Stropovi. Oni koji se vrte, oni što stoje mirno. Stropovi s plafonjerkama punim mrtvih insekata. Neonski stropovi. Neki bijeli, neki sivi. Drhteći stropovi u ambulantnim kolima. Sve serije slika u Marijnoj glavi ta tri mjeseca završavale su se slikom stropa. To je jutro, iskoračivši iz predvorja bolnice, čini joj se nakon cijele vječnosti, ugledala nebo. Prosto, beskraj pukao iznad njenog tjemena. Osjetila je na trenutak kako će joj se glava odvojiti od tijela, i odletjeti u njega, dižući se poput balona.

Dugo je silazila niz brdo navrh kojeg je bila bolnica, i sjela na klupu u mali park, spustivši ruksak i plastičnu kesu. Iz plastične je kese izvadila mobitel, sjetila se da je prazan, i vratila ga. Mala bočica parfema, ukosnica sa zvijezdom, uski remen s kopčom u obliku mačije glave. Čije su to stvari? Ima li ona više uopće stvari? Stropovi. Opet stropovi. Hodnički. Neonski.

I prije nego što će pokupiti otpusni list i izići, Marija je znala da će sjediti na klupi i čekati. Ne! Ona je to isplanirala. Zapravo, noćima prije je to isplanirala. Nije čekala svoju majku, jer je znala da neće doći po nju. Niti svoju prijateljicu, za koju je izmislila posebnu napravu – prekidač – u mislima. Da, kad god bi njen lik iskrsnuo, stisne prekidač. I ugasi prijateljicu. Kao stropno svjetlo.

Marija je čekala da se otvori maleni kafić kod parka. Tu, odmah do nje. Uskoro će se otvoriti. I ona će zaboraviti sve stropove koji su se vrtjeli. Zaboraviti ljutito lice prijateljice, i ljute riječi. Zaboraviti majčine neposjete. Zaboraviti sve razočarane oči.

Jer čemu? Gledaj naprijed, kažu, idi dalje. Kuda dalje? Gradi život. Kojom građom? Na čijoj zemlji?

Iako u džepu nije imala ni dinara, Marija je ušla u kafić čim se otvorio i sjela za prvi sto do prozora. Visoki, mladi konobar još je namještao stolice.

- Denise, onu slomljenu da si sklonio, jesi čuo? Jučer Hajro umalo nije pao s nje. – čuo se stariji glas nekog drugog iza pulta.

Denis je, nakon što je poredao stolice, uzeo pepeljaru i stavio je pred Mariju, vidjevši da je zapalila cigaretu.

- Dupli viski i čašu vode.

Mariji je odjednom bilo vruće. Svijetloplavi šal ju je gušio, i ona je podigla glavu da izvadi tamnu kosu koju je pokrivao. Strop. Ugašeni.

To je sve što je planirala da uradi to jutro, prvi dan nakon liječenja na klinici. Da popije piće. I da završi već jednom s tim. Jer evo je, svjesna i prisebna, sve što vidi su stropovi. I oči. I svijet koji u njoj nestaje.

Denis je natočio viski u čašu, vodu u drugu, i noseći to prema Marijinom stolu zapeo za susjedni sto.

- E, da si prosuo taj viski, da znaš da bi ga platio – stariji glas je dobio lice, mršavo i iskeženo, potresno budno rano ujutro.

Zaboravila je baciti lijekove u kantu za smeće, mislila je dok je gledala u čašu nepomičnim pogledom. Ne može ih ovdje baciti. Bacit će ih skupa sa sobom, u prvu rupu u koju upadne. Nakon ove čaše. I još jedne. I još jedne. Bez dinara. Bacit će se u rupu bez dinara i bez dna. Samo da više ne vidi niti jedan strop. Da više ne čuje prasak vrata. U prasku vrata nestao je njen otac prije dvadeset godina – i to je sve što je bilo potrebno. Jedan jedini tresak vrata u noći. Tako nestaju ljudi, tako nestaju svjetovi. Marija je gledala u čašu. U njenom su se ćilibaru krile sve batine koje je popila od svog oca, uskim kaišem, po nogama. Po rukama. I jednom po licu.

Deset minuta već Marija sjedi, pred čašom koju nije ni dirnula, pušeći već treću cigaretu. Zagledan u malenu Marijinu pojavu pred punom čašom viskija, Denisu je ispala čaša iz koje se upravo napio vode, i razbila se uz prasak. Marija se trgnula.

- Pobogu, debilu nesposobni, slinavi, gdje se sad svo to staklo rasulo?

- Palo je... dole.. – Denis se sageo da kupi komade.

- Da, palo je dole. DOLE! Da neće možda gore past'?!

Marija se nasmiješila čaši. Pala gore. Ona je mnogo puta pala gore. Na strop. Čaša se caklila natrag u njene oči. Bacila je pogled na starijeg muškarca. I on je u tom momentu gledao nju. Imao je kristalno plave oči. Njen je otac imao kristalno plave oči. Ona ima ugasloplave oči.

- Pazi, nemoj da oštetiš te skupe tene s pijace, šaneru – nasilu se nasmijao stariji, i upalio aparat za kafu.

Marija je pogledala u svoje noge. U plavim tenisicama. I ljeti i zimi, u plavim tenisicama. I poželjela ih vidjeti bose. Bose, na bijelom ćilimu u svojoj sobi. Netom pred mirisno spavanje, duboko dišući. Leći na plahte samo rukom zategnute, nezataknute za madrac. Popiti čašu vode. I udahnuti.

Još je petnaest minuta prošlo i Marijina se čaša počela lomiti u suze, koje je gasila u punoj pepeljari. Nije ni znala kad je počela plakati. Od čega početi? Od suza. Od čega graditi? Ponekad, od suza. I one su materija. I one su početak. Čisti, slani početak, kao jutro na moru.

I, prije nego što će Denis uspjeti išta reći, iako ju je posmatrao skoro neprekidno ispod oka, Marija je zgrabila torbu i istrčala iz kafića. Ni sama ne zna koliko je tako trčala. Trčala je dugo. Zastajala, saginjala se i uzimala dah, i opet trčala. U udarcima stopala od beton čula je sav svijet – jednostavan, kakav svijet zapravo i jeste. Sazdan od vode i zemlje. Od suza i betona. Od građe od koje se pravi život. Lupat će na vrata. Mama će otvoriti, i ona će reći: „Došla sam!“. Reći će, ne, reći će: „Došla sam kući, mama.“

U još uvijek praznom kafiću, Denis je, pod kristalnim okom svoga gazde, prišao stolu za kojim je maločas sjedila Marija. Podigao je čašu naglo, ćilibarno more se uzburkalo, i popio na eks. Iz novčanika je izvadio novčanicu, utisnuo je u sto tako da se zatresao, i skinuo svoju jaknu s vješalice.

- E, mali, gdje ćeš ti, je li?!

- Kući.

Dijala Hasanbegović, Prometej.ba