Još niti jednom nije pogledao u sat. Ali pogledao je kroz prozor, vidio vedro i vjetrovito nebo, suhu vatu oblaka rastrganu i razbacanu po suncu, i nju, na klupi.

Kad se pridizao s hladnog popločanog poda bolničke sobe, podižući cigaretu koja se otkotrljala ispod kreveta, a stajala mu je zataknuta za uho i čuvao ju je za pauzu, vidio je vjetar kako kreće preko parka ispred bolnice, povija drveće, talasa kratku travu, a onda nestaje tik ispred prozorskog stakla.

Tarik nikada nije prestao da se srami u tuđe ime. Za sedam godina, koliko radi kao medicinski tehničar, nikad nije prestao da osjeća sram u ime ljudi koji su bili neuljudni prema svojim bolesnim, ljudi koji nisu dolazili vidjeti svoje umiruće, ljudi koji su ga gledali čudno jer je od njih tamniji i i nosi pundžu. Bilo ga je sram i drugih stvari. Naprimjer, hladne odlučnosti bolesti da liši ljudsko tijelo dostojanstva. Bilo ga je sram gledati sram u očima poniženih bolesnika. Liječnici nikad ne gledaju umirućima u oči, mislio je Tarik. Također je negdje duboko znao da to ima smisla. Šta bi se, zbilja, desilo kad bismo pogledali u oči one koje ne možemo spasiti? Rađa li se smrt u riječi ili u odluci sudbine? Šta je sudbina? Jesam li ja sudbina? Pogledao je bolesniku u zatvorena vijeđa. Pa zatim u tjeme. Pa opet u prozor.

Jedino se žena nije pomjerala na vjetru. Titrala mu je u zjenicama kao mrlja: noge su joj prekrižene u člancima. Tankim. Nabori vunenih hulahopki čine od njih gusjenice. Đonovi njenih cipela su sivi i u njih je ulegla tvrda, ljepljiva, vječna masa pločnika. Naslon od klupe sasvim joj je skrivao leđa i izgledalo je kao da joj vrat raste iz drvenih greda: tanak, malo povijen naprijed, istaknute vratne kičme. S prozora je izgledalo kao da joj je kičma povijena pod nelogičnim uglom. Gledao ju je, razlomljenu, razbijenu: u bolničkoj je sobi, za vrijeme posjeta, izgledala kao smotuljak drhtavog iščekivanja. U bolničkom holu, ispred vrata laboratorije, nasmijala bi se dok bi čekala rezultate. Podigla bi pogled prema njemu i nasmijala se, odsutno, nesretno, uvijek pred rezultate. Izlaz za osoblje vodio je do parkinga na kojem bi svaki dan parkirala auto, nizom kamenih stepenica iz kojih mahovina raste uporno i sve gušće, čineći korake jedva čujnim: brojao ih je. Cijeli njen život u posljednjih godinu dana stao je u 347 koraka do bolničkog parkinga.

Slušao je neko vrijeme ujednačeni rad aparata u sobi, pogled mu je na tren pao na Kemalove jedre plave vene, oblijepljene bijelom trakom i na mjesto gdje se susreće plastična baza igle i blijedi trag prstena. Onda je sve postalo šum. Opet je gledao u prozor kao u sat. Nebo je bilo bez ptica. Još uvijek je sjedila na klupi. Bradu je isturila naprijed, kao da će ju ona povući da ustane. Iz nelogične linije leđa, sad izbija jedna noga, skoro sasvim ispružena po klupi, i druga noga, savijenog stopala.

"Imam poruku za tebe."

Stajala je na hodniku, pokraj aparata za kafu, tu u hodniku, jučer. Plastična čaša u Tarikovoj ruci ulegla mu je u jagodice, topla i meka, pržila mu je prste.

"Donijela sam ti nešto", rekla je glasnije, iako je bilo jasno da ju je i prvi put čuo. Izvadila je iz džepa veste papirić, savijen među dva tanka prsta i pružila mu ga. Ruka joj je bila mirna. Oči su joj bile staklene. Zgužvao je poruku u šaku i pritisnuo ju na toplu čašu.

"Neću spavati cijelu noć. Javi mi se. Kad pročitaš."

Prošla je kroz pokretna staklena vrata i povila se pod mlakom kišom kao pod tučom. Iz crnih, pregolemih, preširokih rukava, nogavica, šalova, izvirivali su dijelovi tijela bijeli, drhturavi, netaknuti, usamljeni: šake, stopala, lice, vrat. Nosila je Kemalovu odjeću.

Uvijek mu se činilo kako su bolnice posute prahom fino mljevenih čestica, koji žulja oči i koji svemu daje puderastu, tuferastu teksturu. Kao da je cijela bolnica presvučena sitnim tkanjem čestica: vidio ih je skupljene na vrhovima trepavica bolesnika, i nanizane na bolesnikove pramenove, crne i sjajne, potekle niz čelo kao gusta, crna krv. Negdje u dnu zgrade čulo se zveckanje posuđa. Vidio je jato golubova, napokon, kako prelijeće nebo iznad bolničkoga parka, i iako je znao da je pametnije da ostane sjediti, od ushita je prišao prozoru, kao opčinjen, i širom otvorenih očiju ih gledao kako se spuštaju na prvi niz bolničkih stepenica. Kad bi se samo okrenula, pomislio je.

Pogledao je bolesniku u noge. Maslinasto-sive, kao izlivene iz kalupa. Kemal je bio biciklist. Tarik je povukao plahtu i pogledao mu cijele noge, dugačke i jake, jednake boje. Pomislio je kako smrt samo polako liježe u tijelo: ona tako olakšava. Smrt čini tijela bliskih nam ljudi nepoznatim. "Kad nas više ne bude, neće ni biti važno. Važno je ono što se dešava sad", rekao mu je Kemal nakon prve kemoterapije, prije više od godinu i po, kad je izgledalo da će se tumor povući. Imao je mir i odlučnost kakvu Tarik nije viđao kod bolesnika, i prijao mu je. Volio je razgovarati s njime više nego s kolegama. Više nego s bilo kojom drugom osobom u životu.

