- Tata, a zašto mi stojimo ovdje ispred haustora, a ne idemo u park? I zašto ti svima govoriš zašto mi ovdje stojimo?

Glas petogodišnje Eme ispod ružičaste maske je zazvonio tišinom, u kojoj se sitni proljetni snijeg ljuljao na slabom sjevernjaku. Godinama već, godinama, Emin se stalno izvinjava svima. Izvinjava se poslodavcima jer kasni na posao zbog nesanice, izvinjava se kolegama zbog kojih je izgubio posao, izvinjava se psihijatrima jer nije došao na terapiju zbog posla. Izvinjavao se i dvije i po godine svojoj sada bivšoj ženi, kojoj je priređivao noćna putovanja u dubine slika koje su njegovi doktori zvali PE TE ES PE. Pročitao je sve o tome na internetu. I pogledao je sve filmove. Kod psihoterapeuta je išao jer je to od njega tražio sud, i jer je trebao tablete za spavanje. Sad je mogao viđati Emu. No, sad je i karantin i policijski sat. Djeca ne smiju na ulicu. Možda ne bi smjeli ni luđaci, pomislio je Emin.

- Dobar dan, komšija, evo, ništa, malo sam izveo Emu na zrak, četiri dana je kod kuće, praktički me molila plačući... evo izvinite, pomjerit ću se....

Zeznut ćeš, Emine. Zeznuo si svaki put. Zeznuo si brak, liječenje, odgajanje, zeznut ćeš i skrbništvo, evo zeznuo si i ovaj karantin.

- Ema, stojimo ovdje jer mala djeca ne smiju van.

- Ne smijem van zbog koroRone ili zbog tvojih slika u glavi?

- Zbog... O, dobar dan! Ma evo malo na zrak, izvinite, eto, izišli..

- Nešto si opet zeznuo.

Emin se zagledao u sićušni, plavi rep na glavi svoje kćeri, uvinut na vrhu, kao olovkom. Kao što je on uvrtao kraj svog potpisa olovkom, šta god da je potpisivao, čak i nešto loše, jer tako se osjećao pravednije. Moćnije. Prisutnije. Mnogo više vezan za ovaj svijet. Zavrtao je slova na potpisu za bolnicu, za razvod, i napokon, potpis da smije vikendima viđati svoju kćer bez nadzora. Sve bi se dešavalo tako, u sekundi, tim potpisom, uvinutim. Sav život, sva ljubav, i sve što stane u njegov um. Za tren oka, činilo mu se da se može ispisati i iz svijeta, bog bi vjerovatno tražio, „potpišite tu i tu, molim“, on bi bio ispisan. Najradije bi se zvanično ispisao iz nečijih života, nego trpio poglede, a onda te iste poglede, iste oči, sanjao pomiješane s očima koje su se davno zatvorile, ili koje su ostale otvorene, gledajući smrt, zaleđene. U nekakvom proljetnom mrazu.

- Nisam, dušo. Nismo ništa skrivili. Mi samo stojimo pred svojom kućom. I kaže se korona.

- Zašto se onda javljaš ovim ljudima što u nas vako bulje?

- Zato što nas mogu prijaviti.

- Zbog tebe?

- Ne... Da... Ne, ne zbog mene. Slušaj, ajde još malo ćemo stajati i ući ćemo unutra. Zar ti nije hladno?

- Nije. Kome će nas prijaviti?

- Čikama i tetama zaduženim da ostanemo zdravi.

- Kao što je tebe mama prijavila da bi ostao zdrav?

- Da. Ne! Nije tako, gle, Ema... ajde još malo pa ćemo kući.

Ko mu je sve bio zadužen za život, dobro je živ, često je govorio pokojni Eminov prijatelj. Mnogo mu nedostaje. On ga nikad nizašto nije prijavljivao, osim jednom na kviz, ali Emin nije otišao. Šta će on među svim tim sabranim i pametnim ljudima. Taman posla. Zato ga je bivša žena, Darija, prijavila nakon jedne tamne, mokre, olujne noći u kojoj ju je u snu pokušao daviti. I nije rekao ni riječi. Kad daviš nekog, kriv si. Pogotovo ako je to tvoja žena, ako je noć tamna i mokra, a ti se uopće toga ne sjećaš.

No, sad je dobro. „Sad sam dobro“, ustane Emin ujutro svaki put s tom mantrom. Dobro jedem, dobro spavam, ne sanjam. Bože dragi, ne sanjam, već mjesecima ne sanjam, kakav blagoslov! I Darju, opreznu i uskih, mačijih očiju koje je nekoć tako volio, uspio je uvjeriti da je dobro. Jednim uvrnutim potpisom.

- Dobar dan, komšinice, mi...

- Emine, šta radiš s djetetom vani – zagrmi krupna žena glasom hrapavim od cigareta i prigovaranja - ona ne bi smjela biti vani!

- Mi smo samo...

- Ma znaš šta, ja lično, LIČNO neću dopustiti da dijete ispašta, sad ću vas prijaviti i civilnoj zaštiti, a i Dariji ću javiti LIČNO...

- GOSPOĐO, JA VAM LIČNO KAŽEM – prodera se Emin, na svoje iznenađenje, Emino, a i krupne četverokutne gospođe u zelenom kaputu.

- Prijavite me! Prijavite me svima! Meni je dosta želje da se iz svega odjavljujem – reče Emin i tresnu nogom u lokvu ispred haustora, malu, ali dovoljnu da zalije gospođinu čizmu ulaštenu Domestosom.

- Prijavite me – tresnu i Ema u lokvu i namršti obrve iznad maske.

Žena je ušla, munjevito, u haustor, otresajući nogu i tresući vratima.

- Oboje će nas prijaviti i bit ćemo skupa - nasmijala se Ema ispod maske.


Dijala Hasanbegović, Prometej.ba