema sjećanju i uspomenama.

No ipak, nova zbirka pjesnikinje Hasanbegović neskriveno jeste intimistička, a autorica ovaj put izrijekom i naglašava važnost i kompliciranost svega onoga što se dešava unutar nas samih. Tako će, na primjer, u pjesmi Zvona, pišući o tome koliko je zamršen i slojevit proces upoznavanje sebe i spuštanja u dubine vlastite nutrine, autorica ispisati sljedeće stihove: želim najjača zvona odmah // Zvona da zvone / dok ulazim u sebe /i izlazim zvona (Zvona, str. 23). Intimističe teme poput ljubavi, porodice, samoće, usamljenosti, rastanka (Zakletva, Ona koju ne možeš zaboraviti, Nama u kojima je nemoguće živjeti, Jedan kraj...), itekako su značajne i dominantno prisutne u zbirci.

Premda, dakle, i one najličnije teme autorica vrlo vješto uklapa u široki kontekst savremenih boljki poput otuđenosti, samoće, izolovanosti, nerazumijevanja, postoje i one teme i problemi koji se odmah prepoznaju kao dominirajuće devijacije savremenog društva. Među prvima, u ovoj zbirci, tu potpadaju odnos prema drugačijima i stigmatiziranima. U pjesmi Neoprošteni, autorica veoma snažno progovara o iskustvu isključivanja iz društva, o emocionalnim ožiljcima zbog kojih nas često ispisuju iz društva. To je ujedno i pjesma o teškim stanjima samovanja, kriza i nestabilnosti koje prolazimo sami i u samoći: Ne trebate ljude koji pucaju kao petarde // Udaljite se od oštećenih / Istina je! – oštećenost je zarazna! / Tuđe potresa dublje nego vlastita (Neoprošteni, str. 26).

Posebnu pažnju u ovoj pjesmi privlače riječi oštećeni i oštećenost, a nešto kasnije, autorica spominje i pojam osakaćenosti kao bolesti koja se dobije kada se pogase televizori i skine šminka: osakaćenost je bolest koju možete dobiti / kada pogasite televizore, parkirate auta / otkažete putovanja, skinete šminku / i prestanete živjeti / život koji su vam reklamirali (Neoprošteni, str. 27). Tako u zbirci Žena u ružičastoj haljini stanja poput odbačenosti, usamljenosti, oštećenosti i umora postaju dominirajuća osjećanja. O tome je danas više nego ikada važnije pisati i govoriti. Jer se upravo danas tema mentalnog zdravlja površno propagira na svakom ćošku, a i dalje smo duboko oštećeni i nesretni, usamljeni i potišteni. Nije sramota o tome govoriti i pisati, odgovorno i duboko ozbiljno, što pjesnikinja Hasanbegović jako dobro zna još od svoje prve zbirke.

U posebno dirljivoj pjesmi Ona koju ne možeš zaboraviti, autorica jako lijepo piše o tankim ožiljcima koji ostaju sa unutrašnje strane. Čini se da je zbirka Žena u ružičastoj haljini, upravo to: izvrtanje i pokazivanje sitnih, skrivenih ožiljaka koje svi nosimo na unutrašnjoj strani sebe.

Nikolina Todorović, Prometej.ba