Nečeg divnog, nečeg jezivog, nečeg uzbuđujuće nepoznatog i istovremeno zastrašujućeg je bilo u Kemalovom odnosu prema životu koji mu je izmicao. "Imam sreću, da nisam sam", rekao mu je jednom Kemal. Zazvonilo je to i strašno, i utješno u Tarikovim ušima. Ubrzo potom, tumor se vratio, paralizirao mozak i obrastao oko njega kao orahova ljuska.

"Svaki dan ga gledam, svaki dan ga vidim, a on nije tu. Svaki dan, on nije tu." Jasna bi stegnula usne u tanku i bolnu liniju dok bi govorila i oči su joj uvijek bile iste.

U čudnom svjetlosnom vakuumu koji mu je ispunio oči, i s tihim šumom u ušima kakav bi obično dobio od injekcije koju bi si davao kad bi imao napade aritmije, Tarik je napipao u jednom džepu injekciju, u drugom stegao papir u šaku, hladnu i suhu. I nije gledao kroz prozor. Znao je da ona gleda na ručni sat, pregolem, preglomazan, Kemalov ručni sat, pozlaćeni, dar za godišnjicu, sat.

Izvadio je iz džepa injekciju i skinuo poklopac sa šprice, sve u jednom pokretu, brzom, kratkom – pokretu koji nije napravio on, pokretu koji je samo začuo u ušima, kao lepet krila. U istom je takvom vantjelesnom pokretu prislonio injekciju uz vreću bolesnikove infuzije i ispraznio ju u nju. Gledao je svoje nokte kako se sudaraju pri dnu šprice, na trenutak su mu se u glavu vratili i drugi zvukovi, sestra je žurila hodnikom i zvonio joj je mobitel.

„You always hurt

the one you love,

the one

you shouldn't hurt at all...“

Sve je osjetio odjednom: i iglu u džepu, i tvrdu stolicu na koju se razlio i koju je osjećao kao kroz golu kožu, i jednoličan pisak aparata koji odjavljuje život, ali najavljuje erupciju drugih zvukova, koji se najednom pale, dižu se kao vinske mušice ka ugašenoj neonskoj plafonjeri. Odjednom je shvatio da neće još dugo biti sam. Čuo je tapkanje gumenih klompi, brzo i s puno šuma, kao da je vjetar iz parka provalio u bolnicu. „Sekunde“, pomislio je na vrijeme prvi put od jutros. „Imam samo sekunde.“

Uspio je brzo ustati i podbočivši se na prozor pogledati na praznu klupu. Zatim na stepenice.

Vidio ju je jasno, sad okrenutu licem prema njemu, i dalje nelogičnog, čudnog tijela koje je izgledalo kao nacrtano crnom tintom po bijelom martovskom danu. Trčala je uz stepenice, mlatarajući rukama, kao dijete, i u trenutku kad je Tarik pomislio da će joj se stopala odvojiti od tijela, ona se razlomila po stepenicama: kaput, cipela i ruka opet su bile pod uglom od kojeg je izgubio dah. Je li to bilo njeno tijelo? Uvis je poletio mali smeđi šešir i jato golubova, bučno grunuvši u nebo i otčepivši mu uši sasvim.

"Obećaj da nećeš nestati", u pola tri ujutro, tog istog dana, kad ju je nazvao da joj saopći svoju odluku, glas joj je bio kao pucketanje granja na vjetru.

"Obećavam da neću nestati."

Izišao je iz sobe kao teški, tromi div, u maleni bočni hodnik intenzivnog odjela. Da, osjećao je svoje tijelo težim nego ikad, vidio je svoje dugačke ruke kako otvaraju dvokrilna vrata koja vode ka pomoćnim stepenicama, čuo je nekoliko glasova, i zvonjavu mobitela, čuo je i nečiji uzdah. Sjeo je na stepenice.

„You always take

the sweetest rose

and crush it...

"Isključi mobitel, Jovana, na intenzivnoj smo... "

"Odmah, doktore, žurila sam jer... "

"Vrijeme smrti, 07:14h. Siroti čovjek, nije imao šanse, ovo je bila samo patnja. Bog ga je spasio. Imate broj telefona od supruge?"

"Ona dolazi svaki dan... jutros kad sam dolazila na posao vidjela sam joj auto..."

Hodnik s pomoćnim stepenicama jedina je soba bez prozora u bolnici, i Tarik je, pruživši se po stepenicama tako da su ga bole u kičmu, i gnječeči u rukama cigaretu, izvadio iz džepa poruku, sad tanku i ugnječenu, meku, koju je Kemal napisao prije posljednjeg napada.

"Novac koji smiješ potrošiti na studij medicine je na Jasninom računu. Novac možeš potrošiti i na bijeg. Znaš šta te molim, šta od tebe zahtijevam, i šta mi duguješ, i ja to neću napisati. Ostat ćeš, ja ću otići. Od sveg srca, i pomalo sretan, želim ti snagu da prihvatiš život koji sam ti namijenio. Kemal."

Bolnički zvukovi strujali su ispod vrata od hodnika i lelujali stepeništem, sablasni i bezlični, samo u tonovima, dubokim i tankim. Strujali su glasovi, izobličeni kao u tunelu, lelujavi kao glasovi duhova. Sklopivši oči, napregnuvši se jako, Tarik je čekao Jasnin glas.

Dijala Hasanbegović, Prometej.ba