Jozef Chelmonski, Sokol, 1899.

Etimologija riječi sevdah, iznenađujuće, kaže da sawda nije ljubavni zanos, već crna žuč koja kola ljudskim organizmom i stvara osjećaj melanholije. Pjesma o melanholiji uzrokovanoj ljubavnim jadima naziva se sevdalinka. Istaknuti izvođači ove vrste muzike na bosanskohercegovačkom tlu su Himzo Polovina, Meho Puzić, Safet Isović i mnogi drugi. No, tu je i još jedan poseban izvođač sevdalinke – Zija Dizdarević.

Njegova sawda nešto je drugačijeg materijala. Koristeći se intertekstom iz naroda – pjesmama o Siv-zelen-sokolu – Dizdarević u kratkoj priči Otmica, pjeva o oslobođenju zatočene djevojke ustreptale krvi. Glavni heroj, strašna zavodljiva figura jeste Siv-zelen-soko, koji se poput bosanskohercegovačkog Feniksa diže iz jagluka, običnog rupca za brisanje djevojačkih suza. On se rađa alhemijskim spojem suza i tkanine. Osjeti se da je crna žuč omotač priče Otmica i lako ćete shvatiti da se govori i o fantastičkom i ženskom, o logosu i mythosu jedne sredine. Logos je za Platona trka dva konja sa imenima Eros i Thymos, gdje prvi žudi da pridobije željeni objekt, a drugi nas upućuje kako da izrazimo i nađemo svoje biće. Mythos je priča o izvoru, on je prije svega govor koji se prenosi sa jedne osobe na drugu. Grčki mitovi naučili su nas da su bogovi nastali kroz katastrofu, i da se od te katastrofe nisu mnogo pomakli. Kod Zije Dizdarevića, djevojka iz katastrofe odlazi u nepoznati i fantastički predio. Ono mitsko vuče i djevojku i priču prema gore, dok ih ono zbiljsko vuče ka dolje. Ipak, priča ostaje rastrzana između ova dva pojma, ne priklanjajući se u potpunosti ni jednom ni drugom. Ništa nije jednostavno ovako ili onako, crno ili bijelo, odsutno ili prisutno. Niti jedna binarna opozicija ne može u cjelosti dominirati tekstom, jer je tekst miješanje crnog i bijelog, što u konačnici daje sivu zonu. Tako se mitsko ne može shvatiti bez narodnosti, fantastičko bez zbiljskog, muško bez ženskog. Paradoksalno rečeno, samo u sistemskom razdvajanju ovih pojmova mogu se nazrijeti veze koje ih, zapravo, spajaju.

Dekartovo „Mislim, dakle jesam“ kao u kožu žigosani moto nije ništa drugo nego autoritet prisutnog iz kojeg bi trebala proizaći istina. Ako govorimo deridijanski, metafizika, epistemologija i ontologija nisu nauke koje se mogu temeljiti samo na prisutnosti. Sve ovo se skriva pod dimnim velom, ili, kod Dizdarevića, ispod jorgana. Dječak seizmološki podrhtava pod pokrivačem dok sluša Raifinu priču. Raifa ga erotično miluje i naginje se ka njemu, i tu se ogleda bijesni trk Platonovog drugog konja, Erosa. No, mali čovjek pod jorganom ne shvata šta to znači, jer ipak je suviše mlad da bi shvatio treperenje djevojke iz priče, ali i Raifino sopstveno erotično treperenje. Dječakova pokrivenost detalj je priče koji promiče. Jorgan koji ga dijeli od Raife jeste opipljiva tkanina koja djeluje kao zaštita od navale natprirodnog, erotskog i prividno odsutnog. Dvoumica desetogodišnjeg dječaka oko toga da li je mitsko stvorenje možda šejtan ili ptica prije da pokazuje vjerodostojnost narodne priče o Sokolu, nego sumnjičavost ovog malog slušatelja i čitatelja. Treba imati na umu da je upravo dječak onaj koji pripovijeda i da je njegov doživljaj iz djetinjstva prepričan punim intenzitetom. Drugi važan detalj, također vezan za tekstilnu industriju, jeste jagluk koji veze zatočenica. Djevojka je tamnovala sedam godinica, kaže Raifa. Dan i godinu djevojka veze jagluk iz kojeg će izaći mitski stvor. Reklo bi se, poprilično dug vremenski period za jednu maramicu. Ono što se zapravo tka jeste timotička energija iz djevojačkih prsa koja uzrokuje samoprijekor. No, poziv koji djeva upućuje Sokolu jeste posljednji krik očajnice koji će je odvesti u samostalnost. Treći sakriveni detalj jeste Raifin đerđef u koji veze amorfne oblike dok pripovijeda o Sokolu. Ona svojim govorom – mythosom - tka tekst o narodnoj priči, o partijarhatu, o svom strogom ocu i o svim mladim djevojkama koje znaju za iskustvo vrelih suza zatočeništva. Tako će mitska Arijadnina nit postati glavna sporedna pozadinska priča. U ovom slučaju, Arijadna spašava sebe izvlačeći iz svoje vune neobičnog Tezeja koji će upravo nju izvesti iz labirinta.

Oslobođenje djevojke jeste bijeg od opsesivnog oca, koji Raifa i dječak doživljavaju sa svojevrsnim strahom. U tome se ocrtava onostranost logosa koja podrhtava u ludilu. Priča unutar priče nije ništa drugo do tekstualno dozivanje thymosa, u kojem otac sam sebe ruši preko potiskivanja kćerke i njene prirode. Peter Sloterdijk će reći da je timotička sklonost povezana sa željom da se osjećaj vlastite vrijednosti potvrdi u odjeku drugoga. Taj drugi nije otac, već stvorenje crne žuči, Siv-zelen-soko, koji je postojao i prije Dizdarevićeve priče. Međutim, da bi se dozvao u postojanje, potrebno je učiniti nešto što je nekoć pripadalo magiji, a danas se izvodi bez muke. Potrebna je riječ. Govor i pisanje o Sokolu radi isto ono što i djevojčine suze natopljenom jagluku: one ga bude, stvaraju, daju mu značenje i ne samo jedan kontekst.


Autorica: Ermina Ribić, Prometej.ba