Jasmina je bila budna od pet sati ujutro. Prvu je kafu popila pred televizorom, prvo gledajući crtani film, a onda prebacujući na čas joge u šest sati. Instruktorica se izvijala u njoj nemoguće položaje. U nekim je izgledala kao da se moli.

Uoči bajramskog jutra, Jasmina jedva da je ikako spavala. Nije mogla da se namjesti ni na jednoj strani, boljele su je ruke, od promjene vremena, rekla je sebi. Od promjene vremena sijevale su joj i obje potkoljenice, slomljene prije deset godina. Nije mogla leći na leđa, jer onda bi hrkala, pištala i puhala, i to bi budilo Envera. Noć je provela kuhajući. Kadaif, jer on može žvakati samo kadaif (kad je napravila svoj prvi, jutro je dočekala u hitnoj pomoći, slomljene lijeve potkoljenice, kičme izvijene u, bila je sigurna, neki joga položaj). I baklavu od griza, koju Enver može ponekad prožvakati („ciganska baklava, nisi mogla orahe da staviš, mrsko ti bilo mljeti, jesi uzela pare da se renoviraš za švalere, treba te išutati i te šejtanske noge“ i dva dana sa slomljenom nogom, treći dan u bolnici, bila je zima i medicinska sestra joj je rekla da mora da pazi kako hoda). Sogan-dolmu, koju je dobro posolila (neslana joj je ostavila ožiljak od rebrastoga noža na desnom obrazu, njena sestra Emina imala je najbolji puder).

Jasmina je pogledala kroz prozor. Ispeglani ljudi idu na Bajram-namaz. Neki se i vraćaju. Toplo je i sparno, kao da je neko poklopio lonac grada metalnim poklopcem neba. Na teraviji joj je komšinica rekla da će Bajram biti onakav kakav je bio prvi dan Ramazana. Nije se sjećala kakav je bio prvi dan. Jasmina je naučila zaboravljati dan za danom, kako bi prolazio. Naučila je to davno. Bila je sigurna da joj je to spasilo život. Kad bi ju srela u prodavnici, na ulici, u liftu ili džamiji, s novom masnicom na čelu, komšinica bi šutjela neko vrijeme ili pričala o vremenu i svome sinu koji je osnovao post-punk bend, a onda iz čista mira upitala, „Kad se to desilo?“. I Jasmina bi navela dan i sat, tačno u minutu. Kao da će nečemu svjedočiti. Kao da će upisivanje vremena u neočekivanost života koji je živjela koristiti nečemu. Upisivanje vremena boli činilo je bol konkretnom, stvarnom, živom i izgovorenom.

Otvorila je ladicu sa ukrasnim vrećicama i papirima, da umota poklone, sitnice, ali su morale biti lijepo umotane. Srebreni ukrasni papir sijevao je pod čudnim jutarnjim svjetlom. Dvadeset i sedme noći Ramazana, komšinica je rekla da gleda u nebo cijelu noć, da će joj se možda nebo „otvoriti“ kao jak srebreni bljesak i tad što zaželi, ostvarit će joj se. Nebo je dvadeset i sedme noći bilo kao ugalj. Cijele noći. „Ti si takva budala, Jaco. Takva budala“, rekla je Emina, koja se prije četiri godine udala za Enverovog brata, i sada živjela sa svekrvom u dvospratnici sa zajedničkim ulaznim vratima. Oči su joj sijale kao žeravica, suze su bacale ključ u Jasminino lice, ali Emina nije nikad zaista zaplakala. Nikad. A nebrojeno puta su tako sjedile u potkrovlju, pile kafu i pušile. Jer zavjese su bijele, heklane, uštirkane. Jer ponjave su počešljane i pramenovi moraju stajati uspravno. Jer ćilimi su bili prošle sedmice na pranju. Jer se ne smije praviti propuh, svekrvu će „uhvatiti sandžija“ i past će na postelju i umrijeti, i šta će onda oni svi?

