Ništa tu nije ličilo na život kakav je zamišljao. Dobro, da. Pandemija. Postoje pravila, postoje mjere, postoji red. U njegovom životu ionako nije postojao red. On nije postojao. Samo ONA. I sad, sad će uspostaviti red. Uspostavit će red prema međunarodnim higijenskim pravilima.

Kuća je rastvorena u propuhu, kao rana koja se suši. Malena garsonjera, jedva da se propuh može propuhom nazvati. Maknuo je sve stvari sa poda, treba prvo usisati, pa onda dezinficirati. Usisati, pa dezinficirati. Mršava brineta s TV-a to tako lako radi. Njemu trebaju stoljeća samo da makne stvari na kauč. Treba li nakon toga dezinficirati kauč? Treba li? Čime?

Nema veze, dakle, usisivač. Usisala mi je dušu i usisala ličnu slobodu, kao mašina. Kako je to moguće? Kako žena može postati takva? Žena koju si volio, Muamere, žena koju si volio. Kojoj si sve dao. Da, žena s kojom si razmišljao da stariš, s rukom u ruci. Kao u knjigama, filmovima, ne znaš više, jer niti čitaš knjige niti gledaš filmove, takav ti je postao život.

Ali sad imaš usisivač. Jako moćan. Potrebno je samo usisati krutu prljavštinu, a zatim dezinficirati. Kad se to desilo? Kad si postao izgnanik iz svog života? Savršeni par, savršeni posao, sanjao si nekakvu debelu bebu, i to ti je u snu bio sin. Sve se slagalo. Onda je ona postala ona. Žena, osoba, mišljenje. Nisi imao, Muamere, ništa protiv. Naime, ti si prvi u redu za ženska prava. Ali nisi mogao da shvatiš koji demon progovara iz nje kad te pita da li ste dovoljni samo vas dvoje, mora li biti neko treći. Tvoje dijete ne može nikako biti neko treći.

Upali usisivač.

Usisivač usisa sve. Usisa život koji si negdje upisao, negdje planirao. Sad ima virus, moraš usisati virus.

Minute su prolazile, Muamer je stajao s usisivačem pred sobom, s osebujnim pogledom na dezinfekcijska sredstva pred sobom. Razna. U spreju. Tečna. U gelu. Sve će to sasuti da očisti svoj život, sve. Samo da usisa. Tako je lako, pomislio je kad mu je Dijana reka. Tako je lako, usisati život. I sad živi taj život. Usisan. Nestao. Sablasni grad, i u njemu sablasni on, i u njemu sablasna ONA, i ono što je usisano. Sve će, onda, Muamer da usisa. Sve. Nema tog virusa.

Rekla je. Rekla je sve ću učiniti što želiš. Onda nije željela svoj plod. Muamere! Epidemija je tvoja šansa. Iskoristi svoju šansu. Usisaj stari život i nastavi dalje. Zašto soba izgleda kao da mjesecima u nju niko nije ušao? Zato što nije. Osamljena soba. To imaš. I nadu za plod.

I probao je Muamer jednom, dvaput, triput. Golemi je usisivač ječao kao pod kaznom, izdisao njemu pred očima. Nije se predavao, on, Muamer, nije. Shvatao je da od čišćenja te straćare zavisi njegov život. Bože, upali usisivač!

Rekla ti je tako. Prosto, usisaju plod. Nije osoba. Nije beba. Mogućnost života, to je. I šta ne shvataš? Kad si me zadnji put zaista pogledao? Zaista pogledao, možeš li planirati život s nekim kojeg si jedva pogledao?

Muamere, prestani se kriviti i upali usisivač.

To je prvi korak, prvo kruti otpad, onda ostalo. Upali. Ne radi. Cvili. Cvili kao keruša na porođaju. Jednom, dvaput, triput, opet.

Zašto ne mogu da pokrenem usisivač bez tebe? Koji je vrag u mene ušao.

I sva ta sredstva za čišćenje, koja ubijaju sve. Štite od svega. Od infekcije, od života, od smrti. Sagradio si sebi tvrđavu, Muamere, i u nju niko ne može ući. I šta je sad? Vakuum svijeta neće da usisa tvoje demone? Jesmo li dovoljni, samo ti i ja, Muamere?

Tako joj jasno čuješ glas. Da li je tako jasno voliš? Je li dovoljno? Ko je tebe pitao je li dovoljno?

Nakon petog puta, Muamer je odustao od usisivača. Sjeo je na pod, među sredstvima za čišćenje, sjedio satima, a onda mu je zakrulio želudac. Nazvao ju je na telefon.

- Dijana... usisivač ne radi i nemam fen....

- Možeš doći.


Dijala Hasanbegović, Prometej.ba