Bio je prvi sunčan dan tog ranog proljeća. Azra je, prvi put nakon puno vremena ustala u isto doba kad i njena majka, oko osam sati, i sad je brisala tananu paučinu i prašinu oko cvijeća na prozoru, koju je nenadano sunce otkrilo. Udahnula je duboko, pogledavši u blijedoplavo nebo, u kojem je malo sunce, tako svijetlo da je bilo skoro bijelo, plivalo kao božanski odraz. Nasmiješila se sama sebi. Prvo jutro otkako se razvela i preselila kod roditelja, bila je spokojna. Skoro sretna. „Možda postoji život poslije života“, pomislila je u sebi, i opet se nasmijala besmislenosti te misli koja je u njoj budila nadu.

Majka je za kuhinjskim stolom savijala sarmu, brzim pokretima, s naočarima na očima, tiho pjevušeći, a Azrin sin Emir igrao je za stolom svoju uobičajenu igru: sjeckao je slike i naslove iz novina. Azri nikad nije bilo baš sasvim jasno otkud mu to, gdje je došao na tu ideju, ali bilo joj je drago da je osmogodišnjak pronašao makar naočigled zdraviji način da se nosi s razvodom nego ona. I to joj je bilo dovoljno.

- Ne mogu da vjerujem!

Azrin otac, koji je sjedio u dnevnoj sobi i čitao novine, ustao je iz fotelje, sve jednako držeći novine otvorene pred očima. Neko je vrijeme tako stajao, zatim požurio do kuhinje i spustio novine na sto pored šerpe pune zelenih smotuljaka.

- Nela se smije na slici!, značajno spuštajući štaku na sto, rekao je otac.

Azra se okrenula od prozora, majka upitno podigla pogled ispod naočara navrh nosa, i zbunjeno su gledale u oca.

- Šta kažeš ti?, upita napokon Azrina majka, koja nije podnosila dramatične tišine.

- Nela se smije na smrtovnici!

Neko je vrijeme vladala tišina, čak je i Emir prestao da izrezuje i pogledao u dedu.

- Ma šta, bolan pričaš ti, kakvoj smrtovnici, koja Nela se smije?, majka je uzela novine, primakla naočari očima da pažljivo pogleda. Azra se naslonila leđima na prozor, gnječeći malene pupoljke afričkih ljubičica i stavila ruku na usta.

- Nela je umrla?!, dahnula je kroz šaku i blaga joj je nesvjestica zaljuljala sobu koja je odjednom sva postala bijela.

Nela je bila Azrina prijateljica s fakulteta. Visoka, tanana, crnokosa i tiha žena, koja se nakon druge godine fakulteta udala za momka s kojim je bila od srednje škole. Tvrdila je da je ona tako željela, da bi se to svakako i desilo, ali Azra je znala da je Nelin momak gajio duboki strah da će ih život razdvojiti, i da će odvesti Nelu daleko od njega. Što nikako nije želio. Čega se patološki plašio, zbog čega je čekao Nelu svaki dan ispred fakulteta, da odveze nju i Azru kući. Nela se udala, i nestala. Niko ju nije viđao mjesecima, dok se jednog dana nije pojavila na fakultetu, da „zamrzne“ studij, koji je namjeravala jednom nastaviti, tužnog lica i već vidljivog trudničkog stomaka. Nosila je sunčane naočare, koje je skinula kad je vidjela Azru. Azra je primijetila bore, podočnjake, i čudno žutilo oko sljepoočnica. Nije joj rekla ništa, pravila se sretna zbog prijateljice, koja se činila sve samo ne sretnom. Ostale vijesti o Neli primala je povremeno od njenog brata, koji je bio Nelin jedini preostali rod. On je i javio Azri kad je Nela jednostavno iščezla. Samo su znali da se jednog dana pojavila na poslu, i nikad se nije vratila kući.

- Nela je umrla..., ponavljala je Azra i dalje šapćući sebi u dlan, i polako dolazeći sebi, uzela novine od majke i zagledala se u sliku.

- A, nek' joj je rahmet duši, Ramize. Znaš kakva je bila. Boga pitaj ko je poslao tu sliku, Azrina majka je prestala motati, i pritiskala je rukom smotuljke u šerpi.

- Ali od svih slika koje su imali, poslali su na smrtovnicu onu na kojoj se SMIJE! Ja ovo ne vjerujem, ja sam ovo vidio prvi put u životu... Ali dobro kažeš. Bila je... takva kakva je bila, i uradila to što je uradila, tako da, možda nisu ni imali drugu sliku.

Azra se kroz suze, i dalje u šoku poluotvorenih usta, zagledala u nasmiješenu prijateljicu na crno-bijeloj slici, na sivom papiru od čijeg mirisa peku oči.

Dan kad je Nela odlučila da ode zauvijek negdje gdje je niko neće pronaći bio je sličan ovome. Prvi pravi proljetni dan. Došla je na posao obučena u farmerice i majicu dugih rukava, kakve je obično nosila da joj se ne bi vidjele modrice i podlivi na rukama. Na licu je, kao i obično, imala debeli sloj šminke koji je prekrivao modrice na licu, posjekotine... Osim obične torbe, imala je i mali ručni kofer. Bila je raspoložena, što je začudilo njene kolege na poslu, ali nisu pitali mnogo. Ljudi ne ispituju ljude u velikoj boli. Dosta im je boli.

Nakon posla, Nela se sastala s bratom na kafi. I njega je začudilo njeno dobro raspoloženje, ali ni on nije puno pitao. No, primijetio je mali kofer, za koji isto tako ništa nije rekao.

- Želim te uslikati, rekao je odjednom Nelin brat, fotograf, i izvadio aparat iz torbe. – Nisi odavno bolje izgledala!

Nela se nasmijala i aparat je zasvijetlio. Brat ju je otpratio do autobusa koji ju je trebao odvesti kući. I nikad je više nije vidio.

U međuvremenu, Azra je u neznanju spustila novine na sto, i iz kupatila u kojem je plakala i dalje slušala priču svojih roditelja.

- Ostavila je muža i malo dijete same. Sigurno ju je izjela bol, rekao je Ramiz.

- Nek' joj je vječni rahmet, ponavljala je Azrina majka. – Nadam se da je dijete dobro...

U međuvremenu, dok niko nije gledao, Emir je izrezao Nelinu sliku iz novina, i stavio je među svoje ostale isječke. Ni ne primijetivši to, otac je uzeo novine i nastavio čitati, majka nastavila kuhati, a Azra se nakon trećeg umivanja vratila za sto, sjela i čvrsto zagrlila svoga sina. Ugledala je potom, na hrpi isječaka, Nelinu nasmiješenu sliku. Gledala ju je neko vrijeme, zatim zamišljeno uzela. Ustala je i otišla u hodnik, gdje su na vješalicama visile torbe i kaputi. Pogledala je sliku još jednom dobro, i nasmiješila joj se, osmijeh na osmijeh. Stavila je sliku u novčanik, u duboki pretinac, presavijenu.

Brišući posljednju suzu, i vračajući se u kuhinju, imala je na licu i dalje osmijeh. Osmijeh poslije života.

Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba