„Već je uveliko danas.

Jučer je bilo uveliko jučer.

Sutra će biti uveliko sutra.“

Tako je majka govorila Goranu, svaku večer pred spavanje. Smislila je to, prvog januara osamdesete, kad je rođen njegov brat. Smislila je to tek nekoliko sati nakon što je doktor rekao da su šanse da dijete preživi nekoliko mjeseci jako male. Smislila je to u noći kad otac nije došao kući i ostao da pije u kafani. Ponavljala je to još godinama, u kojima je Goranov brat Vedran preživio uprkos svemu.

Jedna od onih priča, mislio je Goran tog prvog januara, na brdu iznad grada, paleći prskalicu za prskalicom, gledajući kako se srebrene varnice cakle na slici kuća i zidova uvijenih u gustu maglu.

Ljudi su ove godine tihi i drže distancu. Samo su iz magle iskakale petarde, vrištale da je praznik, da je početak i kraj, i mirisale na palež. Palež je uvijek pratio sve krajeve i početke. Goranov, Vedranov i majčin početak također je mirisao na palež, kad je otac pijan zapalio garažu u kojoj je nešto tobože radio. I vatra je progutala sve, kao da su kuća i garaža od papira, i iskrile su varnice, samo zlatne i krupne, ne ovako sjajnosrebrene, kao na prskalicama. Miris vatre uvijek je za Gorana, a kako je vjerovao, i za njegovog brata, uvijek značio kraj. I početak.

„Već je uveliko danas...“

U iznajmljenoj garsonjeri, svakog prvog januara, ispred minijaturne jelke, pred preumornom majkom koja se borila sa snom i sirupom od manga razmućenim u vodi, Goran je pred Vedranovim očima palio jednu po jednu prskalicu, a dječak je širio oči i cičao. Onda bi ga majka odnijela na počinak.

„Jučer je bilo uveliko jučer...“

Jednog takvog januara, Goran je rekao majci nešto što je znao i prije nego što će to u njemu sazreti u misao koja se može izreći, prije nego što je uopće shvatio šta to znači. Ta je misao rasla s njegovim kostima, kao što je rasla i u Vedranovim. Kao što je starila u majčinim.

- Jednoga dana, mama, ja ću ostati sasvim sam.

„Ja“. To je prvi put da se sjeća kako je rekao „ja“, jer je uvijek bilo „mi“. Vedran i on. Vedran i mama. Njih troje. Rekao je „ja“, i prvi put mislio na sebe. Na samo svoj put, tada tek usku stazu kojoj nije vidio ni pravac ni kraj.

- Niko, nikad nije sasvim sam – rekla je majka svojim uobičajenim, mekim ali razgovijetnim glasom, polako sričući slogove. – Ti možeš otići od mene, ja od tebe, od Vedrana. Ali nećemo biti sami mi, nikada. Koliko god daleko otišli.

I otišla je daleko, i otišla je zauvijek. Udaljila se, kako je rekao sebi Goran, morala je, jer ju je previše boljelo. "Oslobodila se“, voljeli su reći komšije. Vedran i Goran su se udaljili, ali ne zauvijek i ne predaleko. Odrasli su u dva različita sirotišta, ali sasvim slična jedno drugome. Kao što su sva ničija i svačija mjesta slična. U sobi u kojoj je Goran boravio s još nekoliko dječaka, bila je velika peć na drva. Palež. Kraj i početak, Goran je znao.

Posjećivao je Vedrana kad god je mogao, do zadnjeg dana. Kad su ga premjestili u bolnicu, dolazio je mu je skoro svaki dan. I prvog januara, obavezno, sa prskalicama. Dok jednog januara nije više došao. Palež. Miris vatre. Kraj.

I svakog prvog januara, Goran se penjao na brdo iznad grada i palio prskalice, do zadnje. Ovog januara malo drugačijeg nego što su bili ostali, jer se činilo da su svi udaljeni miljama jedni od drugih, da čvrsto drže svoje distance, da se između njih hvata led ne od suhe zime, niti ledene kiše, nego od nedostatka vlastitog im daha koji je bio prigušen maskama za lice. Ali čučao je, svejedno, Goran iznad grada, mirisao kraj i početak, i gledao kako u srebrenim varnicama nestaje grad.

Još uvijek je bilo skoro potpuno tiho, hladnoća mu je hučala u ušima, kad je začuo zvuk automobila. Auto se ugasio podno brda, i dvije figure, ženska i dječačka, penjale su se stazom uz brdo.

- Gorane – njegova supruga, stomaka koji je već zaoblio njen omiljeni crveni kaput, malo se uspuhala, nastojala doći do daha, malo pretjerivala – Opet si nas ostavio same da doručkujemo, pa da te onda tražimo, ovdje, Bogu iza tregera. Kunem ti se, samo smo se mi vozili, nema nikoga u gradu.

Bacajući zadnju prskalicu, Goran se nasmijao, rekao da nikad nisu sami, da je on samo malo udaljen.

- Jeste, jeste, filozofija – nasmijana je mrmljala žena dok su silazili niz brdo.

„Sutra će biti uveliko sutra.“

Dijala Hasanbegović, Prometej.ba