Papir je hrskao dok ga je Jasmina savijala i lijepila. U ušima joj je pucketala noć kad su joj, kroz lošu telefonsku vezu, javili da su Enver i Eminin muž imali nesreću. Obojica živi. Pucketao je i zaleđeni snijeg ispod ambulantnih kola kada je nakon mjesec dana Jasmina sa sestrom odvela paraliziranog Envera, sada sasvim nijemog, iz bolnice u njihov stan. Emina je šutjela, a zjenice su joj ključale u vlažnim očima. Nije skidala pogled sa sestre.

Jasmina je provjerila ima li u novčaniku sitnije novčanice za Eminine djevojčice, i otišla u spavaću sobu, sa slamkom i šoljicom kafe. Skinula je s vješalice odijelo koje je mirisalo na savršeni, uglačani svijet. Oblačenje je trajalo dugo, brijanje je trajalo dugo, ali Jasmina je odlučila toga jutra sve raditi polako. Nigdje neće zakasniti. Bajram je cijeli dan.

Taksista je bio ljubazan i raspoložen. Pomogao joj je izvesti Envera iz haustora („dobro je da je prvi sprat, nisko prizemlje“) i odvezao podno mahale, rekavši da se ne može uspeti gore. I Jasmina je gurala nijemo tijelo svoga muža. Mimo nje su prolazile žene u visokim potpeticama, vješto kočeći. Mirisale su na sve bašte ovoga svijeta, kose su im bile velike i raskošne, usne zapečaćene jakim, vedrim bojama. Muškarci su se glasno smijali i šalili, glatkih obrijanih lica, bijelih zuba. Prozori su se otvarali da ispuste mirise hrane, i bila je to eksplozija mirisa koji se inače nikada ne bi sreli, osim u haosu radosti.

Jasmina nije ni primijetila da se iza njih polako vuče bijeli automobil. Tek ju je iznenadno stenjanje motora trgnulo iz misli, i njoj se učinilo da automobil prelazi preko njih, da pada na nju kao jutrošnje metalno nebo, i ona je zakočila kolica, okrenula se prema automobilu, spustila oba vlažna dlana na haubu, i zaurlala: „Hoćete da ga pregazite?! Je li hoćete da ga pregazite? Vidite u kakvom je stanju. On ne smije umrijeti! On – ne smije – umrijeti!“

Dvoje zbunjenih ljudi u autu, raširenih očiju, šuteći je gledalo u Jasminu naslonjenu rukama na haubu, sve dok ona nije trepnula, kao da se budi iz sna, okrenula se i nastavila voziti uzbrdo do svekrvine kuće. Srce joj je lupalo u cijelom tijelu. I ne misleći, uspuhana, pozvonila je.

Na vratima, Jasminu je dočekala svekrva i zet, „Bajrambarećola“ i poljupci. Zet je čvrsto zagrlio prvo nju, a onda pažljivo poljubio Envera u obraz. Emina je stajala naslonjena na štok, koji je vodio do stepenica u potkrovlje, s malom džezvom kafe u rukama. Šutjela je, ozbiljna.

Jasmina je pogledala u njih, u svakog pojedinačno, pažljivo, kao da kroz teleskop gleda planete. I oni su šuteći gledali u nju, jedino je svekrva ispružila ruku prema dnevnoj sobi, i poluotvorila usta da izgovori poziv za ulazak. Onda je Jasmina čula sebe, jasno, kako govori:

„Jede samo meku hranu. I voli slano.“

Dok su svekrva i zet nešto zbunjeno i tiho mrmljali, Emina je i dalje stajala šuteći u dovratku, s džezvom u rukama.

Jasmina se okrenula, i krenula niz strmu uličicu. Noge su joj sijevale od boli, ali ona je u tome uživala. Grupa djece, među njima i Eminine djevojčice, obučene u bijele suknjice optračene žutom čipkom, kao njena marama na vjenčanju, opkolila ju je veselom vriskom i cikom: „Bajram-banka, teta Jasmina, Bajram-banka!“.

I Jasmina je izvadila iz novčanika sav usitnjeni novac, i tutnula ga u ruke jedinom dječaku u grupi. Djevojčice su pravedničkii navalile da se novac jednako podijeli. „Aaaa, mamaaaa, raščupaše meeee!“, vikao je dječak okružen tilom i čipkom.

Jasmina je pogledala na sat. Bilo je deset sati i dvadeset dvije minute.

Dijala Hasanbegović, Prometej.